Luka Modrić s ‘ne sjećam se’ prešao na mračnu stranu

Luka Modrić, Sud, Suđenje
U hrvatskim nogometnim strukturama i medijima, piše autor, Modrić je unatoč moralnom otkliznuću i dalje stup nacije (Al Jazeera)

U tih sat vremena i nešto sitno, frazu ‘ne mogu se sjetiti’ Luka Modrić izgovorio je barem stotinjak puta. Koji put izgledao je uvjerljivo – zlobnici bi kazali, kao svaki prosječan nogometaš kojega nebesa u prosjeku ipak nisu podarila superiornom inteligencijom – a koji put kršio bi ruke, gledao u pod i mrmljao tako da su ga na televizijama čak morali titlovati.

Ipak, ono posljednje ‘ne mogu se sjetiti’, zabilježeno u zapisniku Županijskog suda u Osijeku, ni Modrić ni kompletna Hrvatska neće tako lako zaboraviti.

Bio je to trenutak kada je jedan od trenutno najboljih igrača na svijetu i jedan od najboljih uopće u povijesti ovog malog naroda, sitni zvrk sa srceparajućom osobnom biografijom i čudesnom profesionalnom karijerom, iz idola nacije u hipu postao jedan od njenih omraženijih likova.

Amnezija oko datuma potpisivanja aneksa

Neki su, doduše, i dotad potiho rogoborili o njegovom incestuoznom odnosu s gazdom i, po općem konsenzusu, sotonom hrvatskog nogometa – samo što se pokušavalo pronaći opravdanje u neravnopravnom i ovisničkom položaju roba u odnosu na robovlasnika.

Sada toga više nema: jednim jedinim ‘ne sjećam se’ Luka Modrić i službeno je prešao na mračnu stranu.

Za neupućene, stvar je dosta jednostavna: hrvatski represivni aparat nakon gotovo deset godina metiljanja i uz vidljivu pomoć iz inozemstva napokon je krenuo na Zdravka Mamića i prikačio mu kilometarske optužnice za kriminal ukupno vrijedan oko 40 milijuna eura.

Svega tu ima, od pranja novca i utaje poreza do muljanja oko transfera i brutalnog potkradanja vlastitog kluba, a u jednom od postupaka upravo Luka Modrić značajna je figura.

On je, naime, u istrazi posvjedočio da je godinama nakon odlaska iz Dinama potpisao aneks ugovora kojim mu je retroaktivno pripala polovica iznosa od transfera, otprilike deset milijuna eura, te da je većinu tog novca digao u banci i na ruke predao Mamiću i njegovoj obitelji.

Bizarne transakcije u kešu Modrić nije negirao ni na sudu – dapače, i njemu po svemu sudeći izgleda sasvim normalno da se na taj način posluje u nogometu – ali ga je uhvatila amnezija oko datuma potpisivanja spornog aneksa ugovora.

Zadovoljno smješkanje Zdravka Mamića

Zdravko Mamić, smješten na optuženičkoj klupi zajedno sa svojom bratijom, tek se zadovoljno smješkao dok je s leđa promatrao nevjerojatnu demonstraciju neznanja kapetana nacionalne reprezentacije, dok je sama nacija podivljala: od Dubrovnika do Istre i od Zagreba do Vukovara stali su nicati uvredljivi transparenti i poruke, društvene mreže užarile su se od ismijavanja s njegovim legendarnim ‘ne mogu se sjetiti’, a splitska Torcida u svom prigodnom mimohodu grlato ga ja prozvala ‘go…m malenim’.

Pravosudne implikacije Modrićevog svjedočenja nisu dramatične koliko ih se predstavlja jer Mamiću za vratom visi još nekoliko vrlo ozbiljnih optužnica, podeblja vještačenja i hrpa svjedoka.

Među njima je i nogometaš Dejan Lovren, čije je svjedočenje svojim ispadom i igrokazom usred sudnice uspio odgoditi za nekoliko mjeseci, da bi ovome već sutradan bilo provaljeno u obiteljsku kuću u Zagrebu – ali ipak, bliža budućnost hrvatskog nogometna bossa čini se definiranom i izvjesnom.

U slučaju Luke Modrića, pak, samo su dva ključna pitanja.

Prvo, zašto dovraga nije i sam optužen, kada je i laiku očito da je sudjelovao u mutnim financijskim vratolomijama i u najmanju ruku držao Mamiću ljestve? To bismo eventualno mogli pripisati tradicionalnoj hrvatskoj fascinaciji nacionalnim ikonama, kojima se na muljanje s porezom i financijama i inače gleda kroz prste i umata ga se u šahovnicu i ruku-na-srce-dok-svira-himna.

Makar će ga, kao i većinu kolega iz Reala i klubova sličnog kalibra, vjerojatno sustići svjetska megaafera ‘Football Leaks’ i bezobrazno izbjegavanje poreza preko oaze u Luksemburgu.

Sjećanje na jedno ‘ne mogu se sjetiti’

Drugo pitanje dosta je prizemnije, ali i dugoročno značajnije: zašto se, dovraga, na sudu ničega nije mogao sjetiti?

Luka Modrić, naime, imao je sve pretpostavke za postati heroj nacije čak i kada u zaborav krenu tonuti njegove tri ‘kante’ osvajača Lige prvaka, kada arhivira svoju reprezentativnu desetku i kada ga na terenima zamijene neki novi klinci.

Mogao je zaključiti svoju fascinantnu karijeru o kojoj su već napisane knjige i snimljeni filmovi, mogao je uokviriti one svoje prve drvene krampone koje mu je u izbjegličkom naselju pored Zadra istesao otac, mogao je mirne duše do kraja života grickati svoju slavu i polako postajati nogometni senator.

Mogao je, samo da je učinio taj jedan presudni koračić i u Osijeku likvidirao čovjeka koji ga je kao tinejdžera zarobio doživotnim lihvarskim ugovorima, a potom po istom principu okupirao cijeli jedan sport.

Mogao je, samo da je malo bolje osvježio pamćenje. A kad već nije, onda će za pet, deset ili pedeset godina po svemu sudeći dobro pamtiti jedan drugi datum i jedno ‘ne mogu se sjetiti’ iz malene sudnice osječkog suda.

Nažalost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera