Marko Vešović: U Crnoj Gori dešava se Amfilohijeva balvan-revolucija

Vešović je analizirao stanje u Crnoj Gori (Al Jazeera)

Iako već dugo živi u osami, pjesnik, prevodilac i polemičar, profesor Marko Vešović, ipak nije izgubio istančano čulo za detektiranje društvenih fenomena, a posljednjih mjeseci pažnju je usmjerio prema rodnoj Crnoj Gori.

Otkad je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, kaže, svakog dana na portalima čita o zbivanjima u Crnoj Gori ističući da nikako ne može ostati ravnodušan prema svemu što se događa. U sobi punoj dima, gdje nastoji verbalizirati misli o crnogorskim događanjima, prisjeća se teških dana opsade Sarajeva, a kad mu misli odlutaju, pomalo zbunjeno kaže: “Pa mi tek sada shvatamo šta smo preživjeli.”

Priča o svojoj pokojnoj supruzi Gordani i kćerci Ivani s mnogo emocija, knjigama koje je napisao, objavljenim i onima koje su još pohranjene u njegovom računaru.

  • Zbivanja u Crnoj Gori mnoge podsjećaju na početak raspada Jugoslavije. Litije koje SPC organizira po gradovima Crne Gore nalikuju “događanjima naroda” koje je organizirao režim Slobodana Miloševića. Slijedeći tu analogiju, zanima nas Vaše mišljenje: stoji li iza događaja u Crnoj Gori državni vrh Srbije?

Tačnije je kazati: stoji Aleksandar Vučić, koji to mnogo ne skriva. Tamo državnog vrha zapravo i nema, baš kao za Miloševićevog vakta. Svi oko Vučića su njegov puki odjek, Aca je jedini svestručnjak. Razlika među njima je u tome što je Sloba radije ćutao, jer “ćuti onaj koji je jači”, kaže Aristotel, a kako da ne ćuti kad je imao JNA, dok su njegovi protivnici imali šupalj nos do očiju. Vučić pati od onoga što je Kiš nazvao logodijareja, tj. govorni proljev, a brblja i brblja i brblja jer nema haubice. Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori na jednom sajtu nazvao sam Amfilohijeva balvan-revolucija, što je preciznije od “događanja naroda” i meni više liči na ono što se dešavalo u Hrvatskoj, a svi znamo i kako se završilo.

  • Zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti SPC organizira litije i druge javne molitve širom regije, posebno u u istočnoj Hercegovini, kao vid duhovne podrške vjernicima u Crnoj Gori. Ne liči li to pomalo na duhovnu mobilizaciju pravoslavnih vjernika, samo ovog puta usmjerenu protiv Crne Gore?

Liči, ali mnogo više kao parodija. Javno sam već rekao da me današnja Amfilohijeva režija podsjeća na Marksovu izreku: sve pojave u istoriji dešavaju se dvaput, jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Iza Miloševićevog događanja naroda stajala je četvrta po snazi armija u Evropi. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je ta armija krenula na Hrvatsku, prikazivali su na televiziji njenu gvožđuriju, a ja, koji nisam, kao teški čiraš, služio vojsku, mislio sam: hoće li li tamo iko živ ostati? Milošević je izgubio taj rat. Čemu se nada Amfilohije kad iza sebe nema ni gvožđuriju ni živu silu? Vjeruje da će, prestravljenu njegovim litijama, crnogorsku državu zviznuti herc i da će na ulici pasti mrtva? Od kada je Crna Gora nezavisna, velikosrbi nisu prestali da na 178 načina poriču postojanje te države i njenog naroda. Namrtvo su zaboravili da ih mogu poreći prvenstveno, ako ne i isključivo, tenkovi, haubice, minobacači, VBR-ovi, ZIS-ovi… Amfilohije, to je danas znano svakom ko je htio znati, u prošlom ratu stoput je blagosiljao “divlju siletinu bez pameti i sućuti”, kako bi rekao Mihailo Lalić. Litije Amfilohija Radovića, koji je Karadžića proglasio svetim Ilijom – s punim pravom, uostalom, jer je samo u Sarajevu svojim gromovima pobio šest stotina djece – prizivaju mi crnogorsku izreku, a ima je i u Hercegovini: “Silom prdi, rđom smrdi”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Srpska pravoslavna crkva, kako to mnogi danas vide, institucija je koja se uporno odbija modernizirati, a djelovanjem prelazi granice novouspostavljenih država. Po Vašem mišljenju, je li SPC jedina preostala institucija koja baštini ideju “Velike Srbije”?

Takvih institucija u Beogradu ima koliko voliš, ali SPC naprosto bode oči. To je Žarko Korać precizno objasnio: treba vojno poraženi projekat “Velike Srbije” neprestano i svim snagama u vazduhu održavati živim i čekati pogodnu priliku za njegovo vaskrsenje. Amfilohije se zeznuo ako je povjerovao da je ovo takva prilika, jer je zapravo posljednja. Otud svetosavski fanatizam. A neko je fanatike ovako definisao: kad im izmakne cilj, utrostruče napor. Sjećate li se kako je trebinjski Kamiondžija u ratu govorio: ako je ne napravimo sad kad smo obuli čizme, nećemo nikad. Mislio je na pravljenje države po ukusu svetog Save. Nisu je napravili. Amfilohije, izgleda, vjeruje da su njegove litije u čizme obuvene. I nisam jedini koji misli, ali češće no drugi ponavlja: ako se ipak desi da Crnogorci ne umiju sačuvati državu koju su dobili bez ispaljenog metka, to će biti neporečan dokaz da je nisu zaslužili i da se zapravo nema za čime ni žaliti.

  • Događanja u Crnoj Gori mnoge brinu i, kada sagledate stanje, uzimajući u obzir iskustvo koje imate, iskustvo proteklih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, mislite li da djelovanje SPC-a može proizvesti nasilnu podjelu Crne Gore?

Prije nego što išta kažem, moram se, naravno, sjetiti još jedne crnogorske: niko ne zna šta od šta može biti. I dometnuti: propalo je sve čemu sam se odupirao, koliko se moglo. Protivio sam se, perom i živom riječju, podjeli Bosne i Hercegovine i više je nema, mada ću do smrti govoriti da nije moralo tako. Protivio sam se podjeli Jugoslavije i više je nema, mada ću do smrti govoriti da nije moralo tako. Da sam i mrvu sujevjeran, trebalo bi, poučen iskustvom, da ćutim o “nasilnoj podjeli Crna Gore”. Ali nisam sujevjeran, stoga sam uvjeren da je svekolika ova histerija ponajprije dokaz da je Amfilohije napokon “prdnuo u fišek”, kako bi rekle Sarajije. Zato oponaša svetog Petra Cetinskog, koji je kletvama upravljao bijesnim crnogorskim plemenima jer nije bilo nikakvog zakona i, po mom mišljenju, bio je mnogo veći mučenik od svetog Vasilija Ostroškog. Amfilohijeve kletve su strašnije nego kletve Petra I Petrovića. U Crnoj Gori to zovu bapsko ceveljanje. Amfilohije je pobješnjela baba iz Morače, ali histeričnost njenih kletvi kazuje nam da je još u klimakterijumu.

Amfilohije je najjači političar u Crnoj Gori
  • Koliko je traženje SPC-a racionalno i koliko su istinite njihove tvrdnje da su najveće pravoslavne bogomolje u Crnoj Gori njihovo pravno i duhovno vlasništvo? Koliko je donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti put u stjecanju potpune crnogorske duhovne slobode?

Kakva, bre, duhovna sloboda i kakvi matraci? Ovo je politika u kemijski čistom stanju. Jednom sam mitropolitu Crnogorske pravoslavne crkve Mirašu Dedeiću rekao da su Montenegrinjci najbezbožniji među svim Jugosima. Odgovorio je da zaista nijesu crkveni. Ili je kazao “crkovni”, ne sjećam se. Poželio sam da kažem, ali nisam rekao, poštovao sam njegove sjedine: bezbožnicima kakav je Amfilohije, Slobo Mirin, Rašo Ljiljin i Arkan Cecin, ni Srbi ni Hrvati ne mogu uz bok staviti nijednog svoga. Kako god bilo, sve što je Amfilohije načinio ostaće njegovo. Zna se da je zaista njegova zadužbina na Rumiji, ona crkva od teneće, ili od lastre – tako u Crnoj Gori zovu lim, metalni poluproizvod razmjerno male debljine – i nek’ mu je srećna i dugovječna.

Malo je teža stvar sa onim crkvama koje je Amfilohije uknjižio na sebe za vrijeme Đukanovićeve vladavine. Pitali su me kako je to moguće. Đukanović je znao ono što i ja, ali stoput bolje: Amfilohije je ubjedljivo najjači političar u Crnoj Gori i radije nije dirao tu zmiju u njenom zmijarniku. Amfilohije je ubjedljivo najveća zmija otrovnica među svim vjerskim licima na prostoru našeg jezika, gdje takvih ima lopatom da ih zgrćeš. Srećom, tom zmijcu danas nedostaju zubi, ali vjeruje da mu je zmijsko čegrtanje posve dovoljno. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti Đukanović mu je, kao epskoj pjesmi, konačno poručio: “Carovati oba ne možemo”. Zato je natpop Risto šišiknuo, kako u Crnoj Gori zovu naprasno slaženje s uma. Danas Đukanović plaća to što mu pop Rile tolike godine zaista nije bio prioritet. I treba da plati, srećom, ne glavom. I Putin je, vele, od toga odustao, a teško je vjerovati da mu žvalavi Vučić može doakati. Vučić je, rekao sam jednome svom prijatelju, Božja kazna Srbiji, jer za genocid nije dobila po repu.

  • Dok se SPC bori za očuvanje svoje imovine u Crnoj Gori, opozicijska stranka Demokratski front, ili barem neki njeni istaknutiji članovi, idu čak i tako daleko da negiraju postojanje države Crne Gore. Kako tumačite takvo političko ponašanje?

Tumačim ga sa svega dvije riječi: zakovani četnici. Evo ratna anegdota. Jedan bh. specijalac dugo je zvao, motorolom, telefonom, čime li, jednog Srbina iz Lukavice: znao je da je taj ostao normalan i da mu Karadžić nije, kao bosanska brlja, udario u glavu. Nije ga dozvao, pa je pitao kolegu: “Kako zovemo Srbe iz Lukavice?” “Četnici, bezbeli”, kaže mu kolega. To je bila, naravno, govorna metafora. U Crnoj Gori, glede četnika, nema metafora. Sa Šekijem Radončićem napisao sam knjigu od 300 strana, između ostalog, i u odbranu Crne Gore od četnika, pročetnika i kriptočetnika, a potonje dvije kategorije danas ne kriju šta su. U toj knjizi smo DF zvali Dražin front. Njegov je vođa Andrija Mandić, koga je za četničkog vojvodu rukopoložio da li Šešelj ili neko drugi, posve je nevažno. U Dražinom frontu je četnička ideologija danas uvlas ista kao na početku rata i savršeno im pasuje definicija “zakovani četnici”, kako smo govorili u dane ne toliko opsade koliko mrcvarenja Sarajeva. To mrcvarenje mi je djelomično objasnio i Kočićev kotlar Mićan: “Kad vlah ofursati, mjere mu nema.”

  • Određene političke struje u Crnoj Gori još od stjecanja nezavisnosti zamjerale su Milu Đukanoviću da je samostalnost zemlje izborio uz pomoć nacionalnih manjina, prije svega Bošnjaka i Albanaca, čime su jasno sugerirali da ih, u nekom simboličkom smislu, smatraju manje vrijednim građanima, dakle, građanima drugog reda. Iz kakvih se pobuda crnogorskim manjinama osporava građanska punopravnost?  

Zakovanim četnicima ničim nećeš ukucati u glavu stvar prostu kao budak: ako Crna Gora nije nacionalna nego građanska država, posve je prirodno što su je izglasali njeni građani, jednaki pred zakonom. Zakovani četnici vjeruju da su oni koji se krste sa tri prsta pred zakonom mnogo jednakiji od onih koji klanjaju pet vakat-namaza. Je li trebalo da “Turci” mirno i dostojanstveno čekaju dolazak novog Šešelja? Jednu stvar sam čuo iz muslimanskih usta, prije referenduma. U ratu je Vojislav Šešelj šervanio Radončićevim širim zavičajem, a kad je to postalo malo mnogo, Đukanović je muslimanima – ne bukvalno on – podijelio puške, uz napomenu: “Kad se opet pojave Šešelj i šešeljevci, pucajte u meso.” Ne znam koliko je ta priča tačna, ali ne znam ni što bi me muslimanska usta lagala? I znam da je Šešelj iz tog kraja pobjegao.

Kosovo je zauvijek izgubljeno
  • U nedavnom intervjuu za Al Jazeeru književnik Milorad Popović rekao je da je kampanja protiv Crne Gore nezapamćeno žestoka, čak toliko obuhvatna da je i pitanje Kosova bacila u drugi plan. Postavi li se pred velikosrpski nacionalizam alternativa da biraju između Kosova i Crne Gore, po Vašem mišljenju, šta će izabrati?

Nema alternative. Velikosrbi su davno izabrali, jer i najveći luđaci među njima, nije važno šta pričaju, znaju da su Kosovo zauvijek izgubili. Kampanja protiv Crne Gore danas je dovedena do paroksizma, a traje od referenduma, jer Srbi nisu mogli ni snijevati da će rezultat biti 55:45, za šta su “krive”, naravno, manjine. Mirko Kovač je napisao da ne zna još jednu državu kojoj manjine žele više dobra nego njen većinski narod. Vučiću, koji je u Srbiji uništio sve, najviše odgovara to što se, zbog Crne Gore, o Kosovu više ne priča, ali u Grnoj Gori vele: “Ko ne vidi m..a kroz rešeto, ispala mu oba!”

  • Kad već govorimo o manjinama, moram Vas pitati kakvu one sudbinu mogu očekivati u sukobu SPC-a i države Crne Gore, odnosno hoće li Bošnjaci i Albanci biti meta u nekom hipotetičkom srazu snaga u Crnoj Gori?

U knjizi napisanoj sa Radončićem upotrebljavao sam riječ Montenegrinjci, ne da se podsmjehujem, za šta su me optužili oni iz Dražinog fronta, već da definišem Crnogorce svih dlaka, tj. svih nacija i vjera, bili oni Srbi, Crnogorci, Srbogorci, Crnosrbi, svetosavci, pravoslavci. Miljama sam daleko od pomisli na ikakvu “hipotetičku mogućnost sraza snaga u Crnoj Gori”, između ostalog, i zato što znam da su Montenegrinjci najveće kukavice među jugovićima, mada im je za desetku retorika. Tj. šuplja priča. Predratni Dabić bio je jedna od najvećih meni znanih montenegrinjskih kukavica i samo takav individuum, kad se dočepao oružja JNA, mogao je počiniti onolika zla u Bosni i Hercegovini. Mada je točno da su u Crnoj Gori zakovani četnici kivniji na Bošnjake i Albance no na pravoslavce: na elektronskim portalima mržnja prema njima – to je strašni sud. Ali Srba je u Crnoj Gori 29 procenata i nemaju u njoj saveznike, dok su sva Nevesinja ipak daleko, a vuci ne jedu meso po poruci, govorila je moja majka. Montenegrinjci mi gotovo redovno prizivaju u pamet jednu od najslavnijih replika iz jugoslovenskih filmova: “P..ka je polni organ, a p..da je karakterna osobina”. Koju bi trebalo unositi u njihove legitimacije kao osobeni znak.

Izvor: Al Jazeera