Marija Grubor: Usta nas još bole od šutnje

Kao nezaposleni psiholog, Marija Grubor piše priče za strani portal (Al Jazeera)

Piše: Daniel Evrosimoski

Dvije godine nakon masovnih studentskih protesta u Makedoniji jedan govor ostao je zapamćen.

Marija Grubor, tada studentica psihologije, hiljadama studenata, srednjoškolaca i građana, okupljenim ispred zgrade Vlade, glasom punim bijesa poručila je da se probude.

“Ako sada zašutimo, usta će nas zauvijek boljeti”, riječi su kojima je završila govor i kopiju Ustava bacila prema zgradi Vlade.

Protesti i bunt bili su isprovocirani lošim reformama u obrazovanju, miješanjem vlasti u autonomiju univerziteta te omalovažavanjem studenata. Ali, bijes je bio i posljedica ukupne atmosfere u društvu.

“Bolno je što ove riječi još važe i podjednako su relevantne. Mnogo ljudi u međuvremenu je otišlo. Moji prijatelji su se spakovali, zašutjeli i otišli odavde. Neki su ostali nedorečeni, ali su ipak otišli. I još nas pritišće taj trenutak – šutjeti ili progovoriti. To što sam tada rekla i osjećala do dan-danas je u mojoj glavi i na usnama svih koje znam. Još je jako važno. Još je naša realnost”, počinje svoju priču Marija.

Nakon što je progovorila, postala je “heroj”, “inspiracija” i “novo lice Makedonije”. Dvije godine kasnije 23-godišnja Marija objašnjava da te riječi, koje je mnogo ljudi prepoznalo kao svoje, nisu bile dio scenarija, već njena potreba da ih glasno izgovori.

“Digla sam glas, koji su ljudi prepoznali kao snažan, iskren, istinit… vidjeli su sebe u njemu. Dio njih htio me gledati kao vođu, lidera i heroja, davali su mi uloge prema njihovim potrebama, dok su me drugi pokušali uvući u razne pokrete i organizacije. Našla sam se pred čudnim izborima, mogla sam izgraditi političku karijeru od toga, ali sam se osjećala kao plaćeni megafon. Da trebam ići i ratovati za sve probleme. Nisam htjela biti na toj sceni i povukla sam se.”

Depresivna realnost

Prvi sinonim za studentske proteste za nju jest “solidarnost”. Na to sistem nije imao odgovor. Počelo se razgovarati o studentskom identitetu nakon stanja očaja u kojem su se nalazili. Ali, Marija kaže da su se stvari, realno, vrlo malo promijenile.

“Možda smo malo glasniji, možda smo malo kritičniji, ali obrazovanje još smrdi – možda i još više nego prije”, kaže, dodajući kako se lično uvjerila kako moć korumpira.

“Ljudi se prestaju boriti za ideju, već grade karijere i postaju profesionalni aktivisti. To vodi prema nečemu boljem, ali to nije originalna ideja koju bih željela zapaziti.”

Studentsko nezadovoljstvo bilo je uvod u sve što je nakon toga slijedilo. Makedonija se našla u dubokoj političkoj i društvenoj krizi, možda najvećoj od nezavisnosti. Studenti su pali u sjenku političara.

I pored toga što više nije aktivna u studentskim udruženjima, Marija podržava nove inicijative i vjeruje da se njihovo nezadovoljstvo gradi iznova i da će doći do “pucanja”.

“Sve je naopako. Gdje god da se okrenem, sve je naopačke. Pogledam u život svojih roditelja – deprimirajuće. Pogledam u svoj život i svoju budućnost – deprimirajuće. Pogledam u okolinu, u cirkus od zgrada i zlata – deprimirajuće. Kada prolazim pored fakulteta na kojem sam studirala – deprimirajuće je, podsjeća me na loše trenutke, propuštene šanse…”

Svi postajemo konobari i šankeri

Marijina karijera jest priča kroz koju prolaze hiljade mladih građana Makedonije. Nakon što je diplomirala, dvije godine je stažirala bez naknade na klinici za psihijatriju. Postajalo joj je neprijatno da stalno traži novac od roditelja kako bi preživjela iz mjeseca u mjesec, pa je istovremeno radila i u kafiću.

“Svi postajemo konobari i šankeri. Na kraju dio nas guta riječi koje smo govorili godinama unazad i hvatamo veze kako bismo ostvarili neki san ili samo kako bismo dobili bolju egzistenciju.”

Kad joj je postalo jasno da bez jake veze neće dobiti plaćeni posao na klinici, riješila je otići. Danas, kao nezaposleni psiholog, piše priče na stranom internetskom portalu za zdravi život.

“Dio nas ostaje vjeran idealima i godinama tone u beskorisnim poslovima dok čekamo svoju šansu za veliki prodor. Svi se nalazimo u istoj bijedi. Nemamo šansu, nemamo izazov i stavljeni smo u situaciju da budemo eksploatirani za male pare, da nas vrte iz firme u firmu dok kao praktikanti čekamo nešto bolje. To je patetično zato što smo neiskorišteni u najboljim godinama, kad imamo žar i potencijal – ostavljeni smo da ishlapimo”, kaže ona.

Ipak, radom na klinici stekla je neprocjenjivo iskustvo, a tamo je shvatila i šta je ono čemu bi htjela posvetiti život – ljudima kojima treba psihološka pomoć, a koju ne mogu priuštiti.

“Najniža klasa, kada dođe na psihijatriju, dobije lijek, pošalju ih kući i nikad ne budu bolje. Zato što oni nemaju novac da plate psihološko savjetovanje tri puta u sedmici od 25 eura na sat. Želim raditi s tim ljudima, kojima je najpotrebnija i najmanje dostupna moja pomoć. Ta ideja i dalje je prisutna, ali morala sam naći izvor finansija i počela sam s angažmanom koji još traje. To mi daje stabilnost, a u preostalom vremenu mogu raditi ono što želim. Tu sam za ljude koji trebaju psihološko savjetovanje, izvan institucija. Ali jednog dana želim stvoriti besplatno savjetovalište.”

Mnogo je razmišljala da pođe koracima njenih prijatelja koji su već napustili zemlju, ali još nije odustala od želje da mijenja društvo. “Kakvo je takvo je, moje je. Još imam volju da se borim i da ostanem ovdje”, odlučno kaže Marija.

Voda nešto nosi

Marija analizira psihu makedonskih građana i kaže da ljude tišti nemogućnost da stvore nešto i da to prekida njihove inicijative.

“Ovdje vladaju konfuzija, panika, strah, pritisak i neizvjesnost, koja nas stalno muči”, objašnjava. Ali, ipak kaže da se promjene rađaju iz nezadovoljstva, a nikad iz komfora.

“Ljude vidim podijeljene u grupe koje nikako ne mogu naći zajednički jezik. I to me plaši zato što nismo ujedinjeni i nema načina da to budemo. I kada to nismo, uvijek će neko drugi krojiti politiku umjesto mi sami”, smatra Marija.

Kaže da vidi sebe u nekom novom pokretu s ljudima kojima vjeruje i koji su iskreni.

“Pokret u kojem neću morati žrtvovati ideale i vrijednosti. Pokret koji postoji kao mali trn u društvu i koji podsjeća da se stvari mogu organizirati i na drugačiji način.”

Dok čeka neku bolju šansu, piše poeziju.

“Pisat ću do kraja života zato što hartija trpi sve i to je moj ventil.”

Njena prva knjiga nosi naslov Voda nešto nosi. Intimna i bolna poezija, razgovor sa sobom.

“To je jedna moja strana gdje se svlačim gola i dozvoljavam drugima da me vide”, kaže Marija.

Kada, kao psiholog, ocjenjuje emocije koje prevladavaju u knjizi, nakon kratkog razmišljanja kaže: “Vidim gnjev…. i malo očaja.”

Izvor: Al Jazeera