Oglasi

Makedonija će se načekati 'oca nacije'

Makedonci se mrze međusobno kao nikad, Albanci kopaju oči jedni drugima, a dva naroda su zavađena dugi niz godina.
Makedonci su zadržali državu, Albanci dobili sva prava, piše autorEPA

U Makedoniji, koja je definitivno Sjeverna da sjevernije nema, vrijeme stoji u mjestu što se evolucije na polju "modus vivendi" tiče. Što bi narod rekao: "Po sokaku ista priča..." Ponekad pomislimo da se nešto mijenja samo sa podatkom da su političari učinili korak naprijed u donošenju nekog zakona ili nekih međunarodnih sporazuma. Mediji su prepuni napuhanih političkih samozaljubljenika, koji igraju na kartu "daj narodu do znanja da nešto radimo".

Za narod, koji na nivou poluevoluiranog savremenika 21. vijeka, koji godinama dozirano i destilirano prima informacije, svaka je novina spektakularna, makar da je to podatak koji kaže da će u nekom zabačenom planinskome selu u upotrebu biti puštena nova česma... Zvuči ne samo nebulozno, nego i poražavajuće, ali ne smijemo biti neiskreni i slijepi pa da ne vidimo da se na ovom tlu i takve vijesti plasiraju kad po nekome PR "kuduzluku" (turcizam - ludilo) treba popuniti prazan prostor u vijestima.

Već poduže vremena, da ne kažem od osamostaljenja 1991. godine, političari rade mnogo više na formi nego na suštini. Kad jedan politički establishment vlada mnogo više PR-om nego konkretnim akcijama, rezultat je, najblaže rečeno fudbalskim riječnikom, nijerešen, odnosno 0:0.

Mir nije samo kad ne puca

Na tlu na kojem se nacional-romantičarske katarze ukrštavaju u punom sjaju, sve je čudo da nema (za sada) nikakvih tenzija koje prijete narušavanjem mira i stabilnosti. Svakako, za to su zaslužni svi oni koji iole udaraju makar neki pečat po uredima, jer su u "ekipi koja nas gura u svijetlu budućnost".

Mira ima, ali hajmo’ definirati mir kao pojam. Ako je samo mira imati zato što se ne puca, onda on jeste, postoji; ali ako se pod mirom podrazumijeva blagostanje, sretan narod, mladež koja vjeruje u budućnost, e onda smo u situaciji da sami sebe lažemo, kao kad se neka stara baka pogleda u ogledalo i ubjeđuje samu sebe da je mlada i lijepa.

Kao ključno balkansko raskršće na kojem se susreću Orient i Occident, strateško pitanje postojanja Makedonije kao države je "presječeno" u historiji koja nije starija od par mjeseci. Kako to? Veoma jednostavno: mikro regionalna opservacija situacije dovodi nas do zaključka da je velikim silama potrebna situacija ovakva kakva jeste. Šta to znači?

Tako su htjeli Amerikanci...

Nakon dugogodišnjeg spora oko imena s Grčkom i mnogo povučenih poteza koji su trebali kupovati vrijeme da se predsjednici SAD-a i Rusije, Donald Trump i Vladimir Putin, dogovore gdje se linija utjecaja (čitaj: pašaluka) presijeca, ma koliko se političari busaju u grudi da su "izvojevali" ulaz u NATO i krenuli ka Evropi, u suštini formula "status presenta" je – tako su htjeli Amerikanci. Sve je drugo priča za malu djecu. Ne treba puno objašnjavati da je sve ono što je odslikavalo političku situaciju u Makedoniji samo bio "Karađoz" (orijentalna igra sjenki), u kojem su se napravili kompromisi, koji su sve do jučer bili nezamislivi i pogubni za Makedoniju.

Promjena imena države (ili bar modifikacija) nešto je što su pripadnici makedonskog etnosa teško progutali, ali na svu sreću, shvatili su da – moraju. Jer je, političkim vokabularom lijepo upakovana, poruka "Ili nas slušajte, ili ćemo vas podijeliti" (Uncle Sam) dobro shvaćena i morala biti provedena u djelo. Tako se došlo u situacija da su "i vuk sit, i ovce na broju" po mnogim osnovima.

Makedonci su zadržali državu, Albanci dobili sva prava ("i jare, i pare"), demokratija evoluirala na pozitivno, a na Balkanu procvjetali mir, kohabitacija i razum. O kojem to razumu govorimo? Pa, razum je nestao onog momenta kada se zapadni Balkan (čitaj: bivša Jugoslavija) počeo raspadati.

U multietničkoj, multireligioznoj, multikulturnoj državi, kao što je Makedonija (svakako, Sjeverna) danas, težak je zadatak pronaći osobu koja bi na funkciji predsjednika države trebala ponijeti epitet, političkim žargonom rečeno, "oca nacije". Država građena na političkim manipulacijama, ucjenama, kalkulacijama, zakulisnim igrama, ratom 2001. godine... ima ozbiljan problem koga izabrati za prvog čovjeka kojeg će svi poštovati i cijeniti.

Ko je gazda u zajedničkoj kući?

U svim dosadašnjim izborima za predsjednika države pobjeđivao je onaj koji je zavisio od snaga političkih partija na terenu. Mehanizam potpune vlasti na liniji partija-vlada-predsjednik je godinama bio "trijumvirat" koji je funkcionirao po sistemu "win-win". U takvoj situaciji "Ahilova peta" vladanja su bili Albanci, vođeni porukom "bez nas nema države".

Tako se došlo do pozicije u kojoj binacionalnost države polako, ali sigurno postaje realnost, s težinom zadatka da se odgovori na pitanje: "Ako smo svi na svome, onda ko je na čemu i ko je gazda?" Na to je dao odgovor "heroj" nove historije Makedonije (svakako, Sjeverne) Zoran Zaev, koji je, uz pomoć Amerikanaca (nisam rekao i ne tvrdim da su oni naredbodavci), postavio temelje novog postojanja Sjeverne Makedonije, pod parolom, parafraziram: "Svi smo na svomu i svi smo kući, jer je ona zajednička." Znači li to da je Republika Sjeverna Makedonija "na mala vrata" progurala binacionalni model kao "makedonsko postojanje"? I da, i ne.

Još dugo Makedonija neće imati oca (babu) nacije. Razloga za to je mnogo. Makedonci se mrze međusobno kao nikad, Albanci kopaju oči jedni drugima, a dva naroda su međusobno zavađena dugi niz godina. Kao Tom&Jerry - ne podnose jedni druge, ali jedni bez drugih ne mogu. I - ne smiju. Sve je to kalkulacija koja je dirigirana sa "viših spratova" geopolitike.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.