Lorenci: Mitologija nije nešto pradavno

Iako je premijera blizu, 'Carstvo nebesko' je još uvek samo pomoćni naslov (Ustupljeno Al Jazeeri)

Jedan od najangažovanijih reditelja u regionu, Jernej Lorenci iz Slovenije, po prvi put režira komad u Srbiji, u Narodnom  pozorištu. U pitanju  je predstava Carstvo nebesko’ prema motivima srpske epske poezije, a premijera je zakazana za 26. septembar, na zatvaranju 51. Bitefa. Komad pripada programskoj liniji Bitefa u kojoj će još biti prikazan 24-časovni spektakl Planina Olimp proslavljenog flamanskog reditelja Jana Fabra.  Kao i još jedna već izvođena predstava Lorencija  Biblija, prvi pokušaj”.

Iako je premijera blizu, ‘Carstvo nebesko’ je još samo pomoćni naslov. A tako je i sa samim konceptom i režijom koja se, što je prepoznatljivo za slovenačku školu kojoj pripada ovaj reditelj, može menjati i prilagođavati do poslednjeg trenutka. Jer je akcenat na njenom organskom nastajanju.

  • Predstava radnog naslova ‘Carstvo nebesko’ se nadovezuje na Vaša ranija istraživanja gde ste uzimali tekstove čija je podloga mit. Tako je stigla ponuda da uradite komad na osnovu srpskih epskih pesama gde je, naravno, neizbežan i kosovski ciklus. Kako pristupate tom projektu?

– Moram da kažem da još ne znamo do kraja šta ćemo sve da upotrebimo. Nagomilali smo puno materijala iz raznih razdoblja srpske epske pesme. Sigurno će tu biti Kosova, ali ja barem ne volim političko pozorište. Barem ne u tom direktnom smislu. Meni je zanimljivo kod starih, drevnih tekstova, to što oni u sebi kriju neku čistotu. I u okrutnosti i svojoj neposrednosti. Ja ih obožavam zbog ritma, to mi je možda najdraže od svega. Zatim, u njima se vidi ta strast prema prepričavanju priče. Meni je ta strast sama po sebi nešto fascinantno. Sve su te pesme na nekakvoj neuhvatljivoj granici između istorijskog i mitskog, ponekad i mitomanskog. I sad, bilo bi glupo da se pravimo da to nije tako. Dakle, mi pokušavamo dohvatiti taj rub. Pošto je upravo reč o kombinaciji istorijskih činjenica s jedne, i mitomanije i revidiranja onoga što je bilo, s druge strane. Toga smo svesni. Pa opet, pokušavamo doći do jedne razine koja nije sasvim racionalna. Da uđemo u jednom delu predstave u nekakav košmarni tok. Gde je pitanje: šta je sad istorija, a šta je istina. To je velika priča, a nosilac velike priče je i sam čovek. On nosi nešto lično. S druge strane je tu kolektivna slika koja se odlepljuje od života i postaje nešto veliko. Ponekad toliko da može roditi neki fašizam. Međutim, mi smo tu najviše sa strašću prema prepričavanju. Zanima nas da dopremo to toka izmicanja, da nađemo jedan polivalentan pogled. Gde smo mi sada u toj priči? A pogovoto vi. Jer, ja imam odnos kao kada sam radio Ilijadu. Ne nosim u sebi taj srpski kontekst. Dosta znam, razgovarao sam sa ljudima i čitao. Ali, ne mogu da znam tačno šta to vama predstavlja. A na vas to svakako utiče implicitnije nego na mene.

  • Mogu da kažem u svoje ime, a to može povesti ka sledećem pitanju. Recimo, kada imamo ep – imamo priče o žrtvama i tragičnim junacima. U srpskom slučaju se to obilato koristilo da se tom mitskom predstavom o Srbima kao žrtvama manipuliše zarad nastavka procesa viktimizacije naroda, dok je vojnik bivao poistovećen sa junakom sa kosovskog polja. Iako kažete da izvedba neće biti direktno politička, koliko je teško ne dotaći nivo gde su se populzam i nacionalizam gradili baš na osnovu tih mitova? 

– Pa sigurno će to biti isticano, ali još ne znam na koliko poseban način. Ja ne volim da bežim od toga. Niti mislim da je pravi način da sada konkretno u nekoga uperim prst. Moj dramaturg je fino rekao da mu je žao što je politika uspela toliko snažno da se posere na te pesme. Jer, ustvari, te pesme su prava riznica ljubavi prema priči, jeziku i govoru. I prema ritmu i muzici. Koliko samo tu ima mašte. A imaginacija je zapravo ono što pokreće ljudsko postojanje. Tako da bih bio zadovoljan kada bismo barem donekle uspeli da prikažemo da su to u stvari, u tom smislu, dobre pesme. A naravno, i da je svaka pesma neka vrsta rašomonijade. Na nama je da budemo kadri da stvari sagledamo iz različitih uglova. Jer, ne postoji samo taj političko-istorijski pogled na mitologiju niti postoji samo romantičarski pogled. Nego, dobro je da postoji neka fina stvaralačka sumnja u sve. Čini mi se da su to tačke koje su ovde bitne. Mi radimo metodom nesigurnosti, traženja, nefiksiranja, izmicanja. A ono što uzimamo nije toliko neka jasna misao. Ovde će više biti akcenat na samoj kompoziciji, koliko god to zvučalo formalistički.

  • Kažete da mit nije nešto udaljeno iako o njemu uglavnom razmišljamo sa velike istorijske distance; da nismo svesni koliko je on prisutan ne samo u kulturi nego i u nama, kroz arhetip.

– Mit je tu. On je u mesu. U telu. U zglobovima. Kada svim srcem želite vlast, kada ginete za ideju, kada želite osvetu i tako dalje. Mi sve to krijemo iza celofana. I nas j… Zato što nemamo više društvenih mehanizama kako da se te primarne strasti izbacuju pa se onda to prekriva celofanima i na neki način vulgarizuje. A onda pojave fašizma mogu biti sve veće i okrutnije. Zvezda protiv Partizana – time mi nešto izbacujemo iz sebe. Za nešto se strasno borimo. To je vrlo realna strast. A, kad pogledate, nema nikakvog smisla. Ja volim fubal, ali ovde nije u pitanju fudbal nego je pitanje upravo tog celofana kojim prikrivamo svoje stvarne želje. Meni je važna ta lična mitologija.

Mitologija nije nešto pradavno. Svi mi smo stvaraoci nekih mitologija koje mogu biti lične, porodične pa i ove naše pozorišne. Svi, zapravo, živimo od toga. To nam daje osećaj vrednosti. Svi to radimo, što često može probuditi i pitanje sujete. Prema tome, treba biti svestan da mehanizam stvaranja mita nije odvojen od nas. Nije to samo neka politička manipulacija. Svi mi stvaramo mitove. Neki eksplicitnije, veštije, a neki znaju to da zloupotrebe. Ali, to jeste čisti arhetip. Ja postojim dok pričam priču. Ako ponavljam priču po deseti put, sigurno ću nešto da promenim, inače ću umreti od dosade. Što je priča više konstruisana dobija na toj simboličkoj snazi i mi sami počinjemo da verujemo u nju. Stvaranje mitologije je, dakle, mehanizam svojstven svima. Možda će moja priča, moj mit postati deo nekog kolektiva pa se širiti. S jedne strane, važan mi je taj osećaj unikatnosti, kao individue. S druge strane, svi mi osećamo potrebu za pripadnošću nekom kolektivu. To može biti nacija ili navijačka grupa. Kafana ili jedna pozorišna grupa. Tako da se bavimo srpskim mitovima an gro, a istovremeno ličnim odnosom prema kolektivnoj svesti.

  • Na programu Bitefa je i vaša predstava Biblija, prvi pokušaj koje je sa uspehom već izvođena u Ljubljani (Slovensko narodno gledališče). Vaše teatarsko iščitavanje biblijskih tekstova se pokazalo dosta provokativnim u odnosu na konkretnu hrišćansku veroispovest. Mada ste se, tada takođe, bavili pitanjima ličnog i kolektivnog.

– Verovatno jeste ali, to nije bila moja namera, Na početku smo svi imali neki otpor prema tome. Uopšte nismo mogli čitati tekst. Dugo je trebalo da uđemo približno načisto u dijalog sa tekstom. Sa tim što zapravo stoji unutra: koje su dileme, problemi, sadržaji, motivi i tako dalje. Da bismo onda došli i do pitanja patnje (knjiga o Jovu). Kad patiš, pa ne znaš zašto, to je onda stvarno nešto najgore. To je previše strašno. ”Osmišljavanje patnje” kao što kaže Frankl, bio je jedan od motiva. Pa, onda psalmi. Čitajući smo svi najpre bili u ‘ne’. Pa, ipak prepoznaš taj osećaj. Svako ima taj osećaj zahvalnosti prema nekome. To može biti moja žena, dete. Svi ćemo jednom reći: čudo je što jesam to što jesam. To je vrlo zanimljivo. Mi smo, naravno, u predstavi postavili u centar čoveka. On donekle želi da da smisao životu koji zapravo nema smisla. Jer svi to, u stvari, radimo. I vernici i nevernici. Svi se mi pitamo kako tu crnu rupu smisla barem malo prefarbati da ne bude toliko crna. Sve je u tom hibrisu. U hvatanju vetra.

Vrlo je zanimljivo kad shvatite da su sve važne dileme date tamo. Ali, kod tih starih tekstova meni je uvek važan i ritam, odnosno muzika. Radio sam Ep o Gilgamešu, Ilijadu, Tibetanske misterije i meni su ti tekstovi važni upravo zbog ritma koji je blizak, rekao bih, srcu. To su vrlo jako kolektivne slike koje mene podsećaju na vojne marševe. Tu je isprepletano lično i kolektivno. Strast i život. Nekad mi taj korak zvuči kao Nirnberg 1938. Tu je neki užasan naboj. A opet, da ne uzimamo sve to previše ozbiljno. Mi nećemo tu ništa da rešimo. Ja sam kod ”Biblije” imao jednostavan motiv. Neke priče su mi se učinile super. I mislio sam da je šteta da se one čitaju samo u crkvi ili kod kuće. Samim tim što smo to stavili u kontekst pozorišta verovatno je bio dovoljan korak za provokaciju. Ali, odupreli smo se politizaciji i cinizmu. Najlakše je bilo da smo hteli namerno j..ti crkvu. Takvih predstava ima koliko hoćeš. I super je da postoje. I mi smo u jednoj fazi mislili da je neophodno da damo svoj komentar na sve to skupa. Da kažemo ‘fuck of’ crkvi. A, onda smo shvatili da to nema smisla i da u jednoj predstavi gde se traži neka elementarna ljudskost, bazične dileme i izgubljenost – šta će nam onda ti komentari. Nego, hajde bez neke velike ideje, sasvim jednostavno da se time bavimo.

  • Pozorišne metode koje koristite su često inovativne: scenografija je minimalistička, važan je zvuk, narative definišu intuicija i glumačka igra. Kada razmišljate o pomeranju granica i eksperimentima koliko je važno da nova predstava unese i neku promenu u metodi?

– Ja nikad ne idem na to direktno, da moram da smislim nešto novo. Jer, onda je tu neki fejk. Pozorište se uvek oslanja na dva osnovna koloseka – bavljenje nekom temom, a istovremeno i na bavljenje samim pozorištem. Ne možeš ne preispitivati pozorište ako preispituješ bilo koju temu. Jedno bez drugog ne postoji ili rezultira u nečem nezanimljivom. Tako da se uvek preisputuje i sama pozorišna metoda. Ja sam menjao u poslednjih par godina prilično radikalno svoju metodu. Mislim, ona se stalno menja i dopunjuje. Ali, nikad ne idem direktno, nogom. Ja sam opčinjen tom neuhvatljivom granicom između glumca i uloge. Iz trećeg u prvo lice, pa nazad. U svim segmentima radim sa ‘in and out’. Kao u talasima. Uživljavanje, pa stajanje. Gro plan, pa total. Sve vreme.

A najdraža mi je pozicija pripovedača. To je jedna od stvari zbog koje ja toliko volim te tekstove. Ja sam više na strani aluzije nego iluzije. Mene zanima ta grafičnost u tekstovima. Skoro da nemam scenografije. Prvi organ koji nagovaram kod gledalaca jeste uvo, a ne oko. Jer čini mi se da je previše oka, a da mi ne čujemo baš dobro. Jer sve nam se previše pokazuje pa tako ubijamo snagu imaginacije, što je smrt. Dakle, nisam za pornjak. Kao što kaže jedan genijalac – uvo nema kapke. Od toga ne možeš pobeći. Tako da, u zadnje vreme, ne uzimam dramske tekstove. Već su to neki stari materijali ili autorski projekti, nekad motivi iz tekstova. Ja želim da je glumac – autor. Da je on sam. I da nije sam. Da se tu desi preplitanje. Jer nema čvrste, jasne pozicije. To je to što izmiče. Danas kažu za Vuka Brankovića da je bio kosovska pi..a. A istorija kaže nešto sasvim drugo. Kako glumac da igra tu ulogu? Osim, kao nešto što zaista izmiče.

Izvor: Al Jazeera