Marko Janketić: Bez ljubavi ne možete biti glumac

MArko Janketić prvu ulogu imao je kao dečak u predstavi "Bašta sljezove boje" (Tanjug)

”Stalno mi neko sedi na glavi sa tom stvarnošću!… Ja u tu stvarnost ne mogu da uđem i da u njoj učestvujem! Ja u nju mogu da uđem jedino sa celom svojom umetnošću kojoj pripadam!” Ove reči kazuje Filip Trnavac junak drame Putujuće pozorište Šopalović autora Lubomira Simovića, a kojeg će uskoro na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta doneti glumac Marko Janketić.

Kada se u detinjstvu zaljubite u magiju teatra gledajući roditelje na probama, a vrlo brzo i sami zaigrate na sceni, veoma je izvesno da vas taj virus nikada neće napustiti i da će umetnost, odnosno gluma, postati vaš životni poziv. Marko Janketić odrastao je u glumačkoj porodici. Majka Svjetlana Knežević bila je deo ansambla Pozorišta na Terazijama, a otac Mihailo Miša Janketić Jugoslovenskog dramskog pozorišta gde je i Marko u stalnom angažmanu od 2015. godine.

Prvu ulogu imao je kao dečak u predstavi Bašta sljezove boje, a ubrzo se pojavio i na filmskom platnu u kultnom filmu Tri palme za dve bitange i ribicu. Po diplomiranju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Borisa Isakovića usledile su mnoge karakterno različite uloge u kojima je Janketić mogao da pokaže veličinu svog talenta. Ljubitelji pozorišta imaju priliku da ga gledaju u predstavama Tartif, Lorencačo, Pod žrvnjem, kao i u serijama Ubice mog oca i Grupa. Značajne su njegove uloge i u filmovima Bićemo prvaci sveta, Krugovi, Beli, beli svet i drugim.

Uz  priznanje za lepotu govora ”Dr Branivoj Đorđević” za ulogu Vlajka Mujića u predstavi Vrat od stakla poneo je nagradu za mladog glumca na Pozorišnom proleću u Šapcu, a za najbolju mušku ulogu u seriji Ubice moga oca 2 dobio je nagradu ”Ljubiša Samardžić”.

Glumac Marko Janketić govori o osećanjima i obavezama koje taj poziv donosi, ulogama, roditeljima, ali i stvarnosti koju živimo.

  • Sećate li emocija kada ste kao dečak u predstavi Bašta sljezove boje prvi put stali pred publiku?

Premijera je bila u maju 1995. godine. Imao sam nekih trinaest godina, a nešto ranije, na zimu, počeli smo sa probama. Sećam se proba i kako je mirisao fundus pozorišta ”Duško Radović” na Tašmajdanu. Sećam se uzbuđenja. To ja zovem kada mi je voda ušla u uši. Tada sam zavoleo pozorište sa ove strane zavese. Roditelji su mi glumci i ranije sam gledao pozorišne predstave, bio sam vezan za glumce, reditelje i dramske pisce, onako kako to dete može da doživi, ali u snažnom sećanju ostao mi je taj trenutak pred početak predstave kada se ugase svetla. U pozorištu je bila velika okrugla lampa koja je visila iznad gledališta, deca i ja koji sam pre toga dolazio sa školom na predstave, vikali smo ugasi se, ugasi se i onda kada se lampa ugasi, kada je mrak, deca počnu euforično da vrište i aplaudiraju i to je znak da predstava konačno počinje.  Počinje muzička numera za ulazak nas glumaca na scenu. Tu su bili neki klinci zajedno sa mnom i sećam se tog uzbuđenja i lepritića kada u mraku polako uđemo u klupe. Školska učionica je bila scenografija prve scene. To je ostavilo na mene najsnažniji utisak.

  • Ulogom brata glavne junakinje u kultnom ostvarenju Tri palme za dve bitanke i ribicu reditelja Radivoja Andrića debitovali ste na filmu. Kako je izgledalo snimanje uz Dubravku Mijatović, Srđana Todorovića, Gorana Radakovića i Milorada Mandića?

Sećam se da sam bio vrlo nemiran i da su morali da me trpe. Sećam se Mande koji nije imao nerava za mene, ali je bio nežan. To je bilo dragoceno iskustvo jer sam se prvi put sreo sa tehnologijom proizvodnje nečega što se zove film. Čuvali su me i bio sam slobodan, zapravo čini mi se da sam zbog toga i dobio ulogu. Ja sam i sada kao dete. Volim da kažem šta osećam i kako mislim u kontekstu scene i zadatka koji interpretiram u tom trenutku.

  • U medijima se spominje i uloga koju ćete imati na filmu Dara iz Jasenovca reditelja Predraga Gage Antonijevića gde tumačite lik Vjekoslava Maksa Luburića, upravnika zloglasnog logora Jasenovac. Koliko je izazovno i zahtevno doneti ovakvu ulogu?

Vrlo je izazovno. U pitanju je stvarna ličnost, stvarni zločini, žrtve, nebrojene sudbine. Za mene je izazov bio da ne mistifikujem ideju zločinca nego da pokušam da ispričam priču o čoveku koji je nečovek, jer to su sve ljudi.  Obilje je istorijske dokumentacije. Uspeo sam da pronađem Luburićev govor u trajanju od četrdeset pet minuta na ustaškom skupu u Španiji gde je emigrirao. Shvatio sam da je on bio vrlo zavodljiv čovek. Zavodljivo govori i to je nešto što bi se dopalo mnogima. Narativ je uvek isti i u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u bilo kom nacionalističkom kontekstu. Narativ je isti samo su drugačije boje i simboli.  Vrlo inteligentan čovek, po mom mišljenju psihopata. Kao glumac sam se bavio psihopatama i sociopatama. Psihopate su vrlo inteligentni ljudi. Luburić je bio poliglota, govorio je više jezika: nemački, italijanski, mađarski, španski. Vrlo brzo je napredovao u službi. Profesije koje su specifične za psihopate su policajci, oficiri, hirurzi, državni službenici, predsednici, ministri, ljudi koji se bave našim sudbinama i meni je bilo fascinatno da mnoge psihopate, lišene empatije, prožive čitav vek i to se ne otkrije, a imaju i porodice, decu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Međutim u ratnim uslovima, kada nemate zakonsku, društvenu regulativu koja te sprečava da uradiš neke stvari, njihovi poremećaji izbijaju. Meni je to bilo izazovno. Tih ljudi je bilo i u našim redovima i u njihovim. Uopšte ne želim da optužujem ko je kriv. U ”Jugoslovenkom dramskom pozorištu” se trenutno igra jedan komad Mamu mu ‘ebem ko je prvi počeo koji se tiče ratova i Balkana i naših sudbina. Onda shvatiš  da mi imamo komplekse malih razlika. Toliko samo bliski, a iz potrebe da budemo različiti smo napravili jedni drugima velika zla. Tako da je čitava tema Jasenovca za mene bila izazov i vrlo rado sam učestvovao u toj priči. Učestvovao bih i u nekim drugim pričama koje se tiču žrtava i genocida. I u priči o Srebrenici i u priči o genocidu koji su počinili Turci nad Jermenima, o Holokaustu, u bilo kojoj priči gde branimo žrtve, naročito sada u vremenu revizionizma istorije i zameni teza ko je šta uradio. Važno je da se priča o svim tim strahotama. Videćemo kada izađe film koliko smo uspeli svi zajedno da na pravi način ispirčamo tu priču. 

  • Odrasli ste u glumačkoj porodici. Sigurno ste mogli da čujete razgovore roditelja o ulogama, da osetite proces nastajanja i razvijanja određenog lika, ali i da dobijete brojne savete. Koliko u sebi prepoznajete njih i da li su vam dali neki kolegijalni savet koji uvek kada ste u nedoumici primenjujete?

Pozorištem sam se zarazio tako što sam u kući prisustvovao kada roditelji uče tekst, kada se razgovara o pozorištu. Dolazili su kod nas mnogi glumci. Za mene je to bilo prirodno da sam u tom okruženju. Od malih nogu sam išao u teatar. Ako nema bake ili nekoga da nas čuva mi smo išli sa njima na probe. Od malih nogu mi je blizak pozorišni način mišljenja i poznanstva sa glumcima, rediteljima, piscima, dekoraterima, ljudima koji drže bife. To mi je bilo blisko. Ono što sam od oca naučio to je pitanje pozorišne etike bez koje pozorište ne može da postoji, ali zapravo u pedagoškom smislu najviše sam naučio od profesora Borisa Isakovića u čijoj klasi sam bio. On me je naučio, zajedno sa asistentima i drugim profesorima, šta je proces, šta je gluma, šta to treba da znači. Od roditelja sam nasledio onu esenicju, a to je ljubav prema teatru. Bez te ljubavi ne možete biti glumac. Puno radimo, ne radimo za neke naročito velike plate, kao i ostatak ljudi koji žive ovde. Onda moraš da nađeš neki drugi motiv, a to je ljubav prema teatru i ljubav prema publici. Duhovna satisfakcija je kada je predstava dobra, kada smo mi odigrali dobro, a glumac to savršeno oseti kada su ljudi izašli sa nekim utiskom, makar da smo ih zapitali, malo takli u dušu, da smo im dali povoda da razmisle o sebi i društvu u kojem žive. Ta vrsta satifakcije za mene je nešto dragoceno u životu.

  • Da li postoji uloga koju priželjkujete?

Zapravo ne. Mislim da je sve ono što dobijem i što mi sledi neki prirodan sled okolnosti. Sada ne bih mogao da kažem voleo bih da igram Hamleta ili Raskovljnikova ili neku drugu veliku ulogu. Mogu da igram i male uloge samo da me reditelj i pisac zainteresuju. Trenutno radimo predstavu akademika i pesnika Ljubomira Simovića ”Putujuće pozorište Šopalović” u režiji Jagoša Markovića. Igram Filipa Trnavca. To nije glavna uloga, ali je jako značajna za komad i predivna je, priča o jednom zanesenjaku koji ne želi da pristane na relanost Drugog svetskog rata, na pomor, ubistva, racije, hapšenja i on beži u pozorište. Glumci baš zbog toga i vole pozorište. Sećam se otac mi je govorio o njegovoj gorkoj sudbini, bio je ratno siroče, završio je prvo književnost, a onda je shvatio da nije samo pisana reč važna nego i živa, interpretirana reč. Umeo je da kaže kako se krije iza zavese da bi mogao da kaže ko je. Čini mi se da su glumci takvi. Sa Sekom Sablić sam jednom pričao da su glumci najstidljiviji, jer kada treba u svoje ime nešto da kažu njima je teško, međutim kada pozajme svoj glas, svoje telo, govore o nečemu kroz nekog drugog čoveka, kroz neki karakter o problemu koji se nas duboko tiče.

Izvor: Al Jazeera