Ljudska prava po Dodiku i da li je RS lakrdija

Kako su se Hrvati tobože uspjeli useliti u srpske stanove i kuće u Hrvatskoj kad su valjda, jasno je to Dodik rekao, i dalje u RS-u i žive dobro, piše autor

“Biskup Komarica ponovo šokira”, ujedinjena je u ocjeni javnosti bh. entiteta Republika Srpska, koja mu zamjera što komentariše društvenopolitičku situaciju dok istovremeno ne želi da promisli o onome zašto je to banjalučki biskup zaista rekao. Na pitanje šta bi bh. Hrvatima značio treći entitet i kakav je njegov stav o tome, Franjo Komarica je odgovorio: “Ako je entitet i hrvatski sličan entitetu RS ili sada Federaciji Bosne i Hercegovine, onda šta će nam to? Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije, nego samo moje, jer sam ja gospodin Bog ovdje u ovom entitetu. Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će biti samo strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet ako je to isto. Ovdje bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, odnosno ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet, i na sva osnovna ljudska prava i slobode, među kojima je, također, pravo na rodno mjesto, nema države.”

Prvog radnog dana nakon Vaskrsa / Uskrsa na ovu izjavu reagovao je predsjednik RS-a Milorad Dodik, koji je Vaskrs proslavljao uz prijeme sa vladikom banjalučkim Jefremom, bez da ode do Komarice, koji je proslavljao Uskrs. “Poštujući najveći hrišćanski praznik”, Dodik je, kaže, bio suzdržan da ne reaguje na Komaricine “neprimjerene i nedolične izjave”, ali svakako je uvidio – i napisao – da Komarica zloupotrebljava Vaskrs da iznese niz neistina i da napadne RS. Tvrdeći pritom da Komarica u RS-u “stoluje i živi bez ikakvih problema, kao i svi Hrvati i Bošnjaci i ostali građani RS-a”.

“Nije tačno da entitet RS znači da u njemu ne postoje drugi narodi, niti je tačno da je RS lakrdija od države, kako to neodgovorno i neprimjereno kao običan građanin, a kamoli biskup, Vi tvrdite. U RS-u se poštuju temeljna ljudska prava, odnosno ljudsko dostojanstvo i pravo svakog čovjeka na slobodu i vlastiti identitet, a dokaz za to je, recimo, i podatak da su tri ministra u Vladi RS-a, potpredsjednik Vlade ili predsjednik Vrhovnog suda iz reda hrvatskog naroda”, navodi se u Dodikovom pismu Komarici.

Papir trpi sve, ali i pamti

Spomenuo je prvi čovjek RS-a da Komarici nije palo na pamet da je “većina Hrvata sa prostora RS-a useljena u neki od 50.000 udobnih stanova i kuća Srba protjeranih iz Zagreba, Dubrovnika, Splita, Karlovca i ostalih gradova u Hrvatskoj”. Kako su se Hrvati tobože uspjeli useliti u srpske stanove i kuće u Hrvatskoj kad su valjda, jasno je to Dodik rekao, i dalje u RS-u i žive dobro – ostalo je nerazjašeno. Dodik je “pojasnio” kako je problem ipak u Komarici, jer on je taj koji stalno govori o položaju katolika i Hrvata u RS-u, a nikada o drugima.

U pismu biskupu banjalučkom Dodik navodi i da je RS nastao kao izraz želje srpskog naroda za slobodom, da živi zajedno sa drugima i dijeli mir i tu slobodu, a uređena je Dejtonskim sporazumom i ima svoj Ustav, zakone i demokratski izabranu vlast.

U državi koja tobože garantuje pravo na slobodu mišljenja i slobodu govora vode se ozbiljne polemike, ali se u tim polemika obje strane, ili čak i treća, uvijek služe najvažnijim i najbitnijim argumentima. Naravno, preduslov je da je njihova želja ispitati istinitost tvrdnji i odrediti čiji su prijedlozi provodljiviji, jer se podrazumijeva da su u duhu demokratskog političkog sistema. Samo se u RS-u pri svakoj polemici sa predsjednikom Dodikom uvijek izvlači deblji kraj, jer je dominantno mišljenje da Dodik – kakav god da je – ipak brani RS i zbog toga je nesporno u pravu svaki put kad se nađe neko ko će je “napasti”.

Naime, RS jeste najviše srpsko demokratsko dostignuće, jer ako suštinski posmatramo vladavinu naroda i njegov kapacitet da sam određuje političke pozicije i nameće ih drugima, onda je jasno da su taj narod Srbi, a da svi ostali s njima žive u miru i slobodi. Paradigma u kome je većina odgovorna za položaj manjine, a manjina utvrđuje i pokazuje demokratičnost u RS-u ne postoji, i ne može ni postojati, jer načinom na koji se stvarala RS nije planirano da manjina uopšte i bude.

Toliko su ravnopravno ti Hrvati

Svaka polemika sa Dodikom na kraju i završi Dodikovim odgovorom, pa ne možemo govoriti ni o ozbiljnoj polemici, kakva bi se vodila u feljtonima ozbiljnih i tiražnih dnevnih listova. Ako izostavimo to da u RS-u ne postoje ozbiljni i tiražni dnevni listovi i posvetimo se samo diskurzivnim elementima Dodikove retorike, onda polemika nije moguća barem iz dva razloga.

Prvi je taj što niti jedan dnevni list u RS-u, kakav god bio, nije biskupu Komarici ponudio feljton ili prostor za polemiku, kako bi svoje tvrdnje istjerao na čistac, dokazao i potkrijepio argumentima, dok je Dodikov odgovor punio stupce mnogih. Taj se preduslov neće promijeniti dok god se objektivnost ne upotpuni uravnoteženošću i tačnošću i dok bilo koji Dodikov oponent ili sagovornik ne dobije barem jednako prostora kao sam Dodik, čije se mišljenje, vjerovanje i propovijedanje objavljuje u svim medijima bez izuzetaka, i u RS-u, i u Federaciji BiH.

Čak i da nepostojanje prostora za oponenta nije slučaj, drugi razlog zašto se sa predsjednikom RS-a ne može polemisati vidljiv je i u ovom pismu. Šta uopšte odgovoriti čovjeku koji vam na konstataciju da sam, uz svoju partiju, vodi entitet i da za njega ne postoje druge partije, niti njihovi članovi, odgovori kako u Vladi RS-a sjede tri ministra Hrvata, Hrvat je potpredsjednik Vlade, koji su pritom svi članovi Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Toliko ravnopravno ti Hrvati sjede u javnim institucijama, i toliko se ravnopravno pitaju, da je dopredsjednik RS-a Josip Jerković Božićni domjenak organizovao 19. decembra 2016. godine u jednom derventskom motelu, a ne u Palati Republike u Banjoj Luci, u kojoj se oko svakog većeg pravoslavnog praznika dodjeljuju ordeni i organizuju prijemi. Toliko su, naime, hrvatski i bošnjački potpredsjednik RS-a ravnopravni da čak nemaju mogućnosti ni da sjede u istoj zgradi sa Dodikom, u toj Palati Republike.

Lična karta slobode i demokratije

Šta, na koncu, odgovoriti čovjeku koji tvrdi da RS nije lakrdija, a ne želi da prihvati rezultate popisa u Bosni i Hercegovini, nego posebno plaća obrađivanje podataka samo za RS?

Kako odgovoriti čovjeku koji tvrdi da nije tačno da u RS-u nema drugih naroda, kad se iz popisa koji je RS objavio – čija se metodologija uopšte ne objašnjava, nego je data – vidi da je Bošnjaka i Hrvata ostalo taman koliko je dovoljno da popune funkciju političkih ikebana i pokažu “multikulturalnost”, te da bosanskim jezikom, koga Dodik naziva “bošnjačkim”, govori 939 više ljudi nego što ima Bošnjaka u RS-u?

Kako suvislo razgovarati sa čovjekom koji tvrdi da se u RS-u poštuju “temeljna ljudska prava” kad za člana Predsjedništva BiH iz RS-a niko osim Srba nema pravo da se kandiduje? Je li demokratija i tranzicijska pravda kad se u Višegradu podižu spomenici rusko-srpskim borcima, dok se brani izgradnja spomenika za 3.000 Bošnjaka stradalih od Vojske RS-a u prethodnom ratu?

Kakva su to temeljna ljudska prava garantovana porodicama stradalih Prijedorčana, ili porodicama 102 ubijene prijedorske djece, kad im se ne dozvoljava da svojoj djeci i svojim sugrađanima podignu dostojan spomen, memorijal koji će opominjati da se takva politika više ne ponovi?

‘Zbrinjavanje’ u logiorima i stratištima

O kakvoj slobodi i demokrati je riječ kad se retorički i simbolički nastavlja popnacionalistička, etnoklerikalna i partokratska politika koja je započela oružane sukobe u Bosni i Hercegovini, koji su, tokom oružane privatizacije društvene imovine, kulminirali genocidom, čiji je direktni nalogodavac Radovan Karadžić, i o kakvoj težnji da Srbi u RS-u “dijele mir i slobodu” sa drugima Dodik govori kad po imenu i prezimenu dirigenta genocida naziva studentski dom na Palama?

O kakvom ljudskom dostojanstvu govori čovjek koji je u načelnoj koaliciji sa Nenadom Stevandićem, koji je devedesetih bio direktno uključen u program kolektivnog “zbrinjavanja” banjalučkih Hrvata i Bošnjaka u logore i na mjesta stratišta?

Onaj ko pronađe odgovore na ova pitanja mnogo je postigao, ali je riječ o Pirovoj pobjedi – jer, zbog brzine kojima se ideje i mišljenja vođe šire kroz prostor i vrijeme, zaključak da vam je ponudio argumente za vašu tezu postaće nebitan javnosti, koja svakako smatra da se poslije Dodikovog odgovora na “napade na RS” može i treba samo ćutati.

Dokazi za Dodikovu tezu svakako neće biti izneseni, niti se mogu naći, jer kad bi zaista pokušao pronaći dokaze o dobrom i dostojanstvenom životu Bošnjaka i Hrvata u RS-u, gdje ni Srbi ne žive zadovoljno i dostojanstveno, i kada bi taj proces dokazivanja pratila javnost, njegova slika “slobodne i demokratske RS” srušila bi se kao kula od članskih kartica SNSD-a. Ako to ne bi bilo tako, onda je jedino pitanje šta li bi tek Dragan Čović dao da ima ovakve Hrvate kao Dodik, sposobne da svi budu ministri, ili da ih potpuno nema.

Hoće li se opozicija opet nasukati?

Kako Dodik planira da, kako reče, “ne pređe” preko nastupa banjalučkog biskupa – još se ne zna, ali ništa nije bitnije pitanje kako biskup Komarica može “preći preko” Dodikovog hvaljenja slobodnim RS-om, u čije je ime nestalo 140.000 Hrvata i u čije ime današnji Hrvati u Banjoj Luci mogu biti samo uposlenici javnih ustanova i institucija – jer nacionalna kvota se mora poštovati – ili građani drugog reda, o čijem se nestajanju, stradanju, zatočenju, mučenju, protjerivanju i ubijanju ne govori, istom melodijom kojom se ćuti o njihovoj oduzetoj i otetoj imovini.

U nekim nijansama političke volje, snage i hrabrosti najbitnije je ipak vidjeti hoće li opozicija u RS-u još jednom zauzeti Dodikovu stranu, dok ga se optužuje za partokratiju. Hoće li, dakle, ta ista pozicija pristati da zaboravi ono što je brižno i nepokolebljivo isticala kao politički manifest deset posljednjih godina, stati u Dodikovu odbranu građenja kvazislobodne i kvazidemokratske RS? Ta reakcija se mora destiti, zarad održavanja “patriotske” politike Saveza za promjene, jer bi bilo nečuveno da srpski desničari ćute dok se srpske “socijaldemokrate” svađaju sa biskupom Katoličke crvke.

Ipak, jedini način koji bi pokazao imalo življi nagovještaj izbavljenja RS-a iz ralja Dodikovog popnacionalizma i SNSD-ove partokratije je da se opozicija izjasni i jasno stane uz Komaricu. U suprotnom, mogu slobodno objaviti da više ne postoje, jer ako se poslije varke zvane referendum opet upregnu u Dodikovo kolo, biće potpuno jasno da njihovo postojanje nije opravdano, ni svrsishodno. U tom slučaju postaće potpuno šokantno da u jednoj “slobodnoj i demokratskoj zemlji” neko kaže ono što je rekao Komarica i što govori kritičko mišljenje građanstva u RS-u, a to je istina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera