Majke umiru čekajući: Ram za sliku tuge i nepravde

Kiša pada, a majke su se, baš kao što to čine svakog jedanaestog u mjesecu, ponovo okupile u Tuzli (Al Jazeera)

Ajka u rukama čvrsto drži ram. Uramljene su dvije fotografije. A na fotografijama su majke, koje, opet, čvrsto i neraskidivo drže ramove. U ramovima su njihovi životi, radosti, ali i najveće tuge i boli.

Kiša pada, a majke su se, baš kao što to čine svakog jedanaestog u mjesecu, ponovo okupile u Tuzli. Valja svijet još jednom podsjetiti na najveći bol ispisan u julskim danima devedeset i pete godine u Podrinju.

Ajka Husić

A Ajka Husić, dok zamišljeno korača tuzlanskim ulicama, govori nam o ramovima i fotografijama. Teško joj je. Govori o ženama, o podrinjskim heroinama, koje su zajedno s njom i drugim majkama, godinama nosile jastučnice sa imenima ubijenih, a sada ih više nema među živima.

Genocid im uzeo sve

Na desnoj fotografiji je Šida Mehanović. Ubili su joj četiri sina, muža i unuka. Genocid joj je uzeo sve.

“Šida je, prije smrti, hvala Bogu, pokopala svoje“, govori nam Ajka.

Preselila je 2014. godine, prvog dana Ramazanskog bajrama, u 82. godini. Ukopana je na mezarju u Tegarama kod Bratunca.

Na lijevoj fotografiji je Hasiba Huremović. Ubili su joj četvero djece i muža. I njoj je genocid uzeo sve.

“Dvoje djece i muža je ukopala. Preminula je čekajući da pronađe kosti još dvoje djece“, dodaje Ajka.

Hasiba je preminula krajem 2016. godine. Ukopana je na mezarju u Solini kod Tuzle.

I Hasiba i Šida su simboli stradanja u genocidu, ali i neizbrisivi simboli protesta majki i njihove stalne borbe za traženje najmilijih. Majke koje su godinama bile dio poslijeratne kolone, koja je tražila „pravdu za žrtve, a kaznu za zločince“.

Mnoge majke i supruge, govori nam Ajka, umiru, a da nisu dočekale poziv iz identifikacijskog centra. Poziv koji su čekale od 1995. godine.

“Ima ih koliko hoćete. Ne mogu ih sve pobrojati. Ja sam svoje pokopala, tri sina i muža. Hvala

Bogu. Dok sam živa bit ću sa mojim Podrinjkama, sve dok se ne pronađu naši najmiliji“, govori nam Ajka, inače rođena Srebreničanka, koja je udata u Zapolje kod Bratunca.

Rejha Avdić

Među majkama i suprugama je i Rejha Avdić. Dok razgovaramo pored Čaršijske džamije u Tuzli, suze naviru. A i kako ne bi?

Njeni sinovi, danas momci, često pitaju za babu.

“Teško se s tim nositi. Idem u Potočare, i drugi dan Bajrama, idem sa djecom na mezarje. Dosta mi je familije tu ukopano, ali moja djeca ne mogu da odu svom ocu na mezar. I ja sam u iščekivanju svih ovih godina. Čekam svaki dan ne bi li nešto došlo, da ne preselim, a da ne znam da mi je muž ukopan“, govori nam Rejha.

Prema pričama, njen suprug Ismet je posljednji put viđen na Snagovu kod Zvornika. Radi se o naselju kroz koje je prolazila kolona u julu 1995. godine i koje je 15-tak kilometara udaljeno od Nezuka, tada slobodne teritorije.

“Rečeno mi je da je teško ranjen i da je ostao na Snagovu“, govori nam Rejha, navodeći da živi u nadi da će naći kosti svog supruga.

“Mnoge majke su umrle i mnoge će umrijeti, a najmiliji se neće pronaći“, dodaje ona.

Godine pakla

Rejha, njen suprug i petero djece, podsjeća nas, 1992. godine su protjerani iz Biljače kod Bratunca. Godine pakla su proveli u „zaštićenoj zoni“, sve do pada Srebrenice. Muž je otišao šumama, a ona, zajedno sa djecom, autobusima ka slobodnoj teritoriji.

“Zamislite, moj sin, koji je tada imao dvije godine, on danas ne zna ni gdje mu je otac. Sva djeca mi kažu: mama, da je samo da se nađe, da se ukopa, da znamo gdje da odemo ocu na mezar. Da znamo da smo imali oca. Teško mi se nositi sa ovim. Stalno me pitaju: mama, ima li šta za babu“, priča nam Rejha.

Ne postoji zvaničan podatak o broju majki i supruga koje su preminule čekajući pronalazak najmilijih.

Hajra Ćatić, majka koja još uvijek traga za kostima njenog sina, srebreničkog pjesnika i novinara Nine Ćatića, kaže nam da je u proteklim godinama preminulo desetak članica udruženja na čijem se čelu nalazi.

“Ima žena koje su našle dvoje najmilijih, a treće nisu. Ili su jednog našle, a drugog nisu. Ima trenutno dosta žena koje ne mogu da dođu na proteste sa nama, jer su teško bolesne“, govori nam Hajra.

S druge strane, zvanični podaci govore da je još potrebno pronaći oko 1.000 žrtava genocida, uglavnom podrinjskih dječaka i muškaraca.

Mnogim majkama, kažu, nakon što su im zločinci oduzeli sve, posljednja životna želja je da prouče Fatihu pored mezara njihovih najmilijih. Poslije jula 1995. godine, dodaju, želje i snovi kod većine Podrinjaca nisu iste kao kod ostalih ljudi. Život je htio da budu potpuno drugačije.

Svaki ram sa slikom majke iz kolone koja nije dočekala poziv za identifikaciju, reći će nam Podrinjke, ustvari, ram je za sliku boli i nepravde, koja je duboko obilježena traganjem za najmilijim i negiranjem najvećeg zla.

Izvor: Al Jazeera