Oglasi

Lista legendarnih trenera YU škole košarke

Priča o trenerima koji su košarkaški zanat stekli i ispekli u SFRJ, a sad njihovi nasljednici djeluju po cijelom svijetu.
Ivković se od aktivnog bavljenja košarkom oprostio sa 73 godine EPA

Već nekih desetak dana razmišljam o tekstu, imam u glavi neke – ne sve – teze, imam i imena, samo nisam to uspio sistematizirati. Bit će vam jasnije kad krenem. "Okidač" za to razmišljanje bio je oproštaj Dušana Ivkovića od aktivnog bavljenja košarkom. Moj reprezentativni trener iz '88., '89. i '90. rekao je "zbogom" sa 73 godine. Evo, usput, makar sam o tome već puno pričao, a ponešto i napisao, sam je taj dvodnevni "event" u Ateni bio za dugo sjećanje, na razini kakva i dolikuje jednom od najuspješnijih europskih trenera svih vremena. Tu se sad približavam onome o čemu sam želio pisati – o trenerima i njihovim uspjesima. Onim trenerima koji su košarkaški zanat stekli i ispekli u SFRJ, tamo i djelovali, a sad njihovi nasljednici djeluju po cijelom svijetu.

Živimo u civilizaciji kojoj su jedina mjerila uspjeh i novac – u konačnici će to i uništiti ljudsku rasu i izbrisati je s planeta Zemlje kao da nikad nije ni postojao – ali isto tako i civilizaciji kratkog sjećanja. Zbog toga dugo i nisam uspio srediti ono što mi se po glavi motalo tih desetak dana. Kako, kvragu, da posložim te trenere kad se od mene vjerojatno očekuje da napravim neku listu – kad sam već tim putom krenuo – prvi, drugi, treći, najviše je zaradio, malo manje je zaradio. Mediji obožavaju takve liste, najljepša manekenka, pa druga najljepša, najuspješniji biznismen, pa drugi, pa treći, najviši neboder, pa drugi, pa treći... Ne ide. U ovom slučaju ne. Prvi kriterij, s obzirom na razvoj sporta, tj. košarke na ovim prostorima, treba biti povijesni, ne može to nikako drugačije. Da nije bilo prethodnika, ne bi bilo ni nasljednika. I kad sam jednom usvojio taj kriterij, ostalo je sve bilo puno lakše.

Nadam se da nikoga neću zaboraviti. Ako zaboravim – nije namjerno. I da – siguran sam da možemo govoriti o "jugoslavenskoj školi košarke". Ionako sam davno rekao i zapisao da je košarka bila najbolji proizvod bivše Jugoslavije. E, sad, tko su sad sljedbenici te škole – o tome bi se dalo diskutirati. Recimo da to nije za ovaj tekst, ali bi sigurno bilo za neku ozbiljnu cjelovečernju TV emisiju. I još nešto – ovo je moja i samo moja umotvorina, bez ikakvih utjecaja sa strane, u kojoj pokušavam biti objektivan i racionalan.

Aca Nikolić

Prvo ime košarke na ovim prostorima svakako je prof. Aleksandar "Aca" Nikolić. Često mu se tepa da je "otac jugoslavenske košarke" i to uopće nije pretjerano. Imao sam ga priliku upoznati, ali nikad nismo zajedno radili i o njemu sam uglavnom slušao od starijih. I igrača i trenera. Prof. Nikolić doista je i bio profesor – na beogradskom Fakultetu za fizičku kulturu. Osim što je košarkaški pionir i doajen, njegova je veličina bila u tome što je svoje košarkaško znanje nesebično prenosio generacijama koje su dolazile. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskoj i upravo je on bio čovjek koji je kao izbornik reprezentacije donio prvu medalju jugoslavenskoj košarci. Bilo je to '61., godinu dana prije mog rođenja. Kasnije je s reprezentacijom osvojio još nekoliko medalja, a na klupskom mu je planu najznačajniji boravak u talijanskom Vareseu. U četiri godine s tim klubom osvojio je tri nacionalna prvenstva i tri Kupa prvaka, a ta se generacija (prvenstveno ona iz '73.) smatra jednim od najboljih europskih momčadi svih vremena. Direktno je utjecao na kasniji rad Boše Tanjevića, Dušana Ivkovića, Željka Obradovića, Bože Maljkovića i mnogih drugih. Primljen je i u NBA Kuću slavnih i u FIBA-inu Kuću slavnih. Profesor je umro na moj rođendan, 12. ožujka 2000.

Pet godina mlađi bio je Ranko Žeravica, koji je "šegrtovao" uz Profesora da bi kao prvi trener '70. u Ljubljani osvojio prvo košarkaško zlato za SFRJ na Svjetskom prvenstvu, što je kod nas – prema općem mišljenju – značilo streloviti uspon popularnosti tog sporta. Kasnije je osvojio i zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi '80., kad su Amerikanci bojkotirali Igre. Radio je u SFRJ, Španjolskoj i Italiji, a najpamtljivije iz klupske karijere ostaje osvajanje Kupa Radivoja Koraća s Partizanom '78. Tu su generaciju predvodili Kićanović i Dalipagić. Žeravica je umro prije dvije godine.

Nešto mlađi od Žeravice jest Mirko Novosel. Ima tri olimpijske medalje, zlato (zajedno sa Žeravicom), srebro i broncu, tvorac je moćne Cibone u 80-ima i prvi je trener-menadžer u povijesti naše košarke. Cibona je prvi primjer ozbiljnog i sustavnog marketinga u sportu na području bivše Jugoslavije. Učio je od Amerikanaca, vodio je momčad Cibone na studijske turneje po SAD-u i rado je primjenjivao njihova iskustva. Jedan je od prvih koji je inzistirao na obrani, praktički je izmislio "match-up" zonu i uvodio je elementarnu organizaciju napada. Kao trener je radio u samo dva kluba – Ciboni i Napoliju, a s Cibonom je osvojio pregršt trofeja, među kojima se ističe Kup prvaka '85.

I time završava dio priče o onima koje nazivamo "doajenima". Trenerske karijere onih koji su došli nakon njih djelimice se preklapaju s njihovim karijerama, ali su se pravila igre promijenila – treneri više nisu ostajali u istom klubu dugi niz godina, kao što je Novosel u Ciboni ostao 15 godina. Granice su se otvorile, velik novac bio je u igri.

Prvi Kup prvaka

Prvi Kup prvaka u ove krajeve donio je Boša Tanjević, i to s Bosnom '79. Bosnu je prethodno prvo trebalo uvesti u prvu nacionalnu ligu. S njom je osvojio dva naslova, kao izbornik nacionalne selekcije uzeo je broncu na EP-u '81., kasnije je radio u inozemstvu, bio prvak Europe s Italijom, drugi na svijetu s Turskom, a na proteklom Eurobasketu vodio je Crnu Goru. Osvajao je naslove prvaka i u Italiji i u Francuskoj.

Dušan Ivković malo je stariji od Boše, ali Bošu sam u tekst stavio prije zbog Kupa prvaka, koji je osvojio vrlo mlad, s 32 godine. Duda ima šest reprezentativnih medalja – srebro s OI-a '88., zlato na EP-u '89., zlato na SP-u '90., zlato na EP-u '91. Tu fantastičnu reprezentaciju, s pokojnim Draženom, Kukočem, Paspaljem, Divcem, Rađom i ostalima, naslijedio je od Kreše Ćosića, koji je vizionarski prepoznao perspektivu igrača i napravio smjenu generacija '87., osvojivši "samo" broncu na EP-u u Ateni. Dudina kombinacija znanja i autoriteta bila je sasvim dovoljna da njegova reprezentacija dominira na europskoj i svjetskoj sceni. S reprezentacijom SRJ ima svjetsko zlato iz '95., a sa Srbijom europsko srebro iz '09. Zanimljivo, na "prave" klupske trofeje morao je poprilično čekati – uzeo je dvije euroligaške titule s Olympiacosom ('97. i '12.), ovu potonju sa 68 godina, u dobi kad ljudi najčešće igraju šah po parkićima.

Svjetskim zlatom s reprezentacijom SRJ iz '02. u povijest je ušao Svetislav Pešić. To je bio prvi slučaj da Amerikanci s NBA profesionalcima nisu bili prvi na nekom natjecanju. Pa još na svom terenu, u Indianapolisu. Godinu prije toga uzeo je i europsko zlato. Dugo je radio u Njemačkoj, a s Barcelonom je osvojio Euroligu '03. Mnogi su već zaboravili da je Pešić bio trener Bosne u onom famoznom finalu doigravanja nacionalnog prvenstva '83., kad je tadašnjoj Šibenki naslov oduzet za zelenim stolom, a uoči sarajevskih Zimskih olimpijskih igara.

Neprežaljenu Jugoplastiku do dva naslova europskih prvaka vodio je Božidar Maljković, koji je kasnije to ponovio s Panathinaikosom i Limogesom. Aktualni je predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije, a njegova je kći Marina uspješna košarkaška trenerica – ima reprezentativno zlato s Eurobasketa i olimpijsku broncu iz Rija. Zanimljivo, "šjor Boža" je vodio samo reprezentaciju Slovenije, a i to je bilo "onako"; na domaćem terenu '13. bili su peti.

I za kraj sam ostavio najmlađeg u ovom elitnom društvu – Željko Obradović neprikosnoveni je vladar europske klupske košarke od '92. do danas. Osvajao je Euroligu s Partizanom, Joventutom, Realom, Panathinaikosom (5 puta) i Fenerbahçeom i tih devet naslova nitko nikad neće dostići. One Saporta kupove, nacionalna prvenstva i kupove nećemo ni brojati. S reprezentacijom SRJ ima četiri medalje, uz dvije iz igračkih dana – sasvim lijepa zbirka. Dušana Ivkovića, koji ga je kao trener pozvao u reprezentaciju u poznim igračkim danima, smatra mentorom i to je neraskidivo prijateljstvo. Uvijek mi kaže neku novu zgodnu stvar kad se sretnemo. Posljednji put – nakon utakmice Fenera kod Partizana – kazao je: "Žao mi je igrača, ali morao sam da ih izvređam na poluvremenu – takav mi je posao." Kakav tip!

Žao je i meni; žao mi je onih koje sam izostavio ili zaboravio – počasno spominjanje zaslužuje Željko Pavličević s dva Kupa prvaka (Cibona, Jugoplastika) – ali bez spuštenih noseva, molim. Ovo je neka moja lista i odgovoran sam za nju.

Izvor: Agencije

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.