Lutovac: Bojkot parlamenta je nepristajanje na predaju

Stranku ne čini predsednik, niti imidž, nego stranku čine ljudi, kaže Zoran Lutovac (Ustupljeno Al Jazeeri)

Tokom leta 1989. godine jedna beogradska dosta heterogena družina mnogo puta se sastajala radi formiranja Demokratske stranke. Na kraju su se (11. decembra) među osnivače upisali Dragoljub Mićunović, Radosav Stojanović, Borislav Pekić, Zoran Đinđić, Gojko Đogo, Kosta Čavoški, Milovan Danojlić, Vladimir Gligorov, Miodrag Perišić, Marko Janković, Dušan Vukajlović, Desimir Tošić i Slobodan Inić.

Nekoliko dana posle prve, izborne skupštine, poslednjih dana septembra 1990. godine, obnovljena stranka za predsednika je izabrala profesora Dragoljuba Mićunovića, a za predsednika Izvršnog odbora Zorana Đinđića. Nekoliko nedelja ranije poslednji sa spiska osnivača (Slobodan Inić) poslao mi je kraće pismo u Dubrovnik, rekavši da tu ima svega, “umnih, obrazovanih, pokvarenjaka, skrivenih i neskrivenih nacionalista i voda mi se čini dosta mutna da bih u njoj plivao”… Inić se veoma brzo udaljio od Demokratske stranke.

Brojne funkcije i poslovi

Zoran Lutovac (1964, Beograd) je diplomirao, magistrirao i doktorirao na beogradskom Fakultetu političkih nauka.

Radio je u Institutu društvenih nauka, beogradskoj kancelariji “Friedrich Ebert Stiftunga”, bio ambasador Srbije u Crnoj Gori (2008-13), potom se vratio u Institut.

Član je Demokratske stranke od 1996. godine.

Bio je savetnik predsednika Demokratske stranke, predsednik resornog Odbora za nacionalne manjine i Odbora za ljudska prava, direktor Fonda za unapređenje demokratije Ljuba Davidović (2001-04), savetnik predsednika vlade Srbije za politička pitanja, član Koordinacionog tela vlade Srbije za KiM, član ekspertskog tima vlade Srbije za redefinisanje odnosa Srbije i Crne Gore (2001-02)…

Početkom juna prošle godine Demokratska stranka je za predsednika izabrala Zorana Lutovca. Novi šef demokrata dobio je većinu glasova od 1.230 prisutnih delegata (659), solidno ga je ugrozila Gordana Čomić (468), a treći kandidat, glumac Branislav Lečić, dobio je tek svaki deseti glas (123).

  • Zašto se se kandidovali za lidera stranke juna prošle godine, i pored toga što je Demokratska stranka bila gotovo pred raspadom?

– Kandidovao sam se uveren da je reformisana Demokratska stranka potrebnija Srbiji više nego ikad i siguran da to prepoznaju časni ljudi, koji žele da nam pruže još jednu šansu. Sa tihom većinom u stranci osećao sam da je ovo poslednji trenutak da tu šansu iskoristimo i građanima Srbije ponudimo ljude koje ne opterećuje balast prošlosti, ljude prema kojima ne postoji već izgrađen negativan stav i odbojnost u javnosti i koji mogu da zadobiju poverenje građana kako bismo iz defanzive objašnjavanja da nismo “žuti lopovi” prešli u ofanzivu rešavanja realnih problema koji muče građane.

  • Koliko je kod te političke partije ostalo onoga što su utemeljili Dragoljub Mićunović i Zoran Đinđić?

– Duboko verujem da Demokratska stranka nije samo još jedna od mnogih stranaka u Srbiji, već da predstavlja istinski demokratsku instituciju u našem političkom životu. Naša zaostavština nas obavezuje. I ona daleka, kada smo prvi započeli borbu za pluralizam, i ova bliža, kada smo, posle decenije razgradnje države, brutalnog siromašenja građana, ekonomskog rasula, opsenarenja, tiranije i zločina, uspeli da vratimo kredibilitet i dostojanstvo svojoj zemlji, mir i samopoštovanje svojim građanima. Najviše energije, najveću odgovornost i najveći ulog dala je stranka, a najveću cenu platio je naš predsednik i predsednik vlade Zoran Đinđić.

Trinaest stranačkih ‘kćeri’

Iz Demokratske stranke su nastale mnoge druge partije.

Još na startu Kosta Čavoški i Nikola Milošević osnivaju Srpsku liberalnu stranku, Vladan Batić i Vojislav Koštunica Demokratsku stranku Srbije, potom Batić Demohrišćansku stranku Srbije, Slobodan Vuksanović Narodnu demokratsku stranku, Dragoljub Mićunović Demokratski centar, Čedomir Jovanović Liberalno demokratsku partiju, Branislav Lečić osniva stranku Moja Srbija, Zaharije Trnavčević Pokret poljorivrednika i privrednika “Bogata Srbija”, Zoran Živković Novu stranku, Boris Tadić Socijademokratsku stranku, Dušan Petrović Zajedno za Srbiju, Borislav Stefanović Pokret levica Srbije, Aleksandar Šapić Srpski patriotski savez…

Neki su otišli jer im je u Demokratskoj stranci nedostajalo srpstva, neki jer su hteli lidersku poziciju.

Zanimljivo, jedan od osnivača je izbrisan: profesor estetike na Filološkom fakultetu Zoran Gavrilović.

Kada je ovog neskrivenog srpskog nacionalistu njegov kum Dobrica Ćosić, zbog priklanjanja demokratama, upitao: ‘Šta učini?’, Gavrilović mu je odgovorio: ‘Kume, volim ja i dalje Srbiju, ali više volim demokratiju.’

  • Demokrate se nisu proslavile na vlasti?

– Počeli smo korenitu obnovu države i društva, i u Srbiji se po prvi put posle dugo vremena zaista osetio duh modernosti, ali obavezali smo se na mnogo više i ostali dužni: pre svega, izgradnju stabilnih demokratskih institucija. Nažalost, nismo uspostavili dovoljno dobre kriterijume da razlučimo ko želi da budeo deo stranke, jer je shvata kao sredstvo za promenu društva, a ko je vidi kao način da se dočepa moći, ko se učlanjuje u stranku, a ko u vlast.

  • Kako tumačite potez bivšeg predsednika Demokratske stranke (i Srbije) o izmirenju sa Socijalističkom partijom Srbije Slobodana Miloševića, i čuvenu izjavu o ‘našem’ i ‘njihovom bolu’, za Đinđićem i Miloševićem?

– Namera je bila časna. Da se spuste tenzije u društvu, da se podvuče crta i da se okrenemo budućnosti. Naravno, pokazuje se, s naknadnom pameću i iskustvom, da je moglo i moralo drugačije, da socijalisti nisu mnogo promenili sopstvenu ćud.

  • Zašto se Demokratska stranka nikad nije ratosiljala svoje blago skrvane, ali očite  osobenosti  – ‘humanog lica srpskog nacionalizma’, što je Nenad Prokić rekao još dok je osnovana, a Slobodan Inić nešto kasnije pošto je izašao iz stranke?

– Demokratska stranka nikada nije bila građanski savez, imala je svoje uporište u svim slojevima društva i u svim regionima Srbije. Nikada nacionalizam nije bila ideologija Demokratske stranke, ali je uvek postojala izražena nota patriotizma, što su neki u stranci smatrali suvišnim, a drugi, pak, nedovoljno izraženim. Nije Slobodan Inić bio jedini kome je to smetalo…

  • Demokrate su, kao i sve stranke u Srbiji, umesto celovitost Bosne i Hercegovine, više podržavale bh. entitet Republika Srpska?

– Demokratska stranka je svaki put kada je podržavala Republiku Srpsku prethodno napominjala da podržava Bosnu i Hercegovinu.

  • Bili ste ambasador u Crnoj Gori. Srbija ni sa tom ‘bratskom’ republikom nije očuvala dobre odnose, a stiče se utisak da ‘drugo oko’ i dalje ima pretenzije na tu zemlju i svojata je na, blago rečeno, nekorektan način?

– U vreme dok sam tamo bio ti odnosi su bili bolji nego što su okolnosti dozvoljavale, ali značajno ispod potencijala koje su mogle da imaju i koje sada mogu da imaju dve zemlje. To uvek zavisi od obe strane. Trebalo bi, pri tome, zanemariti pojedine ispade i loše primere. Posle promena vlasti u Beogradu, odnosi Srbije sa Crnom Gorom najviše su unapređeni na retoričkom planu.

O Crkvi

Na pitanje šta misli o prevelikom uplitanju Srpske pravoslavne crkve u politiku, odlasku vodećih političara na poklonjenje patrijarsima, otvorenim pretnjama Crkve Albancima, Crnogorcima, Bošnjacima, Lutovac kaže: “Mislim da je to potpuno neprimereno činjenici da smo sekularna država. To je, očigledno, pokušaj da se popularnost crkve transferiše na političare i da se podeli odgovornost kada se donose neke važne političke odluke”.

  • Kosovo? Može li opozicija da natera vlast na priznanje?

– Opozicija je u potpunosti isključena iz procesa koji bi trebalo da vodi normalizaciji odnosa sa Prištinom. Pri tome mislim na normalizaciju života, kretanje ljudi, robe i kapitala. Pitanje statusa ne može biti na dnevnom redu kada nema elementarnih uslova za normalan politički i svakodnevni život u Srbiji – vladavine prava, slobode medija ili normalnih uslova za poslovanje… Politika vlasti je kontradiktorna i po ovom pitanju, kao što je kontradiktorna po svakom pitanju kojim se bavi: s jedne strane se poziva na poštovanje Ustava, a onda na kompromisna rešenja, govore kako je Kosovo srce Srbije, a odmah potom kako bi uspeh bio da se dobije i metar kosovske zemlje… Govore o istorijskom sporazumu sa Albancima, dok u tabloidima vode antialbansku propagandu, [premijera Kosova Ramusha] Haradinaja označavaju ratnim zločincem, a učestvuju u radu njegove Vlade… To nije politika. To je performans jednog autokrate, koji je okovao državu i građane propagandnom mašinerijom.

  • Dakle, niste za priznavanje Kosova?

– Smatram da je prioritet normalizacija odnosa u Srbiji, a tek potom normalizacija odnosa sa Prištinom. Kakav sporazum mogu da potpišu oni koji nisu u stanju da ispune minimum demokratskih i vrednosnih standarda koji se očekuju od Brisela?

  • Evropska unija, NATO?

– Evropska unija je, uz dobrosusedske odnose, spoljnopolitički prioritet za Demokratsku stranku. I tu nema dileme. Što se tiče odnosa prema Alijansi, možete biti korak ili dva ispred onoga što su očekivanja građana, onda ste politička avangarda, ali ne možete ići mnogo koraka ispred svojih građana. Ne bi trebalo insistirati na politici ulaska u Alijansu, najpre jer za to nema podrške među građanima, a potom što za to nema ni zahteva iz same Alijanse.

  • Nedavno su predstavnici Demokratske stranke napustili su klupe republičke, pokrajinske (Vojvodina) i Gradske skupštine? (Je li to predaja?)

– Ne, to je upravo obrnuto – nepristajanje na predaju. Poslanici ostaju poslanici, odbornici ostaju odbornici, ali umesto da budu ponižavani u skupštinskim salama, izašli su iz njih i direktno se obraćaju građanima koji su ih birali.

O medijima

“Slobodni mediji su jedan od zahteva opozicije u paketu za fer i poštene izbore. Političko javno mnjenje dominantno se oblikuje na RTS-u, potom i na drugim elektronskim i štampanim medijima. Društvene mreže su važne, ali nisu dovoljne”.

  • Protesti su otpočeli u Beogradu, a posle nekoliko nedelja, i u drugim gradovima u zemlji. Može li režim da bude srušen na ulici? (I kako šetati uz Dveri?)

– Protesti su, u stvari, počeli u Kruševcu, posle napada na Borka Stefanovića i njegove saradnike. Posle toga je bio protest u sali Opštine Stari grad, a potom i prvi protest na otvorenom u Beogradu. Danas se protesti održavaju u više od 50 gradova i opština Srbije. Možda garnitura na vlasti nije bila svesna razmera nezadovoljstva građana, ali i sama činjenica da su na ulici rame uz rame pristalice desnice i levice, apolitični i politički ostrašćeni – govori o o opštem nezadovoljstvu i spremnosti da se stvari suštinski menjaju.

  • Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ignoriše zahteve šetača, veruje da mu se presto ne mrda. Nedavno ste izjavili da ste za bojkot novih izbora ukoliko se ne obezbede fer uslovi. Mislite li da će to Vučić da dozvoli?

– Ne radi se o tome da li će on da dozvoli, nego da li će građani biti istrajni u svom zahtevu da dobiju normalnu državu i društvo. I bojkot nije cilj, bojkot je samo sredstvo da se do pravednog cilja dođe.

  • Demokratska stranka se mnogo delila.

– Upravo to sam rekao na obeležavanju 29 godina od obnove rada stranke početkom februara. Dosta je bilo podela, vreme je za objedinjavanje, koje će Demokratsku stranku učiniti ponovo najozbiljnijom gravitacionom političkom snagom na građansko-demokratskom spektru.

  • Jedna istaknuta članica stranke od osnivanja nedavno je rekla da trenutno ima najboljeg predsednika, ali da nije sigurna – ima li i stranku?

– Stranku ne čini predsednik, niti imidž. Stranku čine ljudi. Mnogo dobrih, posvećenih ljudi širom Srbije. Stranku čine akcije, delovanje, usmerenost ka opštem dobru. To sve ima Demokratska stranka.

Izvor: Al Jazeera