Oglasi

Luca Leone: BiH je prodata ekonomskim grupacijama

Ugledni italijanski novinar Luca Leone napisao je nekoliko knjiga u čijem je središtu Bosna i Hercegovina.
Luca Leone rođen je 1970. godine u mjestu Albano LazialeUstupljeno Al Jazeeri

Luca Leone rođen je 1970. godine u mjestu Albano Laziale u Italiji. Ugledni je novinar, romanopisac i esejista. Diplomirao je na fakultetu političkih nauka. Osnivač je i glavni urednik izdavačke kuće ''Infinito edizioni''.

Saradnik je i dopisnik mnogih novinskih agencija. Autor je više od dvadeset knjiga. Među onima koje su publikovane za ''Infinito edizioni'', s ponosom izdvaja naslove: Srebrenica – Dani srama (2005), Bosna Expres (2010), Pozdravi iz Sarajeva (2011), Gadovi Sarajeva (2014), Srebrenica – Negirana pravda (2015), Eden – Raj može ubiti (2016).

  • Gospodine Leone, živite i radite u Italiji. Iza Vas je bogata karijera romanopisca i publiciste, što potvrđuje i impresivan broj objavljenih knjiga, njih više od dvadeset. Mnoge od njih posvećene su Bosni i Hercegovini, te s pravom možemo reći da ste njen veliki prijatelj. Kada se i zbog čega u Vama javila želja da se bavite Bosnom i Hercegovinom, njenom prošlošću i strahotama koje su je zadesile u periodu 1992-1995?

Da, ja sam Italijan, a u kontakt sa Bosnom i Hercegovinom došao sam tek nakon rata. U toku sukoba od 1992 do 1995. godine – kojeg vi s pravom nazivate agresijom – studirao sam u Rimu. Bio sam student bez novca i kao većina mojih zemljaka tada (danas još više) bio sam slabo informisan o svemu što se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Nakon završetka studija počeo sam posjećivati mjesta gdje su se okupljali građani Bosne i Hercegovine različitih nacionalnosti (uvijek sam govorio, a i antropološki je tako, da je, bar za italijansku javnost, pogrešno i varljivo govoriti o etnijama). Ovako su mislili i naši prijatelji, Predrag Matvejević i Giacomo Scotti. Oni su mi otvorili oči i ukazali na ono što se desilo i što se tada dešavalo u Bosni i Hercegovini.

I tako, prije dvadeset godina, sa mnogo pitanja na koja sam tražio odgovore, o svom trošku sam trajektom iz Ancone došao u Split, pa onda preko Mostara do Sarajeva gdje me je čekala moja prijateljica, Bosanka, koja mi je bila prevodilac. Jedan od prvih susreta bilo je slučajno viđenje sa Jovanom Divjakom, baš u srcu Bašćaršije. Nekoliko godina kasnije, moja izdavačka kuća na italijanskom jeziku objavila je njegovu knjigu Sarajevo, mon amour. Mislim da sam u Bosnu i Hercegovinu svakoraznim prijevoznim sredstvima došao najmanje 50 puta. Nikada nisam želio da naučim vaš jezik jer sam sebi, iz različitih razloga, svaki put kada sam dolazio govorio da je to posljedni put. A onda, ponovo sam se vraćao, ponovo sebi govorio isto i ponovo kršio svoje obećanje. Više nego što sam prijatelj Bosne i Hercegovine, ja sam iskreni prijatelj Bosanaca i Hercegovaca, prijatelj ljudi i neizmjerne baštine koju u sebi nose. Prijatelj sam i mjesta koja su mjesta moje duše.

Istovremeno mislim da me je ovo ljudski i profesionalno spasilo jer sam uvijek, i samo, pisao o zemlji i o životnim iskustvima ljudi koji u njoj žive, i koji, u nemalom broju slučajeva, još i danas trpe, gledajući ih svojim očima i nastojeći da se oslobodim bilo kakve predrasude i bilo kakvog stereotipa. Silno sam se trudio da ovako bude od prvog momenta. Mislim da sam uspio.

Još i danas se pitam da li će sljedeći put, kada dođem kod vas, biti posljednji. Ovo "posljednji put" osjećam pomalo kao “oslobođanje”, istovremeno pomalo i kao najgoru nesreću koja mi se može desiti. A onda, kada dođem u Sarajevo i kada me moja prijateljica Ita Fočak dočeka riječima “dobro došao kući”, znam da trebam požuriti da sa česme ispred Husrev-begove džamije popijem gutljaj vode. Već tada sam siguran da ću ponovo doći. 

  • Vaš rad koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, gotovo u cjelini nastajao je u godinama nakon završetka rata. Sa kakvim ste se problemima suočavali u traganju za istinom i da li su Vas ta iskustva i u jednom trenutku pokolebala u namjeri da, kao nepristrasan komentator povijesnih događaja, obavijestite svjetsku javnost o onome što se u Bosni i Hercegovini uistinu dogodilo?

Imate pravo. Na stranu, možda, samo tri knjige koje govore o sukobu, od kojih je jedna iz štampe izašla u martu 2019. godine, a koja je posvećena strašnoj tragediji koja se 1992. desila u Prijedoru, ostali dio mog pisanja se odnosi na posljednjih 25 godina. Ja sam završio političke nauke i odgajali su me da historiju učim na osnovu glavnih historijskih događaja, velikih bitaka i datuma, sa gledišta lidera, diplomata, mirovnih sporazuma, stavova i fusnota. A ljudska bića?     

Kao unuk ljudi koji su bili zatvoreni u logoru, uvijek sam se pitao šta je s ljudskim bićima, s djecom, sa ženama i muškarcima? Kako su obični ljudi, kao što sam ja, mogli proživljavati i pretrpjeti nepravde i nedaće rata, a ponekad i više od toga: užasna razočarenja poslije rata, laži političara koje izađu na površinu. Stotine hiljade života uništeno je u toku rata i lažima koje je, na žalost, donio mir.

Na početku, problemi koje sam morao prevazići bili su vezani za strah koji je vladao na cijeloj teritoriji: npr. 1999-2000 bilo je veoma teško pronaći taksistu koji bi vas odvezao u Srebrenicu, koji bi s vama ostao cijeli dan i korak po korak vas slijedio od jednog do drugog mjesta. Dakle, teškoće prilikom kretanja. A onda, naravno, nacionalizam u kojem ne postoje “nijanse”, postoje samo prijatelji i neprijatelji što je tipično, osim za neznalice, za zatvorene i prestrašene ljude koji se boje i svoje vlastite sjene. Bilo mi je teško da odem u neka mjesta, poput Omarske. Ali, uvijek sam najveće teškoće imao u Italiji. Negatori i antiimperijalisti, dakle, prosrpski ultranacionalisti, vrijeđali su me preko interneta, ponekad i veoma agresivno. U par navrata su me neofašisti napali na ulici. Mnogobrojni Bosanaci i Hercegovaci koji žive u Italiji su prihvatili poraz i više se ne bore. To je ogromna greška zbog koje će jednoga dana ispaštati njihova djeca. Borba za pravdu, za memoriju i istinu, ne može imati „predaha“, jer borba koja dolazi iz drugog smjera, ona kojom se želi negirati i revidirati povijest, ne posustaje i na tom putu ne bira sredstva.

  • U svojim dosadašnjim istraživanjima posebnu pažnju posvetili ste Srebrenici. Kako objašnjavate akte otvorenog negiranja genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice i drugih mjesta na tlu entiteta Republika Srpska?

O Srebrenici sam, zapravo, počeo pisati onda kada u Italiji skoro niko o tome nije govorio. Bila je napisana tek jedna knjiga, o jednoj osobi koja je iz Srebrenice izbjegla u Italiju, a koju je napisao moj dobri kolega Luca Pastello. Napisao sam knjigu Srebrenica - Dani srama o kojoj se govorilo i u italijanskom parlamentu. To je knjiga koja se još i danas čita u italijanskim školama, u svim ciklusima obrazovanja. Prodano je 15.000 primjeraka. Nisam zaboravljao Srebrenicu i uvijek sam osjećao bol u srcu zbog moje prijateljice Hatidže Mehmedović, koja zbog svega što je uradila, i zbog svog bola kojeg je znala podnijeti sve do kraja svog bolnog života, zaslužuje da bude češće i na bolji način spominjana.

Sa knjigama o Višegradu i Prijedoru, gdje su po mom mišljenju počinjena druga dva genocida koja nikada neće biti priznata, do sada ide lošije nego što je to s knjigom o Srebrenici. Škole sa manje pažnje prate ove teme, a političare nije briga. Za moje kolege novinare ovo su previše kompleksne teme i ne pokušavaju. Preferiraju, premda netačno, dalje govoriti o „bratoubilačkom ratu“ i „građanskom ratu“.

  • Jedan od povoda za ovaj razgovor je Vaša knjiga pod naslovom Višegrad: mržnja, smrt, zaborav, koja je ove godine prvi put prevedena na bosanski jezik. Najzaslužniji za to su koordinator projekta Muradif Salihbašić, izdavačko-štamparska kuća Planjax Komerc d.o.o. Tešanj i gospođa Fatima Neimarlija. Svoje premijerno predstavljanje bosansko izdanja ove knjige imalo je 12. jula 2019. godine u prostorijama Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Knjiga obiluje potresnim i vrlo bolnim svjedočenjima o stravičnim zločinima nad Bošnjacima Višegrada. Recite nam nešto više o ovom djelu?

Prije svega, najiskrenije hvala osobama koje ste gore imenovali, bez kojih ništa od ovog ne bi bilo moguće. Hvala Carlotti, izvrsnoj prodavačici knjiga u knjižari Lovrat u Trevisu, koja je bila posrednik između izdavačke kuće Infinito Edizioni, koje sam direktor, suosnivač i pisac, hvala gospodinu Salihbašiću. Hvala Fatimi koja je, osim što je prevela knjigu i ovaj intervju, imala značajnu i nezamjenjljivu ulogu u logistici. Također, hvala i Vama i gospodinu Zečeviću na predanosti s kojom prezentirate moju knjigu u Bosni i Hercegovini.

U knjizi govore svi. U njoj je, možda, više testimoniala bosanskih Srba nego Bošnjaka. Pretpostavljam da čitanje ove knjige nekoga može i iznervirati, ali slobodno misleći čovjek je onaj koji nelagodnost uspije pretvoriti u razmišljanje. Mislim da je najvažnije pročitati knjigu do kraja, pročitati posljednje poglavlje i rijedak testimonial bosanskog Srbina, intelektualca koji je smogao hrabrost da govori.

  • Kako danas, dvadeset i pet godina nakon rata, posmatrate stanje u Bosni i Hercegovini? Da li se, prema Vašem mišljenju, međunarodna zajednica treba odlučnije posvetiti bh. pitanju?

Stanje u Bosni i Hercegovini je loše. Vidim zemlju koja ostaje prazna, bez svog najvažnijeg resursa, bez mladih. U zemlji je ovladao aparthejd. Vidim zemlju koja je prodana ekonomskim grupacijama, zemlju koja je centar novog hladnog rata koji se vodi između SAD-a i Rusije, zemlju bez zajedničke memorije, bez zajedničke historije, čak bez zajedničkog jezika. Ostalo je malo vremena da se u Bosni i Hercegovini točak okrene. Narod ne može, ili barem ne bi trebao, više tolerisati da se zarad interesa neko igra njegovom sudbinom.

Ovakvo očajno stanje dodatno otežava i lažni očinski stav Evropske zajednice, koja  nema pravu i pravednu politiku prema Bosni i Hercegovini i koja ju je zanemarila, ovaj put jer je zaokupljena prilivom hiljada unesrećenih migranata. Imate prelijepu zemlju i njenu budućnost morate uzeti u svoje ruke. Bojim se da će to biti moguće samo onda kada civilno društvo konačno uspije obrazovati zdravu bosanskohercegovačku nacionalnu politiku. Oni koji se odluče boriti za takvu Bosnu sigurno će biti izloženi napadima i osporavanjima od strane vladajućih elita, ali cilj iza kojeg stoje u povijest će ih upisati kao one koji su stajali na pravoj strani.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.