Markovina: Škoro je očajna opcija, ali ne može biti gora od Grabar-Kitarović

Libanon na Neretvi ime je nove knjige hrvatskog historičara, publiciste i kolumniste mostarskog porijekla Dragana Markovine.

Kao što i sam naziv djela nagovještava, Markovina se u knjizi bavio pošastima koje su se sručile na njegov rodni grad, s naglaskom na četiri zajednice, tri nacionalne i jugoslovenskoj, koje su, svaka na svoj način, dale svoj doprinos da Mostar danas bude to što jeste – simbol postratnog bosanskohercegovačke podijeljenosti.

Historičar sa adresom u Splitu trudio se iznijeti stav o svemu što se desilo Mostaru i o načinu na koji su četiri zajednice doživjele bolni proces u kojem su učestvovale, šta jedna drugoj zamjeraju, a šta ne vide da su napravile onoj drugoj.

U intervjuu za Al Jazeeru, Markovina je govorio o svojoj knjizi, poenti svoje priče, te se osvrnuo na hronične probleme Mostara, kao i one koji se tiču BiH, Hrvatske, njihovih međusobnih odnosa, kao i o nacionalizmu i evidentno prisutnom fašizmu na našim prostorima.

• Počnimo s Vašom knjigom Libanon na Neretvi i o razaranju Mostara onakvog kakvog pamtite. Da li je ta knjiga više odraz Vašeg ličnog i iskrenog bijesa, ili pak želje da Vaša sjećanja otvore oči sadašnjem Mostaru?

– Upravo suprotno, knjiga je rezultat činjenice da je bijes kao prva reakcija prošao i da sam se konačno uspio suživiti s tim da smo poraženi. Svi mi koji se tog nekadašnjeg Mostara sjećamo i koji nam bolno fali. Tek kad sam to uspio provariti, postavio sam sebi pitanje – kako dalje. Posebno iz razloga što sve više osjećam potrebu za povratkom. Libanon na Neretvi je, stoga, nastao kao vapaj za tim da iskreno jedni drugima priznamo što smo sve jedni drugima napravili, da se okanimo isključivosti, priznamo da postoje ljudi s različitim kulturama sjećanja, jedni druge barem minimalno uvažimo i zatim se dogovorimo kako ćemo dalje živjet zajedno. Druge opcije, osim zajedničkog života, svakako nemamo.

Knjigu sam zato, osim oko osobnih sjećanja, konstruirao tako da pokažem kako četiri gradske zajednice: jugoslavenska, srpska, hrvatska i bošnjačka gledaju na prošlost, vlastiti identitet, što je ono što zamjeraju ostalima, a što žele prešutiti i što se na koncu tim zajednicama desilo. Odnosno u kakvom su stanju ušle u rat, a u kakvom izašle iz nje. ‘Libanon na Neretvi’ je zapravo napisan s nadom da ćemo se početi mijenjati.

Hrvatska nije prijatelj niti sebi, a kamoli nekom drugom

• Vrlo jednostavno pitanje – smatrate li trenutnu Hrvatsku prijateljem Bosne i Hercegovine?

– Mislim da Hrvatska trenutno nije prijatelj niti samoj sebi, pa je teško očekivati da bude nekome drugom. Podrška politici HDZ-a odvija se po nekoj višedesetljetnoj inerciji, zaziranje od priznanja vlastitih pogrešaka i želja da se živi u nacionalističkom mitu o bezgrešnom ratu sve je veća, kapacitiranih političara nema, od jugoslavenskog okruženja se zazire i pokušava se biti ponizan prema Europskoj uniji, što se najpogubnije vidi u odnosu prema izbjeglicama, a samim tim i prema BiH.

• U knjizi u dobroj mjeri govorite i o falsificiranju historije u Mostaru i stavljanju te prošlosti u negativan kontekst. Kako tumačite to što izvrtanje činjenica u kontekstu kreiranja sjećanja na neku ‘crnu prošlost’ nije utihnulo čak niti 27 godina nakon početka rata i da se time, čini se, veliki dio populacije Mostara i dalje hrani?

– Dva su razloga za to. Prvi je u tome što je bilo nemoguće opravdati sve one užase koji su napravljeni i uopće ideju o gradu koji bi pripadao isključivo jednoj naciji, bez da se do temelja ne razruši svo nasljeđe Mostara. Kako demografsko, tako i antifašističko i lijevo. Drugi razlog je usko vezan uz prvi, a odnosi se na apsolutno izbjegavanje da se o svemu tome uopće kritički progovori, a onda i da se ta priča u idejnom smislu napusti. Jer bez te priče koja briše i negira najveći dio povijesti grada, oni koji danas s njim upravljaju nemaju nikakav realni legitimitet. Kao što ga nemaju ni formalno, budući da su izbori postali misaona imenica. 

• Gdje Vi vidite rješenje problema Mostara?

– Ponajprije u onome što sam maloprije rekao, da priznamo što se dogodilo, međusobno se uvažimo i osvijestimo da imamo različita sjećanja i da moramo zajedno živjeti. Nakon toga bi trebali prihvatiti Mostar kao jedinstvenu gradsku cjelinu i potpuno poništiti ratnu podjelu grada, što je najlakše napraviti izgradnjom modernističkog grada na Bulevaru, u koji bi bile smještene zgrade od javnog interesa, ali ne vijećnice, nego kulturni prostori, te na koncu, u provedbi lokalnih izbora i uspostavljanju normalne gradske vlasti koja bi se bavila gradom, a ne velikom politikom. 

• Nedavno ste izrazili nadu u pojavu neke jače građanske opcije koja bi se suprotstavila sadašnjoj vlasti u Mostaru. Koliko je realno očekivati da građanska opcija dobije podršku u tako duboko podijeljenom gradu sa dvije strane?

– Građanska opcija u ovom trenutku nema šansi da dobije većinu glasova, ali ima da ih značajno poveća sa nekih 15 – 20 posto na koje može računati, na 30-ak. Nulta točka da bi o tome uopće razgovarali jeste prvo politički dogovor SDP-a i Naše stranke, a onda njihov zajednički dogovor sa svim pojedincima i udrugama koje dijele te civilizacijske vrijednosti, o zajedničkom istupu na izborima. To mora pratiti forsiranje retorike koja se okreće modernosti i razumijevanju, bavljenju gradskim temama, sveobuhvatnom programu koji bi pobrojao deset ključnih problema grada i ponudio rješenja, potpuno novim ljudima koji nemaju nikakve hipoteke iza sebe, te forsiranje avangardne kulture i pretvaranje grada u istinsku prijestolnicu modernizma.

Ovo je na sadržajnoj razini, uz jasno neupitno antinacionalističko i antifašističko opredjeljenje. Na operativnoj, treba ljude uvjeriti da je ratna podjela grada na interesne zone koja je proizašla iz rata najveći problem Mostara, da su grad jednako i Zalik i Luka i Avenija i Rudnik i da nitko nikoga ne mrzi. Drugim riječima, predizborni skupovi, akcije, tribine, trebaju se odvijati jednako u svim dijelovima grada. Na koncu, netko treba biti zadužen da par mjeseci uoči izbora bude u kampanji, jednako u skandinavskim zemljama, u Beogradu i u Zagrebu, gdje god postoji značajnija ratna izbjeglička dijaspora kojoj je do grada stalo, te da se te ljude, ako treba i za ruke dovede na birališta. Jedino tako će ti izbori imati smisla, ako im svi Mostarci pristupe. Uvjeren sam da bi sve što sam naveo donijelo rezultat.

• Kako tumačite čin Irme Baralije? Mislite li da je njena tužba protiv BiH zbog neodržavanja izbora u Mostaru predstavljala više simboličan i utopijski protest zbog situacije u gradu, ili bi ona zaista mogla polučiti neki pozitivan ishod?

– Iznimno cijenim njen utopijski pokušaj koji je urodio plodom. Smatram ga čežnjom za normalnim životom koji će vrlo vjerovatno dovesti do održavanja izbora.

• Trend falsificiranja historije i demonizacije prošlosti je prisutan na cijelom području Balkana, a iznimno je naglašen i u postojećoj hrvatskoj vladajućoj strukturi. S jedne strane, dok se hrvatska vlast pred očima EU-a predstavlja kao značajan faktor na polju antifašizma, svjedoci smo mnogih suprotnih primjera. Kamo Hrvatska ide s takvom politikom?

– Hrvatska, odnosno preciznije govoreći HDZ, od početka ima dvije politike, jednu deklarativno antifašističku za inozemstvo i drugu revizionističku za Hrvatsku. Ta prozirna igra je očita i jasna već skoro trideset godina. Takva politika je na svu sreću utjecala i na stvaranje sve primjetnijeg unutrašnjeg otpora, još uvijek slabo organiziranog, ali postojećeg. No, takva cinična politika, nažalost, danas ide u korak s europskim trendovima. Revizionistička vlada nije nikakav eksces dok god ima istomišljenike na vlasti u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji, zamalo u Francuskoj i slično.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

• Da li je ustaštvo u Hrvatskoj u zamahu? 

– Još od dolaska HDZ-a, revitalizacija ustaštva je realno legitimirana. Bez obzira što se danas neki pokušavaju boriti s aktualnim revizionizmom, pozivajući se na Franju Tuđmana, koji to, navodno, ne bi dopustio. Pa, riječ je o čovjeku za vrijeme čije vlasti je srušeno ili ozbiljno oštećeno preko tri hiljade partizanskih spomenika, koji je, nimalo slučajno, uveo kunu kao valutu i koji je prvi relativizirao Jasenovac. Ono što jeste novo u posljednjih 6-7 godina jeste činjenica da liberalizacija zemlje s početka dvijehiljaditih očito nije uspjela i da je ekstremna desnica sa svojim idejama umnogome ušla u mainstream. Uostalom, njihova predstavnica je na čelu države. 

• Kada smo već kod predsjednice, poznati ste kao veliki kritičar hrvatske vlasti, pa samim tim i Kolinde Grabar-Kitarović, čiji istupi i potezi često izazivaju burne reakcije. Na najjednostavniji način ću Vas pitati – šta to ona radi?

– Da se odmah razumijemo. Kolinda Grabar-Kitarović je na svaki mogući način potkapacitirana za funkciju koju obavlja i sve to što izjavljuje, radi ili pokušava je kombinacija neznanja, nerazumijevanja, zlonamjernosti, kalkulacije i iskrenog nacionalističkog uvjerenja. Nitko živ nju ne može doživjeti ozbiljno. Ne čine to ni oni koji su je kandidirali. Međutim, jeste realan problem što netko takav obnaša funkciju predsjednice. Nadam se da više neće nakon izbora.

• Jedan od protukandidata bit će joj Miroslav Škoro. Kakva je on opcija za Hrvatsku i sveukupne političke odnose u regiji?

– Imamo li u vidu tko ga kandidira, podupire i odrađuje mu kampanju, a radi se o ekstremnoj desnici, jasno je kako je riječ o očajnoj opciji. No, teško da ista može biti gora od Kolinde Grabar-Kitarović. Nadam se, naravno, da neće pobijediti.

• Vi najbolje znate kako se na našim prostorima historija previše često ponavljala. Ne govoreći o mogućnosti za neke nove oružane sukobe, možete li pretpostaviti gdje će kontinuirani nacionalizam i sve jači fašizam odvesti naše narode?

– Mogu. Ne samo što će ih odvesti, nego ih, upravo dok razgovaramo, vodi u potpuni demografski nestanak. Ovdašnji nacionalizmi su, pored susjednih, ubili u pojam i vlastite narode, ostavivši ih bez industrije, socijalnih prava, zaposlenja i obrazovanja, bez perspektive, da naprosto traju u siromaštvu ili ako su pametniji i ambiciozniji, jednostavno odu odavde. Egzodus je već biblijskih razmjera i neka nikakve naznake da bi se mogao zaustaviti. 

Izvor: Al Jazeera