Makondo u Dubrovniku

Piše: Nataša Gvozdenović

Na Dubrovačkim ljetnjim igrama već četiri godine postoji projekat ’’Pisci na igrama’’ koji je ustanovila direktorka festivala Mani Gotovac sa namerom da se “glumcima dade pisac“.

„Multimedijalnim umjetničkim sredstvima gledateljima se prikazuju ulomci iz romana ili poezije koji se isčitavaju iz djela suvremenih hrvatskih i svjetskih  pisaca“, objašnjava Mani Gotovac. U fantastičnom prostoru letnjikovca Skočibuha 21. augusta izvedena je predstava ’’Sedam stranica” iz romana “Sto godina samoće” Gabrijela Garsije Markeza, tačnije, nešto slično „čitajućoj probi“ kaže rediteljka te prilagodbe, Mani Gotovac.

Prostor letnjikovca  i glumci Milka Podrug Kokotović, Bojana Gregorić, Ranko Zidarić i Sven Medvešek u sadejstvu uspeli su oživeti Markesov Makondo u toj specifičnoj mešavini mašte, života, strasti i usamljenosti – Buendije su, te večeri, bile pred nama.

• Prvo što pitam Mani Gotovac je – koliko je bilo teško izabrati sedam stranica teksta iz tog nadnaravnog romana?

Trajalo je šest mjeseci – toliko teško. Zaista nisam znala kako? što? Zanimljivo je da tih Sto godina samoće niko nije ekranizirao, napravljene su predstave koje su uglavnom propale. kada sam se odlučila raditi Markesa, bila sam svjesna da je Sto godina samoće roman kojem ne možete uloviti konce. On stalno mješa vremena, prostor, godine, sve je to, zapravo, neulovljivo. Vodilo me je ono čime se sama bavim, a to je autobiografsko pisanje – u trenutku kada sam shvatila da Markes u tom romanu ima jednu autobiografsku liniju- onda sam nju ulovila. To je taj pukovnik Markes, koji je zapravo on. Onda sam uspjela odabrati poglavlje koje nosi naslov ’Rinaldo Markes’ – naravno trebalo je napraviti puno skraćenica i doći do tih sedam stranica.

• Prenošenje atmosfere koja postoji u romanu je snažno – stvaranje Makonda na sceni letnjikovca Skočibuha. Preplitanje strasti, udaljavanja, zbilžavanja, jednog raskošnog Markesovog tkanja.

Tako je, nadam se da se nešto od romana koji je nesavladiv, prenijelo da se neko od njega ozrači. Taj dvorac Skočibuha,  pa baklje, pazite nema ništa što nije izvorno: vatra, voda, zemlja,zrak. Kada sam složila priču razgovarala sam sa glumcima i oni su mi puno pomogli u daljem skraćivanju. U tri dana provedena u ljetnikovcu mi smo došli do ove priče.

• Kako je nastala ideja o programu ’’Pisci na igrama’’?

Mislim da su glumci danas ugroženi tim nekakvim redateljskim nasiljem nad njima i moja ideja ’’Pisaca na igrama’’ jeste, da se glumcima dade pisac, i da se ništa više ne radi s tim. Nego da oni sami pronađu svoj kontakt sa piscima i iznesu ga van. Bez nekog nasilnog: moraš ovo ili ono… ne, ništa od toga. I onda vam se dogodi njihova mašta.
Svake večeri smo se družili sa piscima, četiri godine, naravno to moraju biti odlični pisci. Bili su tu redatelji, dramaturzi, razne osobe su radile oko pojedinih pisaca i uglavnom je to kod publike naišlo na silni odjek.
Bojana Gregorić glumi Amarantu Buendija, sva u ogromnoj strasti u uzdržavanju od iste, ona igra u mješavini finog rafinmana i ogromne snage.

• Zato pitam, kakvo je bilo putovanje kroz Makondo? Kako je bilo biti Buendija?

Svašta mi se dogodilo, od straha, velikog očekivanja, jer to je toliko pametno, sveobuhvatno, da je onda sa glumačke perspektive teško sve te rečenice savladati u smislu direktnog obraćanja publici, razmišljanja i dijaloga sa partnerom. Vrlo skliski teren, naravno kada čovjek ima samo tri dana za tako nešto postaviti je dosta veliki zalogaj. Tu je Mani izabrala neke djelove koje je željela obraditi, koliko je to uopće moguće u 45 minuta, nama kao glumcima je to bio izazov, a sad uhvatiti se u koštac sa Markesom mislim da nije lako… Ko zna možda se neko osmjeli, pa da vidimo taj Makando ne samo u našoj mašti nego i na filmskom platnu. Osim toga meni je izazov uvijek da gluma ne bude gluma da tako kažem. Momenat iskrenosti je jako važan u kazalištu, naravno i na filmu, prvenstveno što i kamera ulazi u auru glumca onda je to lakše. U kazalištima je teže, pogotovo u ambijentalnim kazalištima jer se borite sa motorom, sa avionom sa raznoraznim zvukovima sa strane, ali važno je uvijek vjerovati u to da je moguće biti što prirodniji što jednostavniji jer onda to po meni ima pravi odjek.

• Ako je Makondo magični prostor iz kojeg se crpi snaga, a u kojem se susreću prošlost i budućnost gde je vaš Makondo?

Moj Makondo bi bila Žuljana na Pelješcu gdje smo muž i ja kupili kuću prije šest godina i tamo ljetujemo i gledamo svoje klince koji tamo odrastaju i stvaraju nova prijateljstva. Odrastaju u uvali svog djetinjstva… ne samo zato što su Pelješanci svoji i teško prihvaćaju strance, mi smo morali proći neke testove dok nas nisu u potpunosti prihvatili. Pelješac i naša Žuljana je meni Makondo.

Nepretencioznost, a posvećenost igre, ambijentalni teatar u pravom smislu te reči gde glumci i prostor igraju zajedno, a taj prostor ima samo svoje prirodne granice koje se završavaju negde u dubrovačkom tlu i nebu nad gradom, doveli su Markesa, Makondo i Buendije na Ljetnje igre i bio je to, za sve, susret naročite vrste.

Izvor: Al Jazeera