Oglasi

Lordan Zafranović: Film 'Okupacija u 26 slika' je bio upozorenje

Povod razgovoru sa Lordanom Zafranovićem je četiri decenije od snimanja slavne "Okupacije u 26 slika".
Lordan Zafranović jedan je od najvažnijih jugoslovenskih sineastaUstupljeno Al Jazeeri

Lordan Zafranović (1944, Maslinica, otok Šolta) prve godine života proveo je s majkom i starijim bratom Zdenkom u izbjeglištvu, u Ell Shatu na Sinaju. Mlađi brat Andrija rođen je 1947, kad se porodica vratila u Split, gde Lordan provodi detinjstvo i završava Pomorsku školu. Zatim je u Splitu diplomirao književnost i likovnu umjetnost na Visokoj pedagoškoj akademiji, a filmsku režiju na Filmskoj akademiji u Pragu 1971 godine u klasi oskarovca Elmara Klosa.

Po povratku sa studija živi i stvara u Zagrebu. Od 1991. do kraja 1994. živi u Parizu, u tome jednu godinu - 1992. živi i radi u Beču, potom odlazi u Prag gde je ostao do danas. Filmom se bavio od najranije mladosti i snimio ih je više od stotinu. Film Okupacija u 26 slika (1978) dobio je Veliku zlatnu arenu u Puli i bio je najgledaniji film u sezoni 1978/79 u bivšoj Jugoslaviji i bivšoj Čehoslovačkoj. Tim filmom, zapravo, započinje svoju "ratnu trilogiju" čiji je drugi deo, film Pad Italije (1981) nagrađen Velikom zlatnom arenom i nagradom Jelen u Puli, te nagradom Grand Prix u Valenciji. Trećim filmom posvećenim ratu i revoluciji Večernja zvona (1986) zaključuje svoju ratnu trilogiju...

Tokom nedavnog  obeležavanja četiri decenije od snimanja Okupacije u Beogradu smo razgovarali nakon projekcije u Centru za kulturnu dekontaminaciju.  

  • Kovač, David, Kiš, i Vi...?

-  Mirko Kovač, Filip David, Danilo Kiš, Ranko Munitić i ja? Bila je to čvrsta klapa i raspala se gotovo po istom scenariju kao i Jugoslavija. Imali smo isti pogled na svijet, iste emocije i ono što smo htjeli da pokažemo svijetu, ali sve to se zbog rata razorilo, raspalo i srušilo. Ja sam zbog Tuđmanove politike emigrirao, najprije u Francusku, poslije u Beč, potom u Prag, gdje sam i ostao do danas. Kovač je otišao u Hrvatsku (Rovinj - p.a.) i tu se na neki način snašao, Filip David je ostao u Beogradu i imao je velike eseje o nepodnošljivosti politike Slobodana Miloševića (slušao sam ga u Parizu na Radio Frans), Kiš je zbrisao u Pariz i u međuvremenu nažalost umro (kasnije i Ranko Munitić) i tako je okrnjena jedna klapa koja je dvadeset godina bila zajedno... Mi smo bili postavili dosta visoko ljestvicu naših stvaračkih ambicija i te ljestvice više nema. Ona je spuštena strašno nisko, danas radi jedna filmska mafija koja se bori za lovu, samo lova, samo lova, a love je jako malo i ona je uglavnom državna.

Oskar?

Kontroverze oko Oskara za "Okupaciju u dvadesetšest slika" Zafranović objašnjava pretpostavkom da je Karl Malden, u to vreme uticajan član žirija, tražio da se scena u autobusu sa sedam i po skrati na tri minuta "zbog ženskog dijela članova Akademije koji to neće izdržati..." Mi smo bili pozvani u "Jadran-film i Kovač i ja smo rekli da to ne dolazi u obzir. I desilo se: u velikoj sali u Los Anđelesu ženski dio Akademije je izašao...

  • Sponzori su nestali?

- Sad je samo državna lova i onda se oko te državne love organiziraju razni lobiji, gdje ima utjecaja politike i tu je jedna grozna situacija. Ne samo u Srbiji nego i u Hrvatskoj, tako je i u Češkoj, u cijeloj Evropi, s izuzetkom Francuske koja je nešto bogatija, i Španjolske.

  • "Jadran-film" je bio nešto posebno?

- Više nema producentskog filma. Ovi filmovi su nastali u produkciji "Jadran filma" i producent je na temelju jednog lista papira znao šta želimo... Pitali su me šta mi treba. Rekao sam im da mi treba Mirko Kovač iz Beograda, priredite mu ugovor... Šta ti još treba, pitaju? Kažem da mi treba renta-car, idemo u mjesto gdje će se film dešavati, avion do otoka, treba mi Filip David da pregleda što smo pisali.. estetičar Ranko Munitić... Stigao je i veliki Danilo Kiš, koji je uglavnom pušio i zezao se, ali je dao dosta dobrih savjeta. Danas toga više nema, cijela Evropa je jedan veliki  smiješni cirkus... Anonimni dramaturzi čitaju vaše tekstove, daju vam neki bod...

  •  Retkost je da se obeležava četrdeset godina nekog filma?

- Ideja je iskrsla sasvim slučajno na "Danima Mirka Kovača" u Rovinju. U gluho doba noći, bili su tu David, Borka Pavićević i Božo Koprivica...S obzirom da su se stvari od nastanka filma vrlo malo promijenile, odnosno da je između Okupacije i današnjeg dana bio jedan odvratni i veliki rat na ovom području. Rečeno je: da vidimo na koji način se danas gleda taj film. Htio sam da tome prisustvuju ovi preživjeli ljudi koji su to radili. Među njima je moj prijatelj, dramaturg i veliki pisac, Filip David, htio sam da dođu glumci, Frano Lasić koji živi u Beogradu već godinama, da se pokaže i naša Tanja Bošković, Dušica Žegarac, Ivan Klemenc i žao mi je što (osim Klemenca i Davida) ostali nisu došli.

David: Okupacija - kultni film

Okupacija nije nastala iz književnog opusa Mirka Kovača nego iz nekih razgovora i knjižice generala Mate Jakšića. Došli smo do zaključka da centralno mesto te priče mora da bude taj masakr. I onda masakr. Dva prijatelja postaju najveći neprijatelji. To je do danas kultni film i još nešto: Zafranović nije neko ko sluša producente, on sledi samo svoju viziju na filmu, pa šta košta!

  • Čak je i odnos prema filmu isti?

- Kad je izašao proglašen je za kontroverzni. Na istoku se slavio, a na zapadu su pokušavali da ga negiraju, da ga na neki način stave u određene bunkere i što je vrlo zanimljivo to je tako do današnjeg dana. Dakle, prema tom filmu se za ovih četrdeset godina praktički nije ništa promijenilo.

  • Ipak je izašao u "zlatnoj ediciji hrvatskog filma"?

Da, na DVD, međutim, ali unutar te knjižice o njemu je sve negativno. Interesantno je da neko izda DVD sa veoma negativnom recenzijom. Polemiziranja i optužbe ne prestaju. Jedna od glavnih primjedbi je da se to nije desilo u Dubrovniku i da su to iskonstruirali pisci scenarija, režiser i tako dalje, i da je to manje-više izmišljeno.

  • Vi ste uvek isticali njegovu autentičnost?

- Sve velike scene na trgu kod Orlandovog stupa rađene su prema autentičnim fotografijama iz tog vremena. Do detalja! Ako gledate scenu kada se diže ustaška zastava nakon masakra, kad onaj mali što drži "onako" ruku na terasi sv. Vlaha, to je sto posto autentično napravljeno. U filmu nema nijedne scene koja u podlozi nema dokument. Film je upozorenje šta se može desiti u ovim krajevima ako nacionalizam krene i ako se strasti navru. Vidjeli ste, jedan običan, mali čovjek na tom Stradunu, naš susjed spreman je da izvrši najgore moguće zločine ako mu za to dođe pogodno vrijeme, ako mu dođe ideologija koja ga tjera da to zlo iz sebe izbaci preko likvidacije jednog naroda, misleći naravno na određene logore unuar Trećeg rajha i unutar Nezavisne države Hrvatske.

Ivo iz Francuske sedam

Zafranović kaže da je očekivao negativne reakcije na "Okupaciju", posebno iz Hrvatske. U pitanju je Dubrovnik, ali pamti i jednu usred Beograda, gde je film videlo 800.000 gledalaca. U Klubu književnika njega i Kovača dočekali su Cavtaćanin Ivo Kusalić i Buda Blagojević (rodom iz okoline Loznice), vlasnici ovog književno-slikarsko-alkoholičarsko-doušničkog grotla i skoro ih izbacili iz kafane. "Šta ste to napravili od 'hrvatske Atine', kako ste mogli napraviti zločin nad tim gradom...". Pokušavali su da Ivi objasne, ali on je samo govorio: "To se ne radi, to se stavi na stranu, niko ne radi nikakvo djelo protiv svog naroda, svoje nacije... Objašnjavao sam mu da to nije protiv mog naroda i da je to upravo zbog ljubavi prema tom narodu. Ta srednja i niža intelektualna klasa neće nikad razumijeti - da čovjek može kritizirati samo iz ljubavi.

  • Pre Okupacije radili ste film o Jasenovcu?

Tako je, i te godine smo se sreli u Dubrovniku. Snimajući taj film susreo sam se s tim užasom koji je prebacio sve moje interese. Prije toga sam se bavio eksperimentalnim filmovima, bio sam okrenut nekim mediteranskim i socijalnim temama. Bio sam vrlo razočaran 1991. godine kad sam radio dokumentarni film Dnevnik, odnosno Testament koji sam kasnije nazvao Zalazak stoljeća u kome sam preko suđenja Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova NDH, koji je potpisao te rasne zakone po kojima se otvorila široka paleta mogućnosti da ubijaš čitave narode. Film je bio u opasnosti jer su u to vrijeme u Hrvatsku stigle ustaše iz cijelog svijeta. Upozoren sam da se taj film neće moći realizirati i na njemu sam izgubio četiri-pet godina. Prebacio sam ga u Ljubljanu, poslije sam otišao za Pariz i na kraju sam ga završio u Pragu.

  • Onda se sve ponovilo?

- Dok sam preko dana u Parizu montirao dokumentarne crno-bijele slike uveče bih gledao televiziju posljednjeg rata na Balkanu, koji je bio u koloru i gotovo identične su bile slike. Čak i leksika. Spiker koji je pratio propagandno ovu crno-bijelu sliku, slikopisa ustaškog, i ovi iz televizija, bez obzira da li je bila srpska, hrvatska ili bosanska, sve je bilo potpuno isto. Filmovi kojima smo se bavili nisu prouzrokovali nikakav efekat, bio sam vrlo razočaran i u jednom momentu sam mislio da se vratim slikarstvu, ali sam već bio uzgubio tehniku. Ne mislim da sam prorok, ali sam iz pozicije filmskog režisera vjerovao u iluziju da brutalne scene u mojim ostvarenjima opominju političke elite i obične ljude šta nam se dogodilo 1941. godine. Verovao sam da je nemoguće da nas ponovo to zlo opije. 

  • Neprestano sa bavite mediteranskim kontrastima: ljubav-mržnja, lepo-ružno, leto-zima..?

- Logično, jer potičem iz romanske, italijanske kulture. Split je bio talijanska provincija i naravno da su nam korijeni zajednički. To je bila Venecija, Italija, stoljećima i ti gradovi su zapravo italijanski gradovi, i po arhitekturi i, naravno, po mentalitetu. Kažu da su na nas, mislim na Kovača, mene i Davida uticali veliki autori Bertoluči, Felini, Bunjuel, to je samo djelimično točno. Mi smo dio te kinematografije, odnosno te kulture. Mentalitet je, rekoh, isti, samo što je kod nas zbog ovih barbara koji su dolazili sa sjevera Dalmacija malo oštrija i primitivnija od centralne Italije ili Španjolske, ili dijela Francuske koji pripada mediteranu. Krenuli smo u tu analizu zla i ogromnih promjena: ljeto-zima. Ljeti raskoš, pun život, zrelo voće, smokve, grožđe, sve puca. Dođe zima koja je pustinja, jedna depresija , klonulost dođe na tu istu sliku i u tim prvim filmovima ta promjena od dobrog, zrelog, velikog i to uništavanje prema ničemu. I sve filmove koje sam radio, ne samo ja, nego čitav taj krug oko mene, bio je taj vremenski pomak od ljepote prema zlu.

Četnici sa jadranskih otoka?

U knjižici "Gusari sa plavog Jadrana" jedan od tih četnika, kaže Zafranović, točno opisuje kako su iz zaleđa Šibenika išli na otoke oko Vodica, kako su pljačkali, ubijali. Sve je to napisano i nalazi se u muzeju. Tu postoji i dokument o "skojevki" koja se zvala Krasna Nola. Ona je "šurovala" ia Talijanima i zbog toga je od Dalmatinskog pokrajinskog komiteta SK osuđena na smrt streljanjem. Predlažem Kovaču da napravimo tu priču, ostavimo ime Krasna i cijela scena je preslikana iz dokumenta. Ali Krasna Nola nije streljana nego je iz rata izašla kao kapetan I klase, udala se za onog famoznog admirala Purišića (jer je on legenda) i u vrijeme kad je film izašao bila je predsednica SUBNOR-a za Dalmaciju. Izvlačenje filma išlo je, uz pomoć Ivice Račana i Pere Cara, šest mjeseci, neposredno prije Pulskog festivala.

  • Kako vidite sadašnju situaciju u Srbiji?

- Strašno sam razočaran. I tužan! Ne zbog toga što mislim da bih trebalo tu nešto da radim. U dva-tri navrata sam, kako nemam više niti zemlju niti naciju koja će stati iza mene (plivam u prostoru koji se zove Evropa) dolazio u Srbiju, misleći na "rezervni izlaz". Poznavao sam inteligenciju, kulturnu sredinu, koja je nekad prskala od dobrih slikara, muzičara, od nečeg što je bilo zaista onako, nabijeno, kao bomba. Ali, naišao sam na nešto sasvim drugačije, bitku za tu lovu, tu "kost". Ponudio sam dva projekta i naravno odbijeno od nekih komisija koje su potpuno anonimne. Dva puta(!) "Djeca Kozare", projekat koji sam htio realizirati prije ovog posljednjeg rata. Činilo mi se da je momenat kad je izbjeglički egzodus, kad su nesreće, sudbine izbjeglica dovedene do očaja, da im se prave žice oko njih, da su kužni kao u lazaretima. I zato sam dosta žalostan. I čini mi se da nešto nije u redu i da se nešto mora promijeniti. Ovo je negacija onog Beograda koji je, kao što sam već rekao jedan otvoren, slobodan grad, koji je prihvaćao prave vrijednosti. Morao sam ovo kazati!

  • Klapa?

Gledam "špicu" i vidim da mnogih više nema. Fale mi, ali takav je život.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.