Ljudski radioaktivni otpad

Uvijek kad su velike priče u pitanju, treba pogledati šta se krije iza njih. Možda vlastodršci odvlače pažnju od važnijih tema? Ali, ima i ona druga, narodna: ‘Gdje ima dima, može biti i vatre’. Doskora nepoznata, Trgovska gora u graničnom pojasu Hrvatske, nadvila se kao radioaktivni oblak na jedan dio Bosne i Hercegovine. Konkretnije, na ljudski i nacionalni park prirode Una, tako da je ugroženo, direktno i indirektno, trista hiljada duša.

Da li stvarno Plenković i ekipa spremaju odlagalište radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori koja je udaljena jedva kilometar od granice sa susjednom i prijateljskom Bosnom i Hercegovinom? Što je tema koja u sezoni kiselih krastavaca, na rekordno visokim temperaturama, plijeni pažnju javnosti. Kako i ne bi kad su se sve nedaće ovog svijeta nadvile nad domovinu protjeranih i raseljenih koji se trude da ‘skrpe’ kakav takav život. Nije dovoljno automobilski otpad iz EU, sad stiže i radioaktivni.

Bilo bi zanimljivo zaviriti u bližu prošlost da vidimo kako je došlo do toga, ali treba na početku reći jednostavnu činjenicu da svaki otpad proizvode ljudi, pa čak i ovaj najopasniji – radioaktivni koji je, malo je reći – nepotreban. Kako u vojnoj, tako i u mirnodopskoj upotrebi (više je štete nego koristi ako je ljudski život na prvom mjestu). Nakon Hirošime i Nagasaki svijet je shvatio, ali vjerovatno je  bilo prekasno. Dvadeseti vijek ostaće upisan crnim slovima u četiri i po milijarde godina Zemlje.

Postoje ozbiljne indicije da je i bivša SFRJ ‘planirala’ napraviti takozvanu ‘atomsku bombu’. Arhive Instituta Vinča i Generalštaba JNA će jednog dana više reći o tome, ali ostaje činjenica da je 1982. otvoren prvi i jedini rudnik urana na Žirovskom vrhu u Sloveniji – koji je trebao zadovoljiti potrebe prve i jedine Nuklearne elektrane Krško (bile su u planu još neke, ali je nakon havarije u Černobilu aprila 1986. uveden moratorij na gradnju nuklearnih elektrana).  

Rudnik urana Žirovski

Prije nego kažemo nešto više o nuklearki Krško, treba vidjeti šta se to dogodilo sa rudnikom urana Žirovski vrh koji je dvije godine nakon početka kopanja rude, počeo proizvoditi uranov koncentrat. Dakle, 1984. (tri godine kasnije, počeo je sa radom stroj za prečišćavanje jamske vode), a već 1990.  donijeta je odluka o zatvaranju rudnika. Za osam godina ostvareno je 3.307.000 tona iskopine i od toga 633.000 tona uranove rude, odnosno, 452 tone uranovog koncentrata.

To je važno zbog toga jer je jalovinu trebalo negdje odložiti. Tako da su formirana dva odlagališta:  prvo, Odlagalište rudarske jalovine Jazbec i drugo, Odlagalište hidrometalurške jalovine Boršt. Za proizvodnju koja je trajala jedva šest godine, već trideset godina traje sanacija i još se ne vidi kraj. Posebno je opasno odlagalište Boršt koje je, ustvari, jedno veliko klizište i pitanje da li je to uopće moguće sanirati, a podzemne vode i riječni tokovi (Brboščica – Sora – Sava) prijete širem području.

Naravno, koncentracije su ‘male i u granicama dozvoljenog’ ali su i kao takve opasne. Pogotovo za buduće generacije. Ne znam je li povezano ili je plod moje paranoje, često sam na Žirovskom vrhu nalazio vrganje koji su bili enormne veličine i ponekad teški i preko kilograma. Što je neuobičajeno. Istina, sva istraživanja koja su rađena u posljednjih tridesetak godine u vezi genetskih promjena ili onkoloških oboljenja na tom području, ne kažu velika odstupanja od prosjeka, iako je jasno da za takva istraživanja treba uzeti duži vremenski period.

Bilo kako bilo, ako je otvaranje rudnika imalo i svoje političke razloge, zatvaranje je uslijedilo zbog ekonomskih. U to vrijeme cijena uranovog koncentrata na svjetskom tržištu je bila skoro dva puta niža nego na domaćem. Što opet govori da su politički i ekonomski motivi ispred ljudskog zdravlja, mada je logično da napredak nije i ne može biti pohlepa ili politika, pogotovo u državama u kojim postoji nebrojeno alternativa i obnovljivih izvora energije. Nuklearke su tempirane bombe koje za sobom ostavljaju trajne posljedice.

Vodi li Hrvatska specijalni rat protiv BiH?

Nuklearna elektrana Krško od 696 MW (izgradnja je počela u martu 1975. godine, a proizvodnja struje se veže za 1. januar 1983.) pokriva približno trećinu potrebe za električnom energijom u R Sloveniji i petinu u R Hrvatskoj. Smještena je u graničnom pojasu, na lijevoj obali Save, između te dvije države, koje su i suvlasnice objekta 50 : 50 odsto (slovenački GEN energija d.o.o. i Hrvatska Elektroprivreda d.d.) i moraju da brinu o radioaktivnom otpadu u istom omjeru.

Važno je napomenuti da Nuklearna elektrana Krško radi u 18-mjesečnom gorivnom ciklusu što u praktičnom smislu znači da se na svakih 18 mjeseci obavlja remont i zamjena istrošenoga goriva. Nisko i srednje radioaktivni otpad koji nastaje tokom rada nuklearne elektrane, kondicionira se i privremeno skladišti unutar same NE Krško dok se ne izgradi trajno rješenje za ovu vrstu otpada. Naravno, i onog koji će nastati razgradnjom nuklearne elektrane kad za to dođe vrijeme.

Sad dolazimo do onog najvažnijeg. Slovenija je ponudila Hrvatskoj da zajedno finansiraju i izgrade odlagalište radioaktivnog otpada u blizini NE Krško koje bi zadovoljilo sve sigurnosne standarde za čuvanje ovih opasnih tvari, ali je ponuda bila preskupa Vladi u Zagrebu i tako se pojavila Trgovska gora (na granici BiH) kao jedno od mogućih rješenja. Odnosno, tako je nastao problem. Ne samo onim koji su luk jeli, već i onim koji luk sad moraju mirisati. Jedni piju, drugi će plaćati ceh.

Postavlja se logično pitanje: vodi li to Hrvatska specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine ili se radi (samo) o kolonijalnom odnosu? I u jednom i u drugom slučaju, Bosna i Hercegovina treba i mora,  svim diplomatskim i pravnim sredstvima, zaštiti svoje interese. Prije svega, zdravlje građana, ali i turizam i poljoprivredu kao najperspektivnije grane ekonomije. Zamislite kada bi Hrvatska, ne daj Bože, napravila odlagalište u blizini nacionalnog parka Krka. Kako bi to izgledalo?

Zanimljivo je da najave gradnje odlagališta na Trgovskoj gori dolaze u trenutku kada je vlast u BiH skoro u potpunoj blokadi. Nova vlast nije (do kraja) formirana više od deset mjeseci, u formalnom šefu države (Predsjedništvu BiH) se poteže ‘vitalni nacionalni interes’ za zaštitu interesa susjednih zemalja, Parlamentarna skupština ‘ne radi’, a pravosudni sistem je u kolapsu zbog korupcionaških afera. Nije li to idealan ambijent da susjedi jednostrano nametnu svoje interese?

Dogodit će se slično kao s Pelješkim mostom

Nije li pravi trenutak da Hrvatska istrese svoj radioaktivni otpad (pomenutih 50 odsto) pred kapiju Bosne i Hercegovine? Istina, nije zvanično odlučeno, ali ako se ovaj politički haos u BiH nastavi, ko može to spriječiti? Septembar je blizu, a to je trenutak kad se Slovenija i Hrvatska moraju konačno dogovoriti jer postoje vremenski okviri. U suprotnom, izloženi su različitim političkim, pravnim, a i ekonomskim rizicima.

Dogodiće se slično kao sa Pelješkim mostom. Ono kada te susjed dovede pred svršen čin, tako da ostane samo tužba pred evropskim sudovima gdje procesi traju nekoliko godina. Zar neko naivan misli da će srušiti most koji je u funkciji? Iako su ovdje zamijenjene teze jer nije u pitanju most već  razgraničenje na moru i pravo slobodnog pristupa BiH otvorenom moru. Samo budale ne kontaju koja igra je u pitanju i koja šteta prijeti Bosni i Hercegovini.

Ako se, recimo, izgradi odlagalište na Trgovskoj gori i ako eventualna tužba pred međunarodnim sudom uspije, može trajati desetljećima da se to riješi u praktičnom smislu. Ali, u međuvremenu, ostaju rizici zemljotresa, klizišta, podzemnih voda i potpunog onečišćenja rijeke Une koja se, kao pritoka, uliva u Savu. Sve su to granične rijeke o kojima mora brinuti država Bosna i Hercegovina. Nikako entiteti jer oni nemaju potpun međunarodni subjektivitet.

Šta ako nekakav ljudski radioaktivni otpad namjerno pravi pometnju i haos u državi s iracionalnim ciljem da je oslabi i baci na koljena, da bi susjedne države lakše ostvarile svoje sebične interese, ne vodeći računa niti o zdravlju ljudi, niti o ekonomiji, niti o budućim generacijama? To je kratkovida politika znana po čuvenoj rečenici ‘Poslije mene, potop’. Važno je da su se oni nagrabili privilegija, para i materijalnih dobara, a građanima kako bude.

Zato svima treba biti jasno – ne postoji ‘vitalni nacionalni interes’ jer među političarima nema niti jednog nacionaliste, odnosno, sve su to lažni nacionalisti, koji nacionalne teme koriste da bi lakše došli na vlast. Ali, postoji vitalni građanski interes, iliti državni interes. Zapravo, obaveza država da štiti sve svoje stanovnike bez obzira na vjeru i naciju. Radioaktivni otpad je rizik za pojedinca ili za njegovu porodicu, ali i za širu zajednicu. I treba se braniti. Zato je važna država.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera