Maja ide iz Skupštine, nek’ se pripremi Čanak

Može li formalno opozicioni lider Nenad Čanak zasjesti u fotelju predsjednika Narodne skupštine Srbije? (Tanjug)

Ima u prebogatom opusu Predraga Koraksića Koraksa jedna antologijska karikatura iz devedesetih godina, na kojoj Slobodan Milošević u samoposluzi prolazi pored rafova na kojima se nalaze figurice svih tadašnjih srbijanskih političara i one figurice koje mu u tom trenutku odgovaraju uzima i stavlja u korpu.

Bila je to sjajna slika društva u kojem, zapravo, jedan čovjek sam donosi sve odluke i vodi kadrovsku politiku na način da je jedini kriterijum postavljanja na najodgovornije dužnosti u državi poslušnost i apsolutna privrženost idejama neprikosnovenog i dakako bezgrešnog vođe. Sve je u kadrovima, govorio je nekad svemoćni Josif Visaonorovič Staljin, a njegove prakse ne samo da nisu zaboravljene, nego se i dalje primjenjuju – kako u Staljinovoj zemlji, iako sovjeta više nema, tako i u Srbiji, u kojoj Saveza komunista odavno nema.

Zato ima kadriranja, koje neodoljivo podsjeća na neka minula vremena, jer je princip ostao isti, a eventualne razlike su samo u nijansama. Kako je to moguće kada je čitav politički sistem promijenjen i kada je uvedena višestranačka demokratija? Kako je i da li je moguće da će jedan formalno opozicioni lider Nenad Čanak (Lliga socijaldemokrata Vojvodine), kako se najavljuje, zasjesti u fotelju predsjednika Narodne skupštine Srbije, umjesto Maje Gojković (Srpska napredna stranka), kojoj se, navodno, “smiješi” fotelja ministarke kulture i informisanja, umjesto već otpisanog Vladana Vukosavljevića, “koji se nije najbolje snašao”?

Princip je isti, ostalo su nijanse

Naravno da u Srbiji o svim ključnim pozicijama i danas odlučuje jedan čovjek, bez obzira da li je potpredsjednik ili predsjednik vlade, ili šef države. Pod uslovom da se zove Aleksandar Vučić. Ali, taj princip arbitraže u državno-partijskom kadrovanju nije uveo on, pa čak ni Milošević. To je usavršeno još u nečemu što se zvalo Socijalistički savez radnog naroda i pod budnim okom Saveza komunista u jednoj drugoj zemlji i u jednom drugom sistemu. Zato je i moguće da onaj ko je na vrhu piramide vlasti pravi rokade sebi vernih ljudi, pa gradonačelnici postaju ministri finansija, poput Siniše Malog, uprkos obilju afera koje ga ipak nisu udaljile od Vučićevih skuta. Zato i nije nemoguće da predsjednica parlamenta Maja Gojković uskoro stolicu ustupiti Nenadu Čanku!

Da je nekim čudom živ, a umro je u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala u Sheveningenu neosuđen, Slobodan Milošević bi posve sigurno skinuo kapu Vučiću, jer je realizovao upravo ono za čim je žarko žudio: višepartizam u okviru Socijalističkog saveza radnog, pardon srpskog, naroda, koji, evo, živi i u praksi, samo što se tako ne zove. Riječ je, naravno, o pokretu u kojem i nema mnogo socijalne pravde i koji je možda primjerenije zvati primordijalnim kapitalizmom, što i nije ono najbitnije. Bitno je da, kad ustreba, odbacuje natpolovičan broj glasova na izborima i omogućuje da pomenuti kadrovski ringišpil u vrhu pokreta besprijekorno radi.

Da, dobro ste pročitali, pokreta, jer bi bilo prilično netačno SNS, partiju nastalu od odmetnutih radikala Vojislava Šešelja, zvati strankom, iako joj je to dio zvaničnog imena. O tome šta je tu napredno ili nazadno moglo bi se raspravljati unedogled. Prije bi se ona, recimo, morala zvati, komparativno gledano sa bivšim sistemom – Savezom komunista, koji podmazuje sistem koji ćemo opet kolokvijalno nazvati SSRN-om, u kojem će se naći skoro svi različiti politički interesi od ljevice do desnice.

I, zaista, ima tu mjesta i za socijaliste Ivice Dačića i Pokret socijalista Aleksandra Vulina, pa za socijaldemokrate Rasima Ljajića, Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, Savez vojvođanskih Mađara Ištvana Pastora… I mnoge druge koji su zvanično u vladajućoj Vučićevoj koaliciji, uz brojne takozvane nestranačke ličnosti, pa čak i za nevladin sektor, ali i za dijelove zvanične opozicije, koju oličavaju i Čedomir Jovanović i Nenad Čanak, sa lijeve, i Vojislav Šešelj, sa krajnje desne strane (koji je dobrodošao uprkos presudi Haškog tribunala za ratne zločine). Od demokratije prosto vrca na sve strane, pod onim čuvenim imperativom da se ne stane na žulj šefu države i vodeće partije, koji vodi autoritarnu politiku i koji ne trpi nikakvu vrstu, pa ni one najdobronamjernije kritike.

Sve je u rukama ‘Velikog brata’

Osim razmještanja funkcionera iz pomenutog pokreta, ali i ljudi izvan njega, po principu “sjaši Kurta, da uzjaše Murta”, ili “smijeni Janka, da postaviš Marka”, kadriranje u Srbiji gospodara Vučića ima posebno mjesto i u održavanju stalne tenzije ili napetosti i uvijek se pojačava kada senzacijama vječno gladnih tabloida i ostalih trdicionalnih i novih medija treba podastrijeti nove teme kada ponestane stvarnih ili izmišljenih događaja i informacija kojima se vlastiti birači svakodnevno hrane. Jer, ko će se još sjetiti da je ne tako davno, još početkom godine – umjesto očekivanih, a neodržanih vanrednih parlamentarnih izbora – obećana rekonstrukcija Vlade Srbije, nakon čega je rečeno da se rekonstrukcija odlaže zbog zaoštravanja odnosa i prekida dijaloga sa predstavnicima Kosova u Briselu.

Umjesto toga, Vlada se obnavlja step by step, pa je, poslije ostavke ministra finansija Dušana Vujovića, umjesto njega, direktno sa “Beograda na vodi”, stigao Siniša Mali, kada je i pokrenuta priča o novoj rokadi i prelasku Maje Gojković sa mjesta predsjednice Skupštine u fotelju ministarke kulture i informisanja (jer je to oduvijek najviše voljela) i spominjanje Nenada Čanka kao njenog mogućeg nasljednika. Ovaj je odmah odgovorio pozitivno, podsjećajući da je uspješno četiri godine vodio Skupštinu Vojvodine.

Od pitanja hoće li se to doista dogoditi mnogo važnije je da li bi Čanak ili neko drugi svojim predsjedavanjem mogao upristojiti poslanike da parlamentu, koji više liči na rialiti šou, vrati koliko-toliko ugleda u očima građana. Jednom, kada se obreo u pravom rialitiju, koji se zvao “Veliki brat”, Čanak nije uspio u misiji prebodobljavanja učesnika. Hoće li mu to uspjeti u pravom parlamentu – naravno, ako bude nominovan – zavisiće isključivo od “Velikog brata”, onog realnog, koji je izgleda shvatio da između stvarnog života građana i onog u rialiti programima i nema mnogo razlike. Ili, m,ožda, ipak ima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera