Oglasi

Machtig: Kako sam napravio legendarni 'crveni kiosk'

U krizi svih kriza, vrijeme je da se ustraje na estetici, ljepoti i funkcionalnosti koju poznajemo iz naše ostavštine i zaboravi na onu magičnu, varljivu riječ 'profit'.

Prije 50 godina, širom tadašnje Jugoslavije pojavili su se posve neobični kiosci i preokrenuli poimanje dotadašnjeg ovog oblika arhtekture. Umjesto malih, sivih, neuglednih, betonskih objekata, rezerviranih za prodaju novina i sličnih potrepština, pojavili su se moderni "plastični" crveni kiosci (bilo je i drugih boja, ali se crveni najviše pamte i pominju), zaobljeni i sa velikim staklenim površinama. Bili su lako prenosivi, a ako je nekom trebalo više prostora, to je dobijao spajajući dva ili više kioska. Mogli su imati providne nadstrešnice, neonske natpise...

Cvjećare, prodaja brze hrane, voća, povrća, novina, skijaških karata... samo su neke namjene ovih kioska, a i nakon pet decenija su prisutni na balkanskim ulicama. Posebno su popularni na internetu gdje se označavaju kako „legendarni crveni kiosci“.

Kreirao ih je Saša Machtig, slovenački dizajner, sada profesor emeritus na ljubljanskom Univerzitetu. On u razgovoru za Al Jazeeru govori o kreiranju ovog kioska, njegovom uvrštenju u njujorški Muzej moderne umjetnosti (MoMA).

  • Prije pet decenija napravili ste nešto što je promijenilo izgled ulica bivše Jugoslavije, pa i šire – Kiosk K67. Kako ste došli na ideju da napravite ovaj multinamjenski objekat?

Desile su se neke slučajne stvari, a Louis Pasteur je kazao kako je sreća naklonjena samo spremnom umu. Bio sam nasljednik reformiranog B smjera studija profesora Eda Ravnikarja (1960-1966), koji sam opisao u Ravnikar in design u Antologiji Hommage a Edvard Ravnikar (1907-1993). Za profesora, koji 'design' u naslovu nije preveo na slovenski u 'oblikovanje', izvorni engleski termin pravilnije izražava strukturu transdisciplinarnog hibrida humanističkih, tehničkih i društvenih nauka. Studija 'Design 69' je poruka nasljedstva propale reforme studije koju smo nekako sačuvali u formi novog studija oblikovanja na Akademiji 24 godine kasnije.

MAO

Do same ideje doveo je slučajni razgovor ljeta 1966. godine, a koji je dao pogon eksperimentalnom rješenju banalnog problema uređenja mog grada. Kada pogledamo unazad 50 i nešto godina, vidi se da je eksperiment dobio dugoročnu primjenu samo zato jer mi se posrećilo, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, realizirati tadašnje smjernice tehnološki podržane eksperimentalne industrijsko oblikovane arhitekture.

[embed:render:node:129758:right]

Sve je počelo neplaniranim razgovorom Marka Šlajmerja, Brace Mušiča i Marjana Kolariča, koji su pri kontroli napretka mog tadašnjeg projekta ljetne 'Evropske kafane' rado skrenuli na druge teme urbanizma i arhitekture. Prvi urbanista Ljubljane je počeo razgovor o zbunjujućem položaju kioska i putne opreme u gradu, sa niskim funkcionalnim i tehnološkim standardom. Željeli su otkloniti zabunu naprednim dizajnom i izvedbom. Ja sam jednostavno pokušao pronaći rješenje za to. Rješenje je bilo u sistematskom pristupu, modularnom dizajnu funkcije i konstrukcije u upotrebi novih tehnologija i materijala iz kojih sam dizajnirao matični križni modul, kao punkciju dvije cijevi. Iz matice sam razvio skup pet po dužini usklađenih prostornih modula. Sistem je davao neograničene mogućnosti generičkih struktura.

Potencijalni korisnik je bio poznat iz razgovora komisije, zato sam matični modul napravio za potrebe minimalnog poslovnog, prodajnog ili životnog prostora i odredio mjere 2,40 x 2,40 x 2,40 metara. To je odgovaralo potrebama široke upotrebe i tipologijama prostora upotrebe u urbanim i drugim okruženjima. Dizajn sam u modelima iz PVC-a predstavio Šlajmerju i kolegama koji su na prvi pogled bili oduševljeni. Također sam dobio podršku u traženju investitora, a proizvođač je već bio izvođač radova na prozirnoj poliesterskoj olupini.

Nakon toga je išlo samo od sebe, a ja sam se uvijek više preusmjeravao, od urbanističkih i arhitekturnih projekata velikog opsega, do nove kompleksnosti masovne produkcije industrijski oblikovane male arhitekture, raspršene po velikoj teritoriji Jugoslavije, a nakon toga i Evrope i svijeta.

Zbog tako uspješnih proporcija, do kraja proizvodnje u 1990. prodali smo gotovo 7.500 jedinica, ukupne površine 40.000 kvadratnih metara. K67 je odgovarao spletu poslovne uspješnosti, zajedno s upotrebljivošću, poželjnošću, izvodivošću i sposobnošću da opstane na tržištu.

  • Koje su mu sve bile primjene i da li Vam je poznato u koje je sve države svijeta stigao K67?

Bogat arhiv sam prenio u MAO (državni Muzej za arhitekturu i oblikovanje). Po dokumentima, K67 je prvo u Ljubljani postavljen kao novinski i galanterijski kiosk, da bi se nakon toga proširio na prehrambeno područje, koje je imalo tradiciju na Balkanu a potom, u tadašnjoj Njemačkoj, u pješačkim zonama, centrima gradova gdje su se prodavale tradicionalne kobasice, da bi ih zamijenila, iz Amerike uvezena, brza hrana.

Pored tradicionalne upotrebe kioska, prodajnog i servisnog mjesta, u javnosti je kapacitet Sistema K67 probudio interes tržišta i eksplodirao kada je u pitanju potražnja zbog svih mogućih upotreba industrijski oblikovanih modela koji ne trebaju građevinsku dozvolu, pokretljivi su i trebaju relativno mali prostor za montažu.

Kupci su nekoliko mjeseci morali u redu čekati na dostavu koja je vršena cestama, željeznicom, vodom, a na nedostupne lokacije je modele nekada odnosio i helikopter.

Upotreba u okvirnim fizičkim granicama je bila skoro beskonačna, od turističkih firmi, prodaje ulaznica, parkirnih kuća i parkirališta, fotokopirnica, kontrolnih tačaka saobraćajne policije, meteoroloških stanica, slastičarni i cvjećara, pa do privatnih vrtnih kućica i pčelinjaka. Mogućnost stalne nove reupotrebe doveo je do one izreke - „bilo kuda, Machtig svuda“.

Arhiva muzeja MAO

Bio je to uspješan izvozni proizvod, koji je našao kupce u Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Švedskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Sovjetskom savezu, Jordanu, Iraku, Keniji, SAD-u, Japanu, Australiji, Novom Zelandu...

  • No, niste samo poznati po ovome djelu. Možete li izdvojiti nekoliko rješenja, proizvoda koji su se koristili, a i danas se koriste u svakodnevnom gradskom životu?

Cjelokupan razvoj cestovne opreme koji se zasnivao na poticaju K67 nastavio se do 1981. godine kada smo sa IMGRAD-om prekinuli saradnju. Razvoj sam nastavio sa drugim naručiteljem i proizvođačem. Retrospektiva u MAO-u prikazuje raznovrsnost proizvoda čija je vidljiva karakteristika čista geometrija i pristup rješavanju naloga u dvostrukoj ulozi urbaniste i industrijskog dizajnera.

[embed:render:node:129757:left]

Naveo bih tako primjere kao što su sistem nadstrešnica na stanicama (SPZ/Euromodul), zlatnom medaljom nagrađeni modularni sistem koji je opremio stanice javnog gradskog prijevoza u Ljubljani i kasnije korišten po Sloveniji i Hrvatskoj.

Euromodul je bio uvršten u prikaz rada 100 svjetskih dizajnera na izložbi „Od kašike do grada“ u Milanskom Trienalu 1984. godine.

Za dizajn sistema SPZ/Euromodul namjerno sam izabrao robusnu i tehnološki jednostavnu konstrukciju od metalnih stubova i konzola standardnog profila sa pojedinačnim modularnim elementima u sastavu strehe i zaštitnog obruba na stanicama. Sastavljaju se prema potrebama putnika i zavisno o lokaciji. Prema Euromodelu sam 2000. razvio novi modularni, sofisticirani sistem stanica MET3 i poboljšao sve karakteristike prethodnika. Katalog nudi raznovrsne mogućnosti izbora opreme: od zaštite putnika, sjedala i raznovrsne udobnosti, dodavanje mogućih kompatibilnih funkcija pod isti krov, telefonsku govornicu, informacijske elemente, prodajni kiosk i tome slično. U arhitekturu smo integrirali i velike elemente za oglašavanje. Međutim, nismo uspjeli na tenderu.

Jedan od većih sistema je EKOS sistem stovarišta korisnog otpada, razvijen i uveden u upotrebu 1983. godine, ali je zatim zamro jer vlast nije razumjela kako će ih EU uskoro prisiliti da se ponašaju dosljedno i da uvedu stovarišta. Domaći izumitelji su bili zaboravljeni, a uvozila se tuđa, daleko lošija tehnologija od vlastite.

Novi proizvod je 1985. godine uvršten u „Milano po Milanu, od kašike do grada“ u Maloj galeriji MoMA Ljubljana, u galeriji Sebastian u Dubrovniku i Beogradu. Gradonačelnik Beograda, karizmatični arhitekt Bogdan Bogdanović je izložbi posvetio posebnu pažnju. EKOS je bio izložen kao dizajnerski uspjeh u Washingtonu.

Mnogi proizvodi iz prošlosti, kao npr. Žaba 2 - koševi za smeće, su još u upotrebi.

  • Na čemu radite posljednjih godina?

Zadnjih mjeseci koordiniram širi promocijski projekat Slovenia Design Show Milano 2017, a moj fokus je organizacija međunarodnog okruglog stola 'Design: a Matter of Change' [Dizajn: Stvar promjene]  5. aprila 2017. u Galeriji San Fedele. Okrugli stol će se održati poslije izložbe 'Design as a Capacity for Change' [Dizajn kao kapacitet promjena], a bit će izložena odabrana djela slovenskih dizajnera koji oblikuju u drvetu.

Najvažniji projektni cilj sada postaje isključivo Sistem K21 od prototipa do tržišta.

Fokusirat ću se na implementaciju i testiranje prototipa mojeg zadnjeg plana, opsežnog i za provođenje u djelo najzahtjevnijeg cilja, a to je višenamjenski modularni sistem kiosk za 21. stoljeće ili sistem K21. To više neće biti kiosk u svom klasičnom obliku nego verzija koja pokriva sve potrebe za boravak i posao sa industrijski oblikovanim modulom jer se pojedini dijelovi međusobno sastavljaju i nadograđuju u strukture višeg reda, također i na sprat. Novi model ima biomorfni oblik 21. stoljeća.

Novi model će sačuvati sve već provjerene karakteristike prethodnika, kao što su modularnost, mogućnost sastavljanja, višestruka upotreba, mogućnost lakog transporta… Ono što mu daje prednost pred konkurencijom je multifunkcionalnost, prilagodljivost, ugrađena multimedijska tehnologija, energetska samostalnost sa ugrađenom fotoćelijom i još puno toga. Individualni kiosk površine 10 m2 i dupli površine 20 m2 su pravi modeli za boravak s tim da dostavljeni dijelovi budu naknadno sastavljeni, po potrebi.

  • Da li se u svemu, počev „od kašike do grada“ (kako glasi jedna poznata izreka u arhitekturi) gubi estetika, ljepota i funkcionalnost, a posmatra se samo zarada, profit?

Da, Ernesto Rogers iz poznatog Milanskog studija BBPR je 1952. godine napisao o radu dizajnera i arhitekte srednjovjekovne kulture: „…Oblikujem kašiku ili svjetlo i isti dan radim još na projektu nebodera…“. Na njega nas je uputio naš mentor prije prvog putovanja po Italiji 1961. godine. Kada sam prošle godine posjetio Torre Velasca u Milanu, od ulaza u hodnik nebodera do stanova na 19. katu, pratio me je  taj herojski duh pedesetih i šezdesetih godina kada sam ga lično poznavao.

Arhitekti su ovladavali cijeli spektar od kašike do grada i sa njim znane obrtnike, kamenoresce, stolare itd. Sve to sam upijao razrogačenim očima na putu od prizemlja Velasce do stanova. Ista scena kao i Ravnikarova Kranjska skupština, Lajovčev Prisank u Kranjskoj Gori pa do Ljubljanske banke i Cankarjevog doma koje sam doživljavao za vrijeme gradnje i u prvim godinama upotrebe. Prva enciklopedija obrtničkih i industrijskih mogućnosti je bila pred nama i u nama. Tada nas je obuzimao nekakav (ne)mir kada je arhitekt sa saradnicima morao izmisliti sve od nebodera do kvaka na vratima, lijepo uređenih zidova ukrašenih drvetom pred liftom, do kauča i malene frankfurtske kuhinje u stanu.

U krizi svih kriza je vrijeme da se ponovo razmisli i djeluje, da se ustraje na estetici, ljepoti i funkcionalnosti koju poznajemo iz naše ostavštine, koju možemo u (ne)miru izvući na svjetlo dana i zaboraviti na onu magičnu, varljivu riječ „profit“. Šta je profit?

Profit je evropski patchwork kojeg Umberto Eco interpretira riječju i pitanjem: "Šta je jezik Evrope?" i odgovara: „Jezik Evrope je prijevod“. I tačka!

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.