Majka Tereza – život posvećen drugima

Majka Tereza je proglašena blaženom šest godina nakon smrti (Getty Images)

Piše: Mladen Obrenović

Za sve ono što je učinila kako bi pomogla siromašnima, umirućima i bolesnima, ali i vratila dostojanstvo čovjeka, Majka Tereza nagrađena je Nobelovom nagradom za mir. Katolička crkva proglasila ju je blaženom i još traje postupak u kojem bi se dokazalo čudo kojim bi postala i svetica.

Na obilježavanju 40 godina postojanja Ujedinjenih naroda Javier Perez de Cuellar, tadašnji glavni tajnik organizacije koja je u to vrijeme još nešto značila u svijetu, za nju je rekao da je „najmoćnija žena na svijetu“.

Krhka starica, tada 76-godišnjakinja, učinila je potom nešto posve jednostavno – pozvala je svjetske moćnike da mole za mir u svijetu.

„Svi su molili u dvorani u kojoj se nikada prije nije molilo. Ta hvale vrijedna organizacija nastala je zbog očuvanja mira u svijetu. Mir nije zavladao. Zato sam svima podijelila papiriće s jednostavnom molitvom sv. Franje i predvodila molitvu jednom, jedinom i istinitom Bogu. Nije li to čudesno“, ispričala je Majka Tereza nakon prve, vjerojatno i jedine molitve u sjedištu UN-a u New Yorku.


Nobelovu nagradu za mir
dobila je 1979. godine [EPA]

I u to vrijeme mira u svijetu nije bilo. Na prostorima na kojima je davne 1910. godine rođena također će ga uskoro nestati, a UN će postati organizacija čije će ruke sve češće biti vezane u pokušaju gašenja ratnih požara među ljudima, narodima i državama.

Misionarke ljubavi

Za života su je poštovali mnogi ljudi širom svijeta – od tzv. običnih ljudi do čelnika vodećih svjetskih sila, moćnika, slavnih osoba i humanitaraca, a ponajviše oni koji su vjerovali da im, zajedno s redom „Misionarke ljubavi“, koji je osnovala i koji danas djeluje u 133 države, može pomoći da pobijede siromaštvo, glad, bijedu, bolest.

„Majka Tereza će ostati upamćena po jednoj vrlo važnoj stvari. Ona je u djelo provodila Isusove riječi iz Evanđelja: ‘Što god ste učinili najmanjima od moje braće, meni ste učinili.’ Zaista se posvetila najmanjima, odbačenima, prezrenima, bolesnima“, podsjeća fra Petar Jeleč, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Iako osnovan u indijskoj Kalkuti kao rimokatolički vjerski red, „Misionarke ljubavi“ brinu već 64 godine o ugroženima i odbačenima, među kojima su i bolesna i napuštena djeca, psihički oboljeli, oni koje su pogodile strašne bolesti poput gube ili AIDS-a, bivše prostitutke, alkoholičari, beskućnici, izbjeglice iz ratnih sukoba, bez obzira na vjeru ili društveni stalež.

„Svoj red usmjerila je upravo da služi najugroženijim skupinama u društvu, od kojih su i njihove obitelji, zajednice i država davno digli ruke. U tome je njezina svetost, jer je takvim osobama vraćala dostojanstvo i ljudskost, te im liječila duševne i tjelesne rane“, dodaje Jeleč.

Svetac i blaženica

U svojoj veleposlaničkoj karijeri Ivica Maštruko surađivao je i s jednom blaženicom – Majkom Terezom, ali i sa jednim svecem – Ivanom Pavlom II. Iako mu je teško uspoređivati te dvije osobe, koje su obilježile i duhovnu i svjetovnu povijest, kaže sljedeće:

„Njih su dvoje različite dimenzije. Nisam vjernik po svojoj samodefiniciji i samoidentifikaciji, pa ih danas procjenjujem na temelju svojeg osobnog dojma i ovo je moje iskreno i ljudsko razmišljanje.

Kroz dimenziju čovjeka i osobe koja vam je bliska prednost bih dao Majki Terezi, no ona nije bila u situaciji u kojoj je bio Ivan Pavao II kao lider jedne institucije kao što je Katolička crkva, ali i utjecajna osoba u svijetu koja je koristila svoje mogućnosti i komunikativnu sposobnost. Majka Tereza nije bila komunikator takvog tipa, nego samozatajna osoba, koja je djelovala izravno prema ljudima, dok je Ivan Pavao II znao pridobivati svojom rječitošću i istupima velike mase.“

Rođena u Skoplju

Majka Tereza, svjetovnog imena Agnes Gonxha Bojaxhiu, rođena je u Skoplju još dok je taj grad bio dio Otomanskog carstva, u albanskoj katoličkoj obitelji. Iako postoje prijepori o podrijetlu njezina oca Nikole, jer mnogi tvrde da je bio pripadnik cincarske narodne zajednice, krštena je u katoličkoj crkvi i već u ranoj mladosti odlučila se posvetiti vjerskom životu i misionarskom pozivu.

„Po krvi sam Albanka, po državljanstvu Indijka, po vjeri sam katolkinja i obavljam službu časne sestre. Zbog svega toga mogu reći da pripadam cijelom svijetu“, govorila je Majka Tereza kad je opisivala polemiku o njezinom podrijetlu.

Kad je napunila 18 godina otišla je u jedan samostan u Irskoj, a godinu dana kasnije počela je služiti kao redovnica u Indiji, uzela redovničko ime Tereza (ili Terezija) i kao nastavnica počela podučavati djecu.

Svakodnevno se u Kalkuti suočavala sa siromašnima i gladnima, sukobima hinduista i muslimana, te se u drugoj polovici 40-ih odlučila napustiti školu i počela brinuti o ljudima u potrebi.

Vatikan joj je 1950. godine odobrio osnivanje redovničke zajednice, koju je nazvala „Misionarke ljubavi“. Od 13 redovnica u Kalkuti danas red broji njih najmanje 5.000 u stotinama dobrotvornih centara po svijetu.

Uskoro je osnovala i prvi dom za umiruće, mjesto u kojem su redovnice brinule za neizlječive bolesnike. Nazvala ga je „Dom čista srca“ (Nirmal Hriday) i u njemu jadnim ljudima, kako je govorila, pružala pomoć i priliku da umru dostojanstveno, a ne napušteni na ulici. Kasnije su slični domovi otvarani ne samo u Kalkuti i drugim gradovima, nego i izvan granica Indije.

Pomagala svima

Svoje djelovanje usmjerila je i na mnoga krizna žarišta, pa je spašavala djecu iz Bejruta, pomagala gladnima u Etiopiji, brinula o žrtvama nuklearne katastrofe u Černobilu i katastrofalnom potresu u Armeniji.

I među svojim sunarodnjacima u Albaniji otvorila je 1991. kuću svoje redovničke zajednice, a baš tada upoznao ju je i Ivica Maštruko, tadašnji veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj Stolici i kasnije prvi diplomat u Vatikanu samostalne Hrvatske.

Imao je priliku pomoći Majci Terezi da iz Italije, preko splitske luke te južne Dalmacije i Crne Gore, u Albaniju dopremi opremu i predmete za mise u novouspostavljenom samostanu „Misionarki ljubavi“.

Kritike zbog stavova o abortusu

Neumorno je hodala svijetom, širila poruke iskrene ljubavi, pozivala na brigu o siromašnima i bolesnima, ali imala i kritičare. Posebno su joj zamjerali stavove o pobačaju, jer mu se oštro protivila i u dobrom dijelu svog slavljeničkog govora u Oslu, na dodjeli Nobelove nagrade za mir 1979. godine, ponovila je svoje stavove o tom problemu.

„Najveći uništavatelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedne druge ubijati? […] Za mene su nacije koje su legalizirale abortus najsiromašnije zemlje. One se plaše malih, one se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele“, rekla je tada Majka Tereza.

I njezin humanitarni rad ponekad se suočavao s kritikama, o čemu su pisani čak i znanstveni radovi, jer su joj zamjerali kvalitetu njege u domovima, zastarjele metode, slabu poučenost redovnica i nedostatak liječnika.

„Skromna kakva je i bila, došla je sama i tražila pomoć kako ne bi bilo problema na carini i graničnim prijelazima. Kad je posao savršeno odrađen, nekoliko dana kasnije došla se zahvaliti“, sjeća se Maštruko.

„Pričali smo i o njenoj misiji i djelatnosti. Iako vrlo krhkog izgleda, sitna i nježna, bila je puna empatije koju širi oko sebe, skromnosti i finoće u ophođenju, istodobno nečega gospodskog i milosrdnog. I kad se obraća i kad se zahvaljuje nije bilo patetičnog i namještenog odnosa, nego osjećate iskrenu zahvalnost koju ona izražava. Pogotovo sam osjećao duboku iskrenost u njenim riječima, čak i u riječima zahvale, a nekamoli kad govori o svojoj misionarskoj djelatnosti“, dodaje.

Navodi i kako se osjećala emotivna vezanost uz albanski narod, jer je željela nešto učiniti ne samo za tamošnje katolike, nego i druge vjerske zajednice.

„Kod nje se nije osjetilo nekakvo inzistiranje na katoličkom kršćanskom duhu, nego na jednom općem čovjekoljublju. Bez obzira na njeno religijsko pripadanje, osjećala se kod nje prvenstveno ljubav prema čovjeku, dakle izvorno kršćanski osjećaj“, ukazuje Maštruko.

Doktorat posvećen Majci Terezi

„Ukoliko neko želi upoznati život Majke Tereze, treba posjetiti institucije koje su u Indiji, ali ako netko želi upoznati njen duh, tada treba doći u Skopje“, upravo je to godinama i govorila i činila Hiromi Josepha Kudo, tokijska sveučilišna profesorica koja je svoj život posvetila istraživanju prvih 18 godina, odnosno skopskom životu velike misionarke.

Prvu doktoricu znanosti u svijetu, koja je najviše znanstveno zvanje stekla istražujući život i misiju blaženice svetice iz Skoplja, desetak je puta srela i makedonska novinarka Biljana Jovanovska, koja je Al Jazeeri prenijela svoje dojmove iz tih susreta.

Istraživanje o dijelu života Majke Tereze, koji je ostao zapostavljen, ta je Japanka unijela u doktorsku disertaciju koju je pripremala na Katoličkom sveučilištu „Sofia“ u Tokiju i prije osam godina obranila na Skopskom univerzitetu „Sv. Ćirilo i Metodij“.

„Mladoj Hiromi je jedan, samo naizgled običan san, odredio životnu putanju i odveo je iz Tokija u Kalkutu kod sestara Milosrdnica. U potrazi za ‘bijelim slonom’, simbolom spasa prema vjerovanju Japanaca, stigla  je u kuću Majke Tereze koja je od tada za nju mnogo više od misionarke, nobelovke, humanistice… Majka Tereza je postala njena kuma ili, kao što voli reći ‘moja majka’ zbog koje Hiromi napušta budizam, postaje katolik i uzima ime Josepha“, prepričava Jovanovska.

Hiromi se i danas, nastavlja, „rado prisjeća nevjerojatne topline koju je osjetila u zagrljaju velike misionarke, te sitne žene koja je uspela da joj prenese svu svoju smirenost“.


Majka Tereza i papa Ivan Pavao II [EPA]

„U tom trenutku, kako mi je pričala, osjetila je ogromno značenje susreta, jer je u Majci Terezi i tom katoličkom hramu pronašla svoj simbol spasa“, dodaje Jovanovska i navodi kako je Hiromi, zajedno sa svojom majkom, uskoro prihvatila katoličanstvo i posvetila se humanitarnom radu i pomaganju umirućim, napuštenoj djeci i mentalno oboljelim.

„Katoličanstvo je svugdje isto, kaže Josepha, ali molitva i ponašanje Majka Tereze bili su različiti i imalo je neku svoju specifičnost, koju sam osjetila i u Katoličkoj crkvi u Skopju, gdje je ona prepoznala vjeru, išla na prve molitve, tu je krštena i u ovom se gradu formirala kao osoba“, prepričalala je novinarka Jovanovska Josephine riječi.

Posljednji put Josepha i Majka Tereza srele su se na Božić 1996. godine. Bila je i na njenom posljednjem ispraćaju, a svaki put kad dođe u Skoplje, navodi Biljana Jovanovska, japanska misionarka na grob oca Majke Tereze položi 18 crvenih ruža, simbolizirajući tako svaku godinu skopskog života velike humanistice.

„Da dobivaš znanje samo iz knjiga, nije dovoljno. Svi pišu različito, ponekad netočno. Zato i dolazim u Skopje, da upoznam grad moje Majke i prikupim podatke. Imala sam sreću da cijelu svoju energiju da posvetim jednoj temi: životu i djelu Majka Tereze“, prenosi Jovanovska riječi Josephe Kudo.

Proglašena blaženom

Zašavši u pozne godine sve češće se suočavala s bolestima, no i dalje je bila vrlo aktivna sve do smrti 5. rujna 1997. godine. Pokopana je u Kalkuti uz najviše državne počasti zbog pomoći ljudima svih vjera i nacija.

I za života, a posebno posthumno, dobila je brojna formalna i neformalna priznanja, dobivala je počasna državljanstva i doktorate, državne nagrade i bila rado viđena u društvu mnogih poznatih i moćnih. Nerijetko su je, baš kao i De Cuellar, kad ju je proglasio najmoćnijom, znali nazivati najcjenjenijom i jednom od najvećih osoba 20. stoljeća.

Nobelovu nagradu za mir dobila je „za rad na prevladavanju siromaštva i patnje, koji, također, predstavljaju prijetnju miru“, ali je odbila doći na svečani prijem, te je novčani dio nagrade proslijedila siromašnima u Indiji.

Odmah nakon smrti pokrenut je proces beatifikacije, a papa Ivan Pavao II proglasio ju je blaženom 2003. godine zbog čudesnog iscjeljenja jedne Indijke. Proces kanonizacije još traje.

Izvor: Al Jazeera