‘Lomljenje’ Rusije niskom cijenom nafte

Štern kaže da ne zna kako je došlo do discipliniranja tržišta, ističe „malo čudne mehanizme Wall Streeta gdje postoje kartelski dogovori“ (Al Jazeera)

Piše: Ibrahim Sofić

Države koje su svoje budžete zasnovale na cijenama nafte koje su u padu, a koje su, kako kaže bivši ministar privrede Hrvatske i nekadašnji generalni direktor INA-e Davor Štern, godinama neopravdano visoke, sada plaćaju cijenu svoje gramzivosti.

Sredinom oktobra objavljena je studija Odjela za istraživanje Deutsche Banka koja je utvrđivala posljedice pada cijena nafte po „naftaške države“. Prema ovom istraživanju, 45 posto budžeta Rusije finansira se izvozom energenata, a cijene plina su povezane sa cijenama nafte.

Istraživanje Deutsche Banka pokazuje kako Rusiji treba, da bi izbalansirala budžet, cijena nafte od 100 dolara po barelu, što je 15-ak dolara više od aktuelnog stanja na tržištu.

Daleko veće su potrebe Irana (125 dolara po barelu) i Venecuele (162 dolara po barelu) pa se ovakva situacija može tretirati i kao političko-ekonomski pritisak na ove države od njihovih rivala, ponajprije Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije.

„Apsolutno! Proizvođači nafte u Rusiji i prava cijena nafte koju su dobivali na bušotinskoj glavi bila je oko 27-28 dolara po barelu, sve ostalo izdvajanje je bilo na transport i poreze i jasno da, kada jedna država kao što je Rusija bazira svoju dobrobit na prihode od cijena nafte, da ih je (pad cijena u tom momentu) veoma pogodio jer se više smanjuje njihov udio“, ističe Štern u razgovoru za Al Jazeeru.

Političko-ekonomski pritisak

Objašnjenje u padu prihoda Rusije nalazi se u tome da se u padu cijene ne smanjuje udio naftnih kompanija, već države. Također, pri uvjetima visokih cijena, ističe Štern, postoji cijeli niz onih koji pružaju servis naftnoj industriji, poput firmi koje se bave bušenjem, istraživanjem, geofizikom, cementacijama…

„U naftnoj industriji se rijetko nalaze vertikalno integrirane kompanije kao što je INA ili NIS (Naftna industrija Srbije), nego oni te servise kupuju. Imate velike kompanije koje opskrbljuju naftnu industriju i jasno je da su oni, pri uvjetima visoke cijene nafte, poskupjeli svoje servise i isto uživali u tom blagostanju“, smatra ovaj energetski stručnjak.

Budućnost regije je u konsolidaciji

Govoreći o regiji, Štern ističe da je duže vremena zagovornik opcije konsolidiranja cijelog područja u jednu regionalnu naftnu kompaniju.

„Još uvijek postoji latentna mogućnost za tako nešto, ali više nije moguće za cijelu regiju jer se neće Gazprom spajati sa, recimo, MOL-om. Ali, INA, MOL, Slovnaft, Česi, Poljaci, Slovenci – još uvijek postoji mogućnost da se spoje u jednu kompaniju, a ovaj drugi dio, znači Republika Srpska, Srbija, eventualno Makedonija, Grčka bi mogao potpasti pod sferu utjecaja ruskih kompanija.

„Ne mogu isključiti da se tu ne pokušava napraviti neki politički pritisak, odnosno političko-ekonomski pritisak. Međutim, činjenica je da su neopravdano bile visoke cijene nafte. Pogotovo je visoka u odnosu na nove tehnologije dobivanja nafte koje se koriste u Americi – iz škriljevaca gdje je nafta mnogo jeftinija u prozivodnji i stoga to dovodi do povećane proizvodnje i jasno smanjivanja cijena.“

„Amerika više uopće ne uvozi naftu tako da se veliki dio zemalja, čije su se ekonomije oslanjale na izvoz nafte u SAD našle u  problemima i kroz to je cijena počela padati“, objašnjava naš sagovornik.

Štern ističe kako se stvari mogu vratiti kroz zakon ponude i potražnje te kako bi cijena nafte, bez gramzivosti države, trebala biti blizu 40-50 dolara po barelu što je, prema njegovom mišljenju, jedna pravična cijena, „ako možemo tako govoriti u uvjetima jedne liberalne ekonomije“.

Prešutni dogovor

No, nisu samo izvoznici koristili visoke cijene.

„I zemlje uvoznici isto imaju interes za visokom cijenama nafte jer obračunavaju sve svoje prihode opet na razini kupovne cijene, tako da i PDV-i i akcize budu na višoj cijeni pa se onda alimentiraju budžeti tih država. To je bio jedan prešutni dogovor koji je svima odgovarao, dok iz nekog razloga koji meni nije jasan, nije došlo do, ne bi to nazvao primarno političkim pritiskom, nego do stabilizacije cijene nafte na nekoj realnoj razini.“

Prije desetak godina, cijena barela nafte kretala se između 20 i 30 dolara, da bi onda uslijedio jedan ogroman skok.

„One su narasle kroz razne mahinacije i igre dečki sa Wall Streeta i sa ostalih burzi na, u jednom momentu, čak 140 dolara po barelu, pa su se spustile i dugo su životarile na blizu 100 i sada se kreću oko 82-83 dolara.“

Štern kaže da ne zna kako je došlo do discipliniranja tržišta, ističe „malo čudne mehanizme Wall Streeta gdje postoje kartelski dogovori“:

„Niko me ne može uvjeriti da se dečki ne dogovaraju, ali vraćam se početnoj tezi da je nafta preskupa u odnosu na troškove proizvodnje i to omogućava ne ekstra već superekstra profit onima koji je proizvode i prodaju.“

Uloga OPEC-a

Ruski institut za strateške studije (RISS) je ovog mjeseca objavio izvještaj u kojem se navodi da je za pad cijena nafte odgovoran dogovor između Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije.

Saudijska Arabija do sada nije pokazala ni nagovještaj da bi stabilizirala cijenu smanjenjem proizvodnje, već je uradila suprotno – tokom septembra je povećala obim proizvodnje. Odbila je i zahtjev Venecuele za vanredni sastanak Organizacije država izvoznika energenata (OPEC). Naredni redovni sastanak je tokom novembra.

Štern ističe kako su dogovori postojali uvijek, no do sada su uvijek bili u okviru navedene Organizacije.

„Nekad su se oni koristili kao oružje protiv Amerike jer su se OPEC i zemlje koje su bile u toj organizaciji, koja je bila tada vrlo relevantna, postavljale u poziciju da one diktiraju cijenu nafte. One su međusobno regulirale količine koje će proizvoditi i tako su na neki način držale cijenu, ali činjenica je da, dok je OPEC funkcionirao, nafta bila mnogo jeftinija nego danas.“

Ističe kako nema tehnoloških razloga za ovako visoke cijene nafte.

„Jasno je i da se ide u nova, neistražena područja, mora se ulagati u infrastrukturu, no to opet nije jednako u Arabiji kao u Rusiji. Rusi moraju ići u istočni Sibir, položiti stotine i tisuće kilometara naftovoda i dalekovoda, cesta. To je nešto što se ne da usporediti sa Saudijskom Arabijom gdje je cijena proizvodnje još, na bušotini govorim, negdje između 7-8 dolara po barelu“, objašnjava Štern.

Izvor: Al Jazeera