Mali je korak od govora mržnje do nasilja

Govor mržnje u medijskom prostoru u svim balkanskim državama je jako izražen, što je jasno vidljivo ako i letimično pogledamo komentare na članke, kao i objave na društvenim mrežama.

Govor mržnje sam po sebi i ne bi bio toliko opasan ukoliko bi ostao „mrtvo slovo na papiru“, međutim u postkonfliktnim državama postoji bojazan da govor mržnje može voditi u nove podjele u društvu, pa čak i prouzročiti izazivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti i dovesti do ugrožavanja sigurnosti građana.

„Involviranje medija u društvene probleme i teme je jedan od najvažnijih faktora koji dovodi do ubrzanog akumuliranja govora mržnje. Mediji ne moraju direktno da se uključe u govor mržnje, već postavljaju pozornicu i omogućavaju prostor, pri tome signalizirajući da je govor mržnje sasvim uredu i prihvatljiv“, mišljenja je Domen Savič, slovenački ekspert za digitalna prava, medijsku pismenost i aktivno građanstvo.

„Štaviše, masovni mediji govore publici koje društvene grupe treba da se poštuju, koje ne, te koje društvene grupe zaslužuju naše saosećanje, a koje ne.“

Zakonski okvir

Njemačka je prošle godine usvojila zakon protiv govora mržnje, a Donji dom francuskog Parlamenta usvojio je sličan prijedlog zakona u julu ove godine, koji bi trebalo da ukroti one koji bi da siju mržnju preko društvenih mreža.

Vlada Hrvatske je još početkom ove godine najavila novi zakon kojim bi se regulirao govor mržnje na internetu. Upotreba govora mržnje, posebno na internetu, ne samo od strane političara, ocijenjena je i kao vrsta medijskog rata, kojim se namjerno destabilizira društvo, ali i ugrožava održivost mira i sigurnost građana.

U Bosni i Hercegovini nema posebnog zakonskog propisa koji eksplicitno tretira pojavu govora mržnje, a nema ni zakona na državnom, entitetskom niti na nivou Brčko Distrikta. Postojeće krivično zakonodavstvo zabranjuje djela počinjena iz mržnje, što omogućavaju zakoni o slobodi vjere, ravnopravnosti spolova, zabrani diskriminacije, zaštiti od klevete, kao i neki drugi zakonski akti.

Iako dakle, postoji zakonski okvir kojim se može sankcionisati govor mržnje, to se u rijetkim slučajevima čini, tek u posljednje vrijeme nešto češće.

Jedna od karakteristika u Bosni i Hercegovini je da je govor mržnje ponekad prisutan i u izjavama političara, na što Goran Bubalo, dugogodišnji mirovni aktivista iz Mreže za izgradnju mira kaže:

„Nažalost političari su ti koji najviše potiču razlike kroz opetovano korištenje govora mržnje kojim nas razdvajaju, ukazuju na najčešće izmišljene razlike usmjerene na ‘druge’ vjerske grupe i nacije, migrante i izbjeglice, tvrdnje o nadmoći naše nacije nad njihovom, sijući otrov protiv svih koje smatraju ‘drugačijim’. Njihove rečenice se prepričavaju i prenose tamnim područjima interneta, posebno kroz komentare, gdje platforme služe da se rasplamsaju i omoguće da se mržnja pretvori u virus koji se prenosi dalje.“

Savič dodaje da u Sloveniji postoje neki mediji koje finansiraju kompanije povezane sa mađarskim predsjednikom Viktorom Orbanom i državom Slovenijom, koje se upuštaju u otvorenu pogrdnu komunikaciju. Njihova uloga je da propovijedaju publici, ali i da pokušaju da normalizuju pogrdan govor i govor mržnje u našem društvu.

Ratne rane

Bosna i Hercegovina je društvo koje još liječi ratne rane u svim društvenim oblastima, pa je govor mržnje zbog te osjetljivosti potencijalno opasniji nego u drugim državama.

„Same riječi nisu te koje nose opasnost, ali najbolje znamo kako je malen korak od riječi ka djelima, od govora mržnje do nasilnih djela prema onima u koje političari upere da su krivi, što nama nije onako kako bi trebalo biti 25 godina nakon rata. Ne smije se zaboraviti da je i ratu iz devedesetih prethodilo medijsko sijanje mržnje“, mišljenja je Bubalo.

„Danas što slušamo od političara je da ne živimo dobro ne zbog njihovih grešaka i nerada, no zbog toga što oni tamo negiraju našu naciju, religiju, žrtve. Dodatan problem je što se sa ovim pravi začarani krug, gdje i žrtve uzvraćaju jednakim uvredljivim komentarima i (ne) argumentima, stavljajući sve pripadnike jedne nacije u isti koš (svi su oni…), i tako dalje pothranjujući mržnju.“

Istraživanja u regiji i Bosni i Hercegovini pokazuju da mladi u prosjeku provode pet do šest sati dnevno na društvenim mrežama, i prije svega žele da su oni u centru dešavanja, a vrlo malo koriste društvene mreža u edukativne svrhe ili da dobiju vjerodostojne informacije.

Tako da mladi često komentarišu različite članke, posebno one koji se odnose na politička dešavanja, a nerijetko i sami iniciraju na društvenim mrežama neki vid govora mržnje.

Na što Savič dodaje: „Ne bih rekao da su mladi najveći izvor govora mržnje, ali bih potvrdio da su najpodložniji istome, te da se najviše utiče na mlade korištenjem govora mržnje. Tako da dobijamo situaciju, da umjesto mladih kao izvora govora mržnje, mladi postaju pojačivači govora mržnje, reproducirajući ga bez kritičke percepcije, rukovodeći se razmišljanjem ‘ako to rade stariji, onda to mora biti uredu’, a k tomu još za to ne odgovaraju i ne budu sankcionisani“.

Takvo stanje je čak i u Sloveniji, koja je ipak manje opterećena problemom govora mržnje u odnosu na bivše jugoslovenske republike.

Bez razmišljanja o sadržaju

U više istraživanja koja su obuhvatila prostore balkanskih država, rezultati su pokazali da je evidentno da su mladi često upravo ti koji na neki način učestvuju u primjerima govora mržnje.

Prema rezultatima istraživanja koje je realizovao Centar za društvena istraživanja Global Analitika, mladi na početku svoje aktivnosti na internetu, u 55 posto slučajeva nisu svjesni da neprimjerenim komentarima iniciraju ili pospješuju govor mržnje. Što govori da mladi mogu ući u svijet govora mržnje, a da nisu ni svjesni kuda to vodi.

Više od 70 posto mladih u anketi se izjasnilo da komentariše medijske članke, odnosno postavljaju objave na društvenim mrežama, ne razmišljajući da li je to uvredljiv govor.

O tome ko je najviše odgovoran za to što mladi ne prezaju od komentara mržnje, Savič kaže: „Rekao bih da je to sveobuhvatan i grupni napor, od političara, medija, obrazovnog sistema, porodice, prijatelja. Ne može postojati jedinstvena tačka odbrane, već svi treba da sagledamo svoju poziciju u društvu i da ‘odigramo’ svoju ulogu.“

Mržnja je prijetnja svima – i to je nešto protiv čega se svi trebamo zalagati, prije svega političari svojim riječima i djelima. Politički i vjerski lideri imaju posebnu odgovornost za promicanje mirnog suživota, ali većina njih to ne radi, no i dalje siju sjeme mržnje koje ne može izrasti u ništa dobro, posebno kod mladih koji danas sve manje poznaju bogatstva suživota, zaključuje Goran Bubalo.

Izvor: Al Jazeera