Makedonski izbori: Pitanja umjesto odgovora

Makedonija upada u sve dublju političku krizu (EPA)

Piše: Atanas Kirovski

Makedonija, koja je već godinama “zemlja paradoksa”, nakon prijevremenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora upada u sve dublju političku krizu. Logično bi bilo da izborni ishod predstavlja odgovor na glavna pitanja u društvu: ko će formirati novu vladu, kakav će biti opći kurs države, koji su glavni pravci ekonomije, strateški prioriteti, kakva će biti vanjska politika zemlje… a najčešće se odgovori dobijaju tokom izborne noći, uključujući i osnovna kadrovska rješenja u novoizabranoj vladi. U Makedoniji su izbori, umjesto da daju odgovore na ključna pitanja o tome kakav će biti kurs zemlje u naredne četiri godine, otvorili desetke dugih, daleko važnijih od samog izbornog rezultata.

Vijest dana na izborima, umjesto da to budu rezultati, postala je objava udružene opozicije, u kojoj glavnu riječ vode socijaldemokrati, da odbija priznati legitimnost izbora. Na pet minuta nakon zatvaranja birališta, prije nego što je i počelo prebrojavanje glasačkih listića, lider Socijaldemokratskog saveza Makedonije Zoran Zaev je izjavio da opozicija ne priznaje rezultate ni parlamentarnih ni predsjedničkih, kako je rekao, “kriminalnih izbora”, ma kakvi oni bili, i zatražio je formiranje tehničke vlade koja bi provela fer izbore. Vladajući VMRO-DPMNE i njegov koalicioni partner u albanskom kampusu Demokratska unija za integracije, uprkos dramatičnom obraćanju Zaeva, organizovali su bučne proslave pobjede do kasno u noć, ne obazirući se na objavljeni bojkot opozicije.

Lider SDSM-a Zoran Zaev je izjavio da opozicija ne priznaje rezultate ni parlamentarnih ni predsjedničkih ‘kriminalnih izbora, ma kakvi oni bili, i zatražio je formiranje tehničke vlade koja bi provela fer izbore.

Rezultati koji su objavljeni nakon izbora pokazali su da je VMRO-DPMNE dobio bezmalo 500.000 glasova, odnosno gotovo 200.000 više od opozicije, koji su im, prema Dontovom modelu, obezbijedili 61 poslaničko mjesto u Sobranju, koje ukupno ima 123 mandata. SDSM će imati 34 poslanika, kod Albanaca vladajući DUI je dobio 19 mandata, a njen glavni konkurent Demokratska partija Albanaca imat će osam poslanika.

Na predsjedničkim izborima je aktuelni predsjednik Gjorge Ivanov reizabran sa razlikom od gotovo 130.000 glasova ispred kandidata opozicije. Kada se tumače izborni rezultati, karakteristično je da je predsjednički kandidat opozicije Stevo Pendarovski osvojio gotovo 100.000 glasova više od opozicijske koalicije na parlamentarnim izborima i gotovo 135.000 glasova više od opozicijskog kandidata na izborima 2009. godine. Dio analitičara smatra da ove cifre otvaraju mogućost da Pendarovski pretenduje na lidersko mjesto opozicije, iako u ovako složenoj političkoj krizi i zbog brojnih neodgovorenih pitanja ove cifre mogu postati i sasvim nebitne.

Duboka polarizacija društva

Sasvim očekivano, duboka polarizacija društva, kao i proporcionalni izborni model s Dontovom formulom, koji favorizuje velike stranke, pokosili su nekolicinu manjih političkih stranaka i koalicija koje su učestvovale na izborima, svodeći ih sve zajedno na ukupno dva poslanička mandata.

U atmosferi kada opozicija saopćava da ne priznaje legitimitet izbora i najavljuje bojkot sve oči su bile uprte ka međunarodnoj zajednici i, prije svih, posmatračkoj misiji OSCE-ODIHR. U posljednje 24 godine, koliko se provode izbori u Makedoniji, njihova ocjena je standardno počinjala konstatacijom da su izbori bili uglavnom fer i korektni, s obaveznim “however”… pa bi uslijedile pritužbe na izborni proces. Ovaj put posmatračka misija, koju je predvodio iskusni njemački diplomat Gert Arens, izašla je s vrlo eksplicitnom formulacijom da su izbori provedeni efektivno (umjesto u fer i demokratskoj atmosferi) na sam dan glasanja, ali da su postojali realni problem prije i nakon glasanja. OSCE je naglasio da nije postojalo razgraničenje između države i vladajuće stranke, da su mediji favorizovali vladajuću stranku, da birački spisak nije “pročišćen”, da su zabilježeni pritisci i zaplašivanje birača, da nije funkcionisao mehanizam žalbenih postupaka… Neovisno o dužini spiska šta je sve manjkalo na izborima, ključno je da posmatračka misija OSCE-ODIHR nije kvalifikovala izbore kao fer i korektne, kao što je uobičajena praksa, nego da je izborni dan protekao efektivno, a da je sve ostalo ispod razine standarda OSCE-a.

Prema posljednjem popisu, Makedonija je imala gotovo dva miliona stanovnika, što ukazuje na to da je, ako se uzme u obzir ubrzano iseljavanje, vrlo moguće da je realna cifra stanovnika manja od zapisanih birača.

To, naravno, daje izvjestan alibi opoziciji da izbori nisu bili fer i korektni, ali s druge strane, sve što je nabrojao Arens i njegova misija opozicija je znala prije samih izbora. Dio argumenata opozicije za bojkot su maksimalna zloupotreba državnih resursa za izbore u korist vladajuće stranke, totalna kontrola, pa čak i cenzura medija, sasvim neizbalansirana kampanja u korist vlasti, zaplašivanje birača i onih koji rade u državnoj administraciji…

Odavno je poznato je da je birački spisak krajnje sumnjiv. Pravo glasa ima gotovo 1.800.000 birača. U državi nije proveden popis već 12 godina (pokušaj da VMRO-a i DUI-ja provedu popis prije nekoliko godina je propao i niko ne govori kada će se to ponoviti), a za to vrijeme ljudi su se masovno iselili iz Makedonije. Prema posljednjem popisu, Makedonija je imala gotovo dva miliona stanovnika, što ukazuje na to da je, ako se uzme u obzir ubrzano iseljavanje, vrlo moguće da je realna cifra stanovnika manja od zapisanih birača, a gdje je veliki dio populacije do 18 godina, koja nema pravo na glas?

Bez legitimiteta opozicije

Sve su to legitimne i ozbiljne optužbe za nefer izbore, pa i za mogući izborni falsifikat, ali opet, ključno pitanje je zašto je opozicija prihvatila izbore znajući sve ovo i nije tražila da se prvo ispune elementarni uslovi za fer i korektne izbore, a da izbori budu održani nakon toga, već je istupila s tezom da su izbori krajnje nefer i “kriminalni” nakon izbornog dana, koji je bio manje-više uobičajen za makedonske izbore, sa standardnim izolovanim problemima.

Nakon bojkota opozicije, jasno je da država ne može normalno funkcionisati i da su izbori, ustvari, otvorili novu ozbiljnu političku krizu. Stara-nova vlada može ignorisati bojkot opozicije, ali takva disfunkcionalnost demokratije, koja nije nepoznata za Makedoniju (tadašnja opozicija, koju je predvodio VMRO-DPMNE, optužila je da su 1994. godine izbori falsifikovani te je bojkotovala institucije u periodu 1994-1998.) redovno dovodi do velikih društvenih i političkih devijacija i oštrih tenzija. Osim toga, tada država nije bila kandidat za članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji, a poznato je da je elementarni uslov za članstvo u euroatlantskim integracijama funkcionalan politički dijalog na relaciji vlast-opozicija.

Stari-novi premijer Nikola Gruevski će morati rješavati zaista složena politička i etnička pitanja – najprije u samoj vladi, gdje ključni albanski koalicioni partner osporava legitimitet predsjednika.

Bojkot opozicije praktično onemogućava realne pregovore s Grčkom o imenu, koji bi eventualno deblokirali grčki veto u Briselu, iako se aktuelna politička kriza – nekada osnovni problem za članstvo Makedonije u euroatlantskim institucijama – sada pretvara u posljednji ili sporedni problem. Parlament neće imati legitimitet opozicije, isto kao i predsjednik, pošto se radilo o duplim izborima, a povrh toga koalicioni partner u vladi DUI-ja je bojkotovao predsjedničke izbore, što umanjuje ionako problematizirani kredibilitet predsjednika države. Stari-novi premijer Nikola Gruevski će morati rješavati zaista složena politička i etnička pitanja – najprije u samoj vladi, gdje ključni albanski koalicioni partner osporava legitimitet predsjednika, a zatim pokušati uspostaviti odnose, kako s opozicijom tako i sa stranim partnerima.

Neizvjesno je kako će se sve ovo odvijati u narednom periodu, da li će opozicija zaista ići na bojkot do kraja, kao i kakve će forme poprimiti njeno najavljeno vaninstitucionalno djelovanje, sve do reakcije međunarodne javnosti, koja je prvo izrazila žaljenje i zabrinutost zbog bojkota, ali je sada rezervisana. Hoće li međunarodna zajednica vršiti pritisak samo na opoziciju, ili će tražiti neki kompromis na relaciji vlast-opozicija i, konačno, kako će se vaninstitucionalno djelovanje odraziti na samu opoziciju. Dvadeset sedmog aprila, na dan izbora, umjesto da dobijemo bar neke odgovore, dobili smo mnoga teška pitanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera