Mala jevrejska zajednica utkana u tuzlansku historiju

Sa stare željezničke stanice u Tuzli, gdje je danas Suza – spomenik stradalima, u logore je otpremljeno najmanje 300 Jevreja (Al Jazeera)

Marina Rajner kuhati je naučila od majke. Majka je bila ruska pravoslavka, a otac Jevrej čiji su roditelji i braća stradali u holokaustu te je on izbjegavao pričati o porodičnim praznicima. Zato je Marinina majka o tradicionalnim jevrejskim jelima učila upornim traženjem recepata od muževe rodbine. I uspjela je.

Iako zbog pandemije bolesti COVID-19 maces nije dostupan, to Marinu nije spriječilo da brojne naslijeđene recepte pripremi i obilježi Pesah.

Doduše, ove godine tuzlanski Jevreji nisu bili u mogućnosti zajedničkim okupljanjem obilježiti Pesah, ali predsjednica Jevrejske opštine Tuzla Marina Rajner vjeruje da su svi članovi prigodno obilježili blagdan koji svakako svjedoči o mnogo težim vremenima za Jevreje.

Osmodnevni blagdan Pesah vrijeme je u kojem se Jevreji sjećaju i slave oslobađanje iz egipatskog ropstva.

I 126 tuzlanskih Jevreja zajednički slave sve jevrejske blagdane, a redovno s predstavnicima gradske uprave obilježavaju Dan sjećanja na žrtve holokausta i Evropski dan jevrejske kulture.

Dali neizbrisiv doprinos gradu

Jevreji su dali veliki i neizbrisiv doprinos razvoju Tuzle. Na memorandumu Jevrejske opštine Tuzla stoji da su prvi Jevreji u taj grad došli 1565. Bili su to Sefardi koji su protjerani iz Španije.

Nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine dolazi do većeg naseljavanja Jevreja u Tuzli, i to prije svega Aškenaza.

“Jevreji Tuzle, iako malobrojni, dali su neizbrisiv doprinos kulturnom, ekonomskom i privrednom razvoju ovoga grada. Dolaskom u Tuzlu, naročito Aškenazi, sa sobom su donijeli i tekovine bogate kulture i vrijednosti evropskih zemalja, djelujući time kao internacionalni faktor koji je ovu sredinu povezivao sa svijetom”, kažu Anisa Hasanhodžić i Rifet Rustemović, naučni saradnici na Institutu za kulturne studije i historiju teatra Akademije nauka Republike Austrije i autori knjige Tragovima naših komšija: Jevreji u BiH i holokaust.

Cjelokupan privredno-ekonomski život Jevreja u Tuzli i okolini počeo je krajem 19. stoljeća otvaranjem prvih modernih solana, rudnika uglja, fabrike i rafinerije špirita Aloisa Grauauga (od 1901. Prva bosanska fabrika špirita i rafinerija M. Fischla i sinova), zatim eksploatacijom šuma, u čemu je, osim postojećih, važna bila pilana i drvno-prerađivačka fabrika vlasnika Moritza Lisske (preteča “Konjuha” u Živinicama), otvaranjem Tuzlanske parne pivare u vlasništvu Taussiga i Samuela Kohna, te mnogih drugih, manjih i većih, trgovina i obrta.

“Interesantno je da u Tuzli, na Korzu, i danas postoji apoteka (Gradska apoteka) koju je krajem 19. stoljeća pod imenom ‘Zvijezda’ otvorio farmaceut Simon Zaloscer, a naknadno preuzeo njegov zet, suprug Simonove kćerke Elze (ujedno i prve ženske svršenice tuzlanske Gimnazije), mr. ph. Milan Ajzenštajn, koji je preživio holokaust, te je u ovoj apoteci radio i nakon njene nacionalizacije, poslije Drugog svjetskog rata”, kažu Hasanhodžić i Rustemović.

Iako je dobar dio Jevreja nakon odlaska Austro-Ugarske 1918. napustio Tuzlu, oni koji su ostali nastavili su doprinositi kulturnom i privrednom razvoju svog grada.

A onda je došao Drugi svjetski rat.

Ponižavanja i hapšenja

Već u junu 1941. uslijedio je popis svih Jevreja i njihove imovine.

“Svi Jevreji ključeve svojih radnji morali su predati činovniku Gradskog narodnog odbora. Jevrejske trgovine i obrti, na kojima nije manjkalo razbijenih izloga, bivale su obilježene natpisima Judengeschäft (njem. ‘jevrejska radnja’). Jevreji su bili prisiljeni na rukavima nositi žute trake s otisnutom zvijezdom šestokrakom, a neki su nosili i žute bedževe sa slovom Ž (Židov)”, navode Hasanhodžić i Rustemović.

Ugledni građani Tuzle, poput Danila Saloma, profesora matematike u tuzlanskoj Gimnaziji i Behram-begovoj medresi, meli su glavnu gradsku ulicu, nosili bi smeće, dok su jevrejske žene i djevojke prale i čistile ustaške kancelarije i ustanove.

Upravo učenici Medrese i radnici Pravoslavnog groblja danas pomažu u održavanju Jevrejskog groblja, osnovanog 1900, i njihova je pomoć važna, ističe Rajner, jer je većina članova Jevrejske opštine u Tuzli starije dobi. Iako je riječ o nacionalnom spomeniku kulture, osim članova i volontera, o groblju se niko ne brine.

Vrhunac terora nad Jevrejima u Tuzli bili su hapšenja i deportacije u logore, koji su se nerijetko završavali smrću.

“Deportacije Jevreja (koji su dovođeni i sa prostora gračaničkog, tuzlanskog, srebreničkog, kladanjskog i jednog dijela bijeljinskog okruga) – hapšenih obično u toku policijskog sata, kasno uveče ili rano ujutro – u logore vršeno je obično sa stare željezničke stanice u centru grada, najčešće u zatvorenim, stočnim vagonima, na kojima bi pisalo i ‘Pokvareno voće’, a znalo se često dešavati i da Jevreji, potpuno zatvoreni u takvim vagonima, nekoliko dana provode na tuzlanskoj željezničkoj stanici u Kreki čekajući na daljnji transport”, kažu Hasanhodžić i Rustemović.

Tuzlanski Jevreji odvođeni su u logore iz više od 30 ulica u kojima su živjeli i poslovali, njihove su radnje i kuće opljačkane, a režimske sluge uselile su se u njihove domove.

Sa stare željezničke stanice u Tuzli, mjesta gdje je danas Suza, spomenik žrtvama fašističkog terora, u logore, u smrt, otpremljeno je približno 300 Jevreja iz Tuzle i okoline. Tek nešto manje od 60 tuzlanskih Jevreja uspjelo je, pravovremenim bijegom u italijansku zonu ili boreći se u partizanskim jedinicama, preživjeti strahote holokausta.

“Drugi svjetski rat doveo je do sloma i gotovo uništenja Jevrejske opštine u Tuzli. Mnogi Jevreji su osuđeni i ubijeni, a većina njih iz Tuzle, Lukavca, Kladnja, Srebrenika i Gračanice odvedena je u logore smrti Stara Gradiška, Jasenovac, Đakovo i dalje u Auschwitz. Mali broj se spasio”, kaže Rajner.

Poslije završetka rata u Tuzlu se vratilo 14 Jevreja, koji su počeli tragati za onima koji su uspjeli preživjeti u gradu.

“Ponovo su uspostavili Opštinu, organizovali su pomoć Crvenog krsta ugroženima, osiguravali stipendije za mlade iz Tuzle, Kladnja, Gračanice, gdje god je bilo preživjelih Jevreja”, ističe Rajner.

Sinagoga koje više nema

Zanimljivo je da su Jevreji u Tuzli do Drugog svjetskog rata imali dvije sinagoge: jednu su sagradili Sefardi, a drugu Aškenazi. Sefardska sinagoga i sada je u Jevrejskoj ulici u Tuzli, a važni podaci o njoj datiraju iz putopisa njemačkog autora Franza Maurera iz 1870.

Dosta nesretniju sudbinu imala je druga, daleko veća sinagoga, izgrađena početkom 20. stoljeća, u kojoj su pred Drugi svjetski rat i Aškenazi i Sefardi obavljali molitve i koja je već 1906. bila na razglednicama grada.

Ta sinagoga, površine približno 500 kvadratnih metara, bila je u Klosterskoj ulici. S njene desne strane stajala je Katolička škola Kloster, dok je s lijeve bila omeđena haremom i Turali-begovom, odnosno Poljskom džamijom.

U oktobru 1941. to monumentalno zdanje doživljava sudbinu naroda koji se u njemu molio. Nakon prikazivanja antijevrejskog filma Jevrej Süss u Gradskom kinu u Tuzli njemački vojnici i ustaše, pozivajući građane Tuzle na demonstracije protiv Jevreja, uzvikuju antijevrejske parole.

Grupa od osamdesetak ljudi prvo upada u manji sefardski hram da bi ga na kraju zapalili. Nakon toga su se uputili prema hramu u Klosterskoj ulici da bi i tu bogomolju demolirali i zapalili. Rajner govori da je tako uništena sinagoga vlastima u NDH služila kao konjušnica.

“Tako uništena zgrada, bez krova, prozora, vrata, samo sa zidovima, stajala je na svom mjestu sve do kraja Drugog svjetskog rata. Demolirani objekat sinagoge u potpunosti je srušen po završetku rata odlukom tadašnjih vlasti, a dijelom usljed slijeganja terena, dok je zemljište nacionalizovano. Danas je na mjestu nekadašnje sinagoge objekat bivšeg Ekspres-restorana”, ističu Hasanhodžić i Rustemović tužnu sudbinu tuzlanske sinagoge.

Nakon Drugog svjetskog rata, govore Hasanhodžić i Rustemović, vjerske aktivnosti holokaustom desetkovane zajednice tuzlanskih Jevreja, poput, nažalost, aktivnosti mnogih drugih jevrejskih zajednica u gradovima širom Bosne i Hercegovine, bile su svedene na minimum.

Sudeći po praksi tadašnjih jugoslavenskih vlasti, porušene i devastirane sinagoge u Bosni i Hercegovini najčešće nisu obnavljane.

Predsjednica Jevrejske opštine Tuzla kaže da su postojale inicijative za obnovu sinagoge, ali je, ipak, sve ostalo na tome.

Beskompromisna ljudskost na djelu

I u Tuzli je, kao i u svim sredinama, bilo pojedinaca koji su, rizikujući svoj život, pomagali Jevrejima.

Osim teških trenutaka, kažu mladi naučnici Hasanhodžić i Rustemović, svakako treba ukazati i na izuzetnu hrabrost mnogih komšija koje su, riskirajući svoj život kako bi spasili tuzlanske Jevreje, znatno doprinijeli tome da rješenje jevrejskog pitanja ne bude u konačnici njihovo apsolutno biološko istrebljenje.

Mnoštvo je takvih primjera običnih komšija, od Ivice Ledića, Ane Jagić, željezničkog radnika Ćurkovića, muftije Muhameda Šefket-ef. Kurta, Asima i Fadila Šeremeta, sudije Murat-bega Zaimovića i sličnih o kojima se ne zna mnogo, pa sve do Joška Pribilovića i sudije Ratimira Deletisa, dvojice koji su za doprinos spašavanju tuzlanskih Jevreja dobili i priznanje Yad Vashema “Pravednik među narodima”.

Izvor: Al Jazeera