Marčeta: Ljudi koji rade u zdravstvu su dobri, ali sistem nije

U vreme kada su iz Vuhana stizale prve vesti o nepoznatoj bolesti koja odnosi živote, mene je hirurg iz jedne beogradske bolnice ispratio rečima koje se ne zaboravljaju – rezignirano je zaključio da njega neće imati ko da leči kada za to dođe vreme.

Tri meseca kasnije, u početku nestvarno daleka opasnost postala je naša realnost, a Kikinda je označena kao prvo žarište epidemije korona virusa. Mediji su je proglasili srpskim Vuhanom. Dok se većina stanovništva bavila svojim strahovima, izazvanim što brigom za egzistenciju, što kontradiktornim izjavama predstavnika vlasti, lekari su izašli na crtu neprijatelju o kojem su malo znali.

Jedna od njih je bila i doktorka Tijana Marčeta, koja je prekinula spremanje specijalističkog ispita i odmah se prijavila za rad na infektivnom odeljenju kikindske bolnice. Kaže da je stanje bilo najsličnije ratnom, počev od apokaliptično praznih ulica, preko neizvesnosti koja je pratila stanje svakog pacijenta, do krajnjeg fizičkog iscrpljivanja. Vesti o preminulim lekarima i medicinskim sestrama su joj posebno teško padale.

„Poražavajuće je da stručan i odgovoran lekar koji se školovao najmanje šest godina, plus godine utrošene na specijalizaciju, izgubi život zbog bolesti koju je mogao da izbegne da je imao adekvatnu zaštitnu opremu“, kaže Marčeta i naglašava da je bolnica u Kikindi od prvog dana obezbedila opremu za svoje medicinske radnike, ali i da su je oni vrlo racionalno koristili, svesni nestašice i mogućeg naglog skoka broja obolelih.

Tijana Marčeta
Volim ideju da nakon mukotrpnog i dugog školovanja pomažem ljudima u svom rodnom gradu, kaže dr. Marčeta

Svakodnevnu borbu lekara građani su podržavali aplauzima u osam uveče, a predsednik Vučić je 12. marta izjavio da će, u znak zahvalnosti, svim medicinskim radnicima plata od 1. aprila biti uvećana za 10 posto. Međutim, na platnim listićima je zabeležena samo isplata stimulacije za rad tokom vanrednog stanja, i to ne na osnovicu plate, već na broj radnih sati.

Sada, u situaciji kada je vanredno stanje ukinuto, ne postoji zakonski osnov ni za isplatu stimulacije. Da bi se trajno povećanje realizovalo, potrebno je da se dogovore ministarstva zdravlja i finansija, a zatim da se izmeni pravilnik o platama. Sve to nije smetalo Vučiću da, prilikom obilaska radova na rekonstrukciji zdravstvenog centra u Prokuplju, izjavi kako će zdravstveni radnici „opet“ dobiti povećanje plata krajem godine.

Realnost drugačija od slike u medijima

Po rečima doktorke Marčete, nakon što su se obratili upravi kikindske bolnice ukazujući na činjenicu da im je plata još i manja bez obzira na obračunatu stimulaciju, dežurstva i veliki broj sati rada tokom noći i praznika, problem sa aprilskom platom je rešen, ali kako?

Dr. Rade Panić, predsednik Sindikata lekara i farmaceuta, izjavio je da je veoma mali broj direktora uspeo nekako da se snađe i da reguliše ljudima aprilsku platu. Ipak, najveći broj zdravstvenih ustanova u Srbiji nema odakle da reši problem.

Za to vreme, provladini mediji isporučuju građanima sliku Srbije po kojoj vlast domaćinski brine o narodu, te je popravila i „krvnu sliku zdravstvenog sistema“, kako reče predsednik pre neki dan u Prokuplju.

Realnost je, na žalost, drugačija i ta tvrdnja nema veze sa predizbornom politikom. Zdravstvo je odavno skrajnuto na kolosek kojim se oprema za bolnice i zdravstvene centre ne doprema i to nije vezano samo za ovu vlast. Bolnice su u najboljem slučaju skromno uređene, vrlo često donacijama udruženja i privatnih lica.

Odliv medicinskih kadrova u inostranstvo je bezmeran, što nas dovodi do pitanja sa početka ovog teksta: ko će da nas leči za deset ili dvadeset godina?

Epidemija nedostatke učinila očiglednim

„Ova epidemija je samo učinila očiglednim sve nedostatke našeg zdravstvenog sistema, ali oni postoje dugi niz godina. Ljudi koji rade u zdravstvu su dobri, ali sistem nije. Sistem mora da se menja tako da bude u službi naroda“, kaže doktorka Marčeta i dodaje:

„Odnos prema lekarima takođe mora da se promeni. Proces povećanja plata ’na kašičicu’ sproveden tokom prethodnih godina ne može da motiviše ljude da ostanu u zemlji u kojoj su i drugi uslovi loši, poput onih za usavršavanje ili uslova rada. Takođe, princip podjednakih šansi za sve mora da se poštuje, bez obzira odakle je ko došao.“

Tijana Marčeta se nakon skoro dva meseca angažovanja u kovid – bolnici vraća učenju za polaganje specijalističkog ispita, koji je zbog epidemije bio odložen. Kada ga položi, vratiće se u kikindsku bolnicu da radi kao specijalista interne medicine.

Sada, kad je prošla i tu fazu u svom školovanju, Marčeta ukazuje na nezavidan položaj specijalizanata koji su često primorani, pogotovo na univerzitetskim klinikama, da volontiraju nadajući se da će nakon sticanja statusa specijaliste tu dobiti i posao. Od njih se očekuje da rade i poslove za koje nisu edukovani, da dežuraju, čak i da preuzmu odgovornost za ono čime, zvanično, još uvek nemaju pravo da se bave.

Ukoliko, pak, dobijaju platu, zarada je na nivou lekara opšte prakse,bez obzira na povećani nivo odgovornosti i obima posla:

„Matične ustanove često ne isplaćuju troškove odvojenog života ili isplaćuju neki minimum koji nije ni blizu dovoljan da pokrije troškove života u drugom gradu. Osim toga, prisutna je velika količina stresa i straha kod mladih lekara jer se vrlo često dešavaju situacije u kojima smo ’bačeni u vatru’. Pri svemu tome, neki mentori su prezauzeti pacijentima, predavanjima i drugim obavezama, pa se od nas očekuje da učimo sami i ’u letu’. Naravno, ima izuzetaka gde su starije kolege i profesori posvećeni prenošenju znanja mlađima, ali to se desi po principu čiste sreće i dobitka“.

Ovako frustrirajući put do statusa specijaliste stvara plodno tle za donošenje odluke da se karijera nastavi u inostranstvu. U vreme vanrednog stanja uvedenog zbog korona – virusa, veliki deo posla su preuzeli specijalizanti.

Odlasci u inostranstvo

Doktorka Marčeta kaže da je ponosna na tu činjenicu i da joj je istovremeno žao što požrtvovanje specijalizanata nije prepoznato i adekvatno nagrađeno. Plaši se da će posledica takvog tretmana biti ubrzani odlazak većine njenih prijatelja – lekara u inostranstvo:

„Bila bih neiskrena kada bih rekla da ja nikad nisam vagala odluku o odlasku. Za sad se nadam da neću biti prinuđena na taj korak. Volim tu ideju da nakon mukotrpnog i dugog školovanja pomažem ljudima u svom rodnom gradu. Tu su mi porodica i prijatelji, to je moj život. Zaista ne bih želela da me neko ili nešto otera odavde.“

Poručuje kolegama da se oglase povodom svih nepravdi kojima je lekarska struka izložena jer je to jedini način da stvari krenu da se menjaju na bolje. Smatra da je društveno odgovorno iznositi svoje mišljenje.

U tom smislu je nedavno javno rekla da bi, uz svu zahvalnost građanima za podršku koju su pružali lekarima tokom epidemije, rado menjala aplauze u osam za šerpe u osam i pet.

Tu inspirativnu poruku doktorke Tijane Marčete takođe ne bismo smeli da zaboravimo.

Izvor: Al Jazeera