Mame blogerice i privatnost djece

Prema djeci se treba odnositi kao prema ljudskim bićima, a ne predmetima koji se degradiraju za internetske klikove i keš.

Internet, Blogovi, Djeca, Roditelji, Privatnost
Mame blogerice tvrde da Internet smatraju oblikom terapije, te da ih pisanje blogova održava "normalnim" [AFP/Getty]

Piše: Sarah Kendzior

U decembru je Federalna trgovinska komisija u Sjedinjenim Američkim Državama odobrila zakon koji povećava nivo privatnosti na mobilnim aplikacijama i portalima za djecu.

Prema novom zakonu, web stranice i aplikacije morat će dobiti dozvolu roditelja da skupljaju fotografije, videosnimke i druge informacije koje djeca objavljuju na internetu.

"Roditelji, a ne društvene mreže ili marketinški stručnjaci, bit će čuvari privatnosti djece", objašnjava Jim Steyer, šef grupe za zagovaranje dječijih prava u medijima, Common Sense Media.

To je sve fino i lijepo, ali ostaje pitanje – ko će zaštiti djecu od njihovih roditelja?

Najveća prijetnja dječijoj privatnosti na internetu ne dolazi od korporacija. Dolazi od roditelja, pogotovo samoprozvanih "mama blogerica" koje otkrivaju vrlo lične detalje života svoje djece na internetu, a često koriste prava imena i fotografije.

Internet je dao majkama domaćicama javni glas i mogućnost da o izazovima roditeljstva razgovaraju otvoreno i iskreno. Međutim, s tom moći dolazi i odgovornost.

Kako piše Hanna Rosin u magazinu Slate, među njihovim napisima su misli o tome koje od svoje djece više vole, ili diskusije o konzumiranju alkohola dok čuvaju djecu.

Mame blogerice tvrde da Internet smatraju oblikom terapije, te da ih pisanje blogova održava "normalnim".

Lični problemi na internetu

Svoje blogove, među kojima ima i fantazija o premlaćivanju djece, smatraju poželjnim alternativama, u odnosu na nerealne standarde roditeljske perfekcije koje promoviraju mediji.

Teško je biti majka, kažu. Ali, mnogo je teže, pretpostavlja se, biti dijete mame blogerice.

Nedavno sam bila uključena u kontroverzu nacionalnih razmjera zbog blog posta koji je napisala Liza Long, nazvanog "Ja sam majka Adama Lanze", u kojem je Long uporedila svog 13-godišnjeg sina sa muškarcem koji je usmrtio 26 ljudi u Newtownu, Connecticut, kao i sa drugim masovnim ubicama.

Iako je u tekstu promijenila ime svog sina, objavila je njegovu fotografiju i potpisala se. Njen blog se proširio internetom, kao i moj kritični odgovor, nakon čega je uslijedio prenapuhani "rat mama" u kojem ni jedna, ni druga nismo željele učestvovati.

Odbijala sam da u medijima govorim o ovom slučaju. Skoro 20 medijskih kuća me je pozvalo, uključujući i zabavne programe "Inside Edition" i "Entertainment Tonight". (U našem iskrivljenom medijskom prostoru, agonija unesrećenih porodica smatra se zabavom).

Razlog što sam odbila te zahtjeve je činjenica da bi pristajanje na razgovor značilo ponavljanje prakse kojoj se protivim – iskorištavanja djece zbog lične ili finansijske koristi, te kršenje dječijeg prava na privatnost zbog lične promocije odrasle osobe.

To ne znači da se protivim tome da roditelji putem interneta razgovaraju o poteškoćama s kojima se suočavaju.

Napeti odgovor na blog Lize Long izazvao je diskusiju koju smo davno trebali imati o potrebi za kvalitetnoj skrbi za mentalno oboljele u Americi. Mnogi zabrinuti roditelji zahvalni su Long što je progovorila o navodnoj tabu temi, mentalnim oboljenjima.

Uprkos mom odgovoru na njen blog, razgovor koji je uslijedio treba pozdraviti. Stigma koja okružuje metalne bolesti treba prestati, a roditelji koji imaju teške roditeljske odgovornosti trebaju imati snažnu mrežu podrške. Ali, ovo se mora desiti bez kompromitiranja privatnosti djece.

Otkrivati lične probleme mentalno oboljele maloljetne osobe na internetu – pogotovo opisivati ga kao nestabilnog i nasilnog – je jedna vrsta maltretiranja djece.

Ne samo da to ugrožava vezu između djeteta i osobe koja ga treba zaštititi, već može dovesti i do izrugivanja djetetu, te mogućnosti da ono bude napadnuto i ignorirano od vlastite zajednice u vrijeme kada je već osjetljivo.

Štaviše, počinjena šteta je trajna. Čak i ako mentalno oboljelo dijete dobije potrebnu pomoć, čak i ako se njegovo ponašanje promijeni, riječi njegove majke će ga pratiti. Kada se upiše na fakultet, kada bude u potrazi sa poslom, neće moći izbjeći portret nalik na noćnu moru koji je oslikala njegova majka, osoba koja ga je najbolje poznavala, ali i prodala.

Zaštititi identitet djece

Da budemo jasni, nisu sve samoprozvane mame blogerice ovakve. Mnogi napisi o roditeljstvu su promišljeni i informativni.

"Kako izgleda kada imaš šest godina" je vjerovatno najdirljiviji i najbolje napisan tekst nakon masakra u Newtownu. Napisala ga je Jennifer Rowe, domaćica i majka koja piše blog "Prava domaćica okruga Cleveland".

Internet je dao majkama domaćicama javni glas i mogućnost da o izazovima roditeljstva razgovaraju otvoreno i iskreno.

Međutim, s tom moći dolazi i odgovornost – a prva odgovornost bilo koje majke koja piše o svom djetetu je da zaštiti njegovu privatnost.

Jedna je stvar da roditelj piše o frustraciji, umoru ili ljutnji. Druga je da dijete naziva raznim imenima, fantazira o udaranju djeteta, otkriva posramljujuće ili lične informacije, ili ga upoređuje s ubicama.

Kako pokazuje situacija Lize Long, čak i rijetko čitan blog može se proširiti internetom u jednoj sekundi.

Roditelji mogu učiniti nekoliko stvari da zaštite djecu dok pišu o njihovim životima na internetu.

Prvo, mogu pisati anonimno. Neke mame blogerice kažu da je njihova potreba za potpunom iskrenošću suprotna odgovornosti da zaštite identitet svog djeteta.

Vjeruju da je pisanje pod pseudonimom oznaka manjeg kredibiliteta.

Postavlja se pitanje šta je važnije – imati jato čitalaca na internetu, ili štititi dijete od srama i zla.
Drugo, trebaju uzeti u obzir kako bi se njihovo dijete osjećalo ako bi pročitalo njihov blog – jer, ako to ne radi sada, sigurno će to činiti u budućnosti.

Jedna je stvar da roditelj piše o frustraciji, umoru ili ljutnji. Druga je da dijete naziva raznim imenima, fantazira o udaranju djeteta, otkriva posramljujuće ili lične informacije, ili ga upoređuje s ubicama.

Prema djeci se treba odnosti kao prema ljudskim bićima, ne predmetima koji se degradiraju za internetske klikove i keš. Nemoć djece da se sama brane od roditeljskih portreta njih samih čini ovu tezu pogotovo bitnom.

Treće, roditelji trebaju biti svjesni da se ono što je napisano u žurbi može dijeliti zauvijek.

Mladim osobama ne treba to da najbolniji dijelovi njihovog djetinjstva budu dokumentirani za sva vremena.

Roditelji trebaju uzeti u obzir ne samo sadašnjost djece, nego i njihovu budućnost, te kako će njihove riječi utjecati na živote i profesionalne mogućnosti njihove djece.

Nakon Newtowna, svi traže odgovore na pitanje kako zaštititi svoju djecu. Ovaj razgovor trebamo proširiti i na online svijet – kako ih zaštititi od drugih, ali i od nas samih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.