Lovren: Prošao sam sudbinu izbjeglica, treba im pomoći

Nekoliko puta sam s roditeljima razgovarao o tim dešavanjima, prirodno je da želite znati više. Majka uvijek plače kad je pitam o tome, nije joj lako govoriti (EPA)

Dejan Lovren, hrvatski internacionalac rođen u Bosni i Hercegovini, a koji veoma uspješno brani boje engleskog Liverpoola, kazao je kako izbjeglicama treba dati šansu jer je i on prošao njihovu sudbinu 1992. godine, kada je iz rodne Zenice otišao u Minhen.

“Bio sam kući s majkom kada smo začuli sirene koje su najavljivale zračni napad. Bilo je veoma strašno. Uzela me u ruke kako bi me zaštitila i otišli smo u podrum. Majka je plakala, sve što smo mogli je da se sakrijemo. To nikada neću zaboraviti. Pa, kako bih?! Nakon toga nas je ujak u yugi prebacio u Njemačku i tako sam postao izbjeglica”, kazao je u intervjuu za jedan britanski portal.

Lovren je rođen jula 1989. godine u Zenici, da bi mu djetinstvo u domovini bilo prekinuto ratom. Njegovi roditelji Saša i Silva nisu željeli ići, no nakon tog dana i sirene odlazak je bio neminovan.

Kod djeda u Minhenu

U Minhenu je živio Lovrenov djed, odnosno otac njegove majke. S obzirom na to da je bio dijete, nogometaševa sjećanja na sva dešavanja u BiH su maglovita, ali se sjeća tih sirena za zračni napad.

“Nekoliko puta sam s roditeljima razgovarao o tim dešavanjima, prirodno je da želite znati više. Majka uvijek plače kad je pitam o tome, nije joj lako govoriti. Meni je teško to razumijeti, bio sam dijete tada, ali njene emocije mi kažu kako je to teško vrijeme bilo za sve nas”, ističe nogometaš.

Dodaje kako je odlazak u Njemačku bio velika odluka za njegove roditelje.

“Nismo imali ništa osim odjeće na sebi. Otac je ostao nekoliko sedmica poslije nas u BiH da bi završio neke stvari kako bismo imali barem nešto.”

Budući da je rat divljao u BiH, Dejan i njegov brat Davor navikavali su se na život u novoj okolini.

“Znao sam da smo sigurniji, kao dijete ništa drugo nisam razumio. Tek kada sam imao sedam ili osam godina shvatio sam veličinu odluke koju su donijeli moji roditelji. Mnogi su ostali tada u Zenici, ne kažem da su pogriješili, ali su se kockali sa životom i neki su izgubili. Brat mojeg tetka je poginuo na mjestu gdje smo mi živjeli.”

Djeca i porodice

Razmišljanja o tome šta bi bilo da je ostao i dalje prate Lovrena.

“Da smo ostali u BiH, možda moji roditelji sada ne bi bili živi, možda bi i ja poginuo. Dešavale su se strašne stvari tada, mnogo sam čitao o tome, gledao videa na internetu i shvatam kakvo je bilo stanje. Ljudi se bore da prežive, mnogi zato postanu izbjeglice. Ne razmišljaju o odlasku na dobar posao i dobijanje novca, samo da budete sigurni.”

“I danas, kada gledam vijesti i vidim izbjeglice iz Sirije i drugih država, moji prvi instinkti kažu kako im treba dati šansu. Znam da ima briga oko terorizma i razumijem to, ali ovo su porodice sa djecom, ne možemo zatvoriti oči pred time. Oni zaslužuju šansu koju smo moja porodica i ja dobili u Njemačkoj.”

Izvor: Agencije