Magija sarajevskog februara
Piše: Boro Radosavljević
Tri puta u istoriji Sarajevo je bilo u centru svjetske pažnje. Dva puta – ne ponovilo se. Jednom – čovjek poželi da se vrijeme vrati nazad, makar mi ostali stariji za prohujale tri plus decenije. Bila je to magija sarajevskog februara 1984.
Prvo smo bili zabrinuti. Početak 14. zimskih olimpijskih igara se približavao, a planine su bile gotovo bez snijega. Katastrofa!? Ali, nebesa su bila na našoj strani: dan prije otvaranja snijeg je počeo da pada, i pada, i pada… Veliki praznik u Sarajevu počeo je na način koji je ličio na bajku. Ne samo ličio, bila je to bajka za nas, Sarajlije, naše goste iz cijelog svijeta, stotine miliona televizijskih gledalaca širom globusa.
Na Baščaršiji si mogao da sretneš Kirka Daglasa, princa Alberta od Monaka, bučne Teksašane sa markantnim kaubojskim šeširima, grupe Austrijanaca sa džinovskim tirolskim zvonima, slavne sportiste koji su došli s nadom da osvoje još jedno zlato… A snijeg je padao, i padao, i padao…
Odjednom, snijega smo imali više nego nam je trebalo. Sjećam se, danima smo išli na Bjelašnicu da prisustvujemo olimpijskom spustu, da bismo, umjesto toga, izvještavali o otkazivanju i vremenskim prognozama za dane koji slijede. Dok, napokon, Bil Džonson nije odvezao trku života i postao olimpijski šampion u najatraktivnijoj smučarskoj disciplini.
‘Volimo Jureka više od bureka’
Sarajevo je bio grad volontera. I oni koji nisu zvanično bili uključeni u organizaciju trudili su se da nečim pomnognu, da naši gosti ponesu što ljepše uspomene. Bilo je to, jednostavno, bolje vrijeme i mi smo bili bolji, veseliji, moćniji ljudi.
Dnevno sam viđao naše najbolje smučare na treningu, u Olimpijskom selu. Raspoloženje u timu bilo je uobičajeno: napetost pred velike trke, suzdržanost u izjavama. Najveća nada: Bojan Križaj, najelegantniji vozač slaloma na svijetu. Jedan od najboljih, kasnije će postati i pobjednik Svjetskog kupa u slalomu, ali trke odluke nisu bile njegova specijalnost.
U Lejk Plesidu, na prethodnoj Zimskoj olimpijadi, bio je četvrti i medalja mu je izmakla za dvije stotinke sekunde. Samo jednom mu je pošlo za rukom da osvoji medalju (srebro u slalomu), na Svjetskom prvenstvu u Šladmingu 1982. godine. U olimpijskim trkama nije uspio ni u Sarajevu: u slalomu je bio sedmi, u veleslalomu deveti.
Dan prije veleslaloma opet sam bio među našim reprezentativcima. Trebalo je izabrati s kim da napravim intervju koji će biti objavljen u Oslobođenju na dan trke. Između Jure Franka i Borisa Strela, odlučio sam se za Franka, najveselijeg člana reprezentacije Jugoslavije. Jure nikada nije pobijedio u trkama Svjetskog kupa, ali forma mu je bila u usponu. I odvezao je na Bjelašnici trku života i osvojio srebro. Prva jugoslovenska medalja u istoriji zimskih olimpijada. U sveopštoj euforiji, neko je smislio onu čuvenu: “Volimo Jureka više od bureka!” Čini mi se da je cijelo Sarajevo bilo pred Skenderijom na proglašenju pobjednika.
Pucanj u Zetru
Na sportskom polju Igre u Sarajevu bile su veliki uspjeh za Istočnu Njemačku, koja je osvojila 24 medalje, od čega je devet zlatnih. Sovjeti su trijumfovali u hokeju, Amerikanci su dominirali u alpskom smučanju (Džonson, braća Mer, Debi Armstrong), Finac Mati Nikanen je odnio srebro i zlato u smučarskim skokovima, par Torvil-Din te Skot Hamilton su dominirali u umjetničkom klizanju u Zetri…
Naručujući ovaj tekst, kolega sa Al Jazeere mi je dao kratku uputu: “Lagano sjećanje na jedan lijepi događaj…” Lako je to reći, ali i druga sjećanja naviru.
Dvadeseti maj 1992. godine bio je relativno miran dan, pa sam sa Koševskog brda sišao u grad. Vraćajući se kući, penjao sam se uz uzbrdicu i gotovo sam stigao do autobuskog stajališta na vrhu kad je grunulo. Poslije nekoliko minuta provedenih na zemlji, podigao sam glavu. Sa krova Zetre izvijao se dim od granate koja je stigla sa srpskih položaja. U prvi mah nije izgledao toliko zastrašujuće, ali olimpijska ljepotica je izgorila do temelja tog dana.
Valjda je sudbina htjela da budem svjedok i te tragedije. Za Oslobođenje sam pratio pripreme za 14. ZOI, pisao članke o izgradnji Zetre, izvještavao sa takmičenja… Stoga me malo kosnulo kad me prošlog ljeta Sajo, moj novi prijatelj sa Difa, objašnjavajući nešto o Sarajevu, upitao da li znam gdje je Zetra. Valjda je bio pod utiskom toga da sada živim u Kaliforniji…
‘Krvavi general iz Kalinovika’
Poslije će krvavi general iz Kalinovika sravniti objekat za start spusta na vrhu Bjelašnice. Bob stazu će držati ratnici, jedni start, drugi cilj… Izvještavao sam i o izgradnji ovih objekata, s ponosom.
Nove vlasti redovno obilježavaju godišnjice događa koji prije 31 godinu svijetom pronio slavu Sarajeva. Međutim, čuo sam da se niko nije sjetio da na 25. godišnjicu pozove Ahmeda Karabegovića, generalnog sekretara Organizacionog komiteta, ili, recimo, profesora Ljubišu Zečevića, čovjeka koji je, dan prije isteka roka za predavanje kandidature Sarajeva za Olimpijadu, pokupio sve papire, sjeo u avion za Švajcarsku i odnio ih u Međunarodni olimpijski komitet…
Ništa od “laganih sjećanja”. Poslije ponosa, navire tuga, jer smo jednostavno bili bolji, veseliji, moćniji ljudi tog čudesnog februara 1984. godine.
Izvor: Al Jazeera