Liješević: Predstava u slavu jednog NE

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Na spiskovima je laureata skoro svih prestižnih nagrada za pozorišnu režiju u regionu. Nedavno je radio u Sarajevu na predstavi „Brašno u venama“ po tekstu Igora Štiksa, a potom se vratio u Beograd i nastavio raditi na inscenaciji priče o buntu u beogradskom Petom parku. Boris Liješević je pozorišni reditelj čije se različite predstave nerijetko istovremeno igraju u svim regionalnim prijestolnicama. Trenutno radi na predstavi o građanima koji su glasom učinili ono što se u današnje vrijeme smatra nemogućim – preglasali su kapital. Premijera je planirana za 11. ili 12. juli u okviru „Belefa“.

Zašto ste se odlučili raditi predstavu o parku za koji su se Beograđani borili tri godine?

To je jedan od rijetkih poduhvata u kome građani nisu izgubili – vlasti i bogati privrednici nisu izveli svoj naum. Građani su dokazali da se mogu zaustaviti i promijeniti sulude odluke – da se tome ipak može stati na put. Taj primjer „Petog parka“ mnoge je stvari pokazao i dokazao: da građanin nešto znači – ima snagu; da može da utiče na odluke koje dolaze sa vrha; na kraju, da se može suprotstaviti i kapitalu. Danas to izgleda potpuno nemoguće u svijetu koji se povija pred kapitalom. Mi smo u interesu kapitala. Kapital nije u nečijim rukama. Tačnija perspektiva je obrnuta. Kapital je vlast. A onaj ko ga ima je u njegovoj vlasti. Kapitalu više ne treba čovjek.

Jedini je interes današnjeg svijeta  da se taj kapital okreće.

Koja je osnovna ideja – poruka komada? Koliko su ljudi danas spremni da se bore za parkove? Ili koliko su iskreni u toj borbi? Često uz takve proteste objavljuju se glasine da su posrijedi ipak „nečiji“ interesi.

Nije ovo ekološka predstava. Nisu važni samo parkovi, važni smo mi koji smo uspavani, ubijeđeni da nemamo prava, da nismo mi ti koji odlučujemo i da naši životi ne pripadaju nama jer o nama odlučuje neko drugi – neko ko drži u ruci papire i poznaje zakone. A poznaje ih da bi bolje znao da zamaže granicu između javnog i privatnog interesa.  Šta je javni interes?  Javni interes je da se na mjestu nekog lijepog parka, između četiri solitera izgradi neka zgrada. Da se zato sruši 25 visokih kedrova, starih preko tri decenije i da se preore košarkaški teren gdje su stasavali mnogi budući sportisti. Mjesto okupljanja raznih generacija da se preore i da se tu podigne zgrada.

Ko je taj koji može da kaže da je to javni interes? Sve je više primjera kada kapital gazi gradove. I države. I  živote. I to svi znamo.  To je užas. U mnogim gradovima ima takvih primjera. Ugušićemo se. Izgubićemo svjetlo, kiseonik. Životi nam gube kvalitet. Gube ukus. Ovo je predstava u slavu jednog NE, koje je izgovoreno i iza kojeg su stali neki ljudi.

Tokom susreta u Sarajevu rekli ste mi – ovo je vrijeme protiv glumca? Možete li to pojasniti.

Toliko se priča o tome da se glumci skinu sa platnih spiskova pozorišta. Glavno je opravdanje da je tako u svijetu. Izvinite, nije baš tako u svijetu. To je neka užasna hipokrizija. Dokle će države dozvoljavati otvaranje novih i novih privatnih glumačkih akademija? I to u vrijeme kada zabranjuju pozorištima da zapošljavaju glumce. Čak ni na mjestima penzionisanih glumaca. Pa šta rade onda? Školuju buduće nezaposlene. Ni to nije javni interes. Privatne akademije nisu javni interes. To je mulj!!! Znaju da će roditelji naći pare da školuju dijete i da ga sklone sa ulice. A rane od pada na prijemnom za glumu su veoma bolne. I tako nalaze svoju interesnu grupu. A države to ne sprečavaju. A onda još smetaju glumci koji su na platama. Smetaju glumački ansambli. Ma nemojte!!! 

Šta ako se nastavi takav trend?

Ako se takav trend nastavi onda ništa. Onda zaista ništa. Repertoari će biti vulgarni, narod će i to gledati.

Imate poseban odnos prema piscima. Možete li opisati taj odnos pisac-reditelj-glumac? Zanimljivo je gledati lice pisca drame na pretpremijeri.

Uvijek se sjećam priče o praizvedbi „Galeba“, kada je Čehov izjurio nesrećan sa predstave i satima šetao sam. Ne bih volio da se i jedan pisac poslije moje predstave tako osjeća. Ali pisac je za mene početak. Iz njega izlazi i rediteljski stil i glumački izrazi. Mnogi rediteljski pravci u XX vijeku dolaze kao posljedica novih komada. Želim da se pisac dobro osjeća na predstavi. Zato ga i posmatram. I strepim od toga.

Nedavno ste završili rad na predstavi „Brašno u venama“ rađenoj po tekstu Igora Štiksa. Skupa ste doradili tekst a sama predstava obojici je bila posebno značajna. Dva mjeseca nakon kakve su impresije? Prošle sedmice je bilo posljednje igranje ove sezone u „Sarajevskom ratnom teatru“.

 Stekao sam divna poznanstva. Radio u odličnom pozorištu, sa odličnim ljudima – fenomenalnim glumcima. Srećan sam. Dobio sam mnogo od njih. Nedostaju mi. Sa nekima se čujem često, sa nekima se uopšte ne čujem. Ali jedva čekam da ih vidim na gostovanju u Budvi krajem juna. (Ako me rad na „Petom parku“ ne zarobi). Nedostaje mi i Sartr. Nedostaje mi i Sarajevo.

Šta je najveći izazov bio u radu na predstavi u kojoj ste pričali o traumatizovanim ljudima koji su u ratu zarobljeni u svoju traumu?

Glumčev najznačajniji alat je imaginacija. Glumac pokreće imaginaciju i njome se vodi kada stvara. Kao i slikar. A kada glumac u sopstvenom emotivnom pamćenju ima mnogo iskustva sličnog ili istog onom koji ima lik kojeg igra, to može da bude problem. Jer  je onda imaginacija suvišna.  

Otkada datira Vaše druženje sa Štiksom? 

Igor Štiks je jedan od najdivnijih ljudi koje sam upoznao. Poznanstvo sa njim ogroman je poklon za mene. Prvi put sam došao u Sarajevo da se sretnem sa Štiksom 2009. godine i da razgovaramo o dramatizaciji „Elijahove stolice“. Do tada gotovo da ništa nisam znao o Sarajevu. Nekako sam preko tog romana upoznavao Sarajevo, nedavnu prošlost, istorijom nedavnom i davnom. I onda se to sve dobro završilo. Time sam se vezao za ovaj grad, ljude i fenomene koji su specifični za Sarajevo poput teatra u ratu – nije bilo radija, nije bilo televizije, jedino je živa riječ ostala.

Nakon toga dolazili ste više puta sa predstavama: sa „Elijahovom stolicom“, „Čekaonicom“, „Galebom“ i „Čarobnjakom“.

Sada sam prvi put zapravo došao da provedem neko vrijeme i imam utisak da je Sarajevo grad koji  stranca širi i obogaćuje.

Kako ste radili dramu koju je Štiks već izgradio? 

Počeli smo da ga radimo i svaki dan smo se nalazili u nekim kafanama u Beogradu blizu njegove kuće. On je izdvajao nemoguće vrijeme za rad sa mnom. Igor mi je u tim razgovorima pričao o porodičnom „raskorjenjivanju“. Govorimo o porodici čija se svaka generacija negdje seli  i napušta mjesto rođenja. I pradjed, djed otac unuk svako je rođen u drugoj državi. Tu je i rat koji raspe ljude po svijetu. Ono što je po meni konstanta Štiksovog pisanja jeste da su u istoriji stalna samo seljenja. Tako doživljavam njegovu literaturu. To su ljudi koji stalno napuštaju domove. Koliko god da se mijenja svijet, uvijek su tu ratovi koji ljude rasipaju po svijetu. Ti ljudi ostaju bez svojih domova i gube korijen. Želja glavne junakinje Helene, a ponovo dovede porodicu za isti sto. Onda počinje da se odvija nešto pred nama. Počinju da izlaze krivice.

Ne volite dovršene predstave. Zašto?

Opšte je mjesto da teatar ne postoji bez publike. Za mene je gledalac neko ko dovršava predstavu – kod njega se predstava završava. U tom smislu me ne zanimaju predstave koje liče na film. Takve predstave za mene, gledaoca stavljaju u neki pasivan položaj. Nekada stičem utisak da se mogu igrati i bez gledaoca. Slika koju gledalac izmašta sebi, bit će jača nego bilo šta što mi možemo da mu izgradimo na sceni. Tu mi se krije i odgovor na pitanje što je bolja knjiga nego film koji gledamo po istoj toj knjizi. Mene zanima to pozorište koje angažira gledaočevu imaginaciju i gdje on završava priču.

Vjerovatno ću stoti put u životu citirati rečenicu Pitera Bruka: „Pozorište ima  puno prednosti nad filmom samo što pozorišni ljudi ne koriste to.“ Prednost pozorišta nad  filmom jeste što u pozorištu mogu da se na sceni sretnu dvojica i da jedan drugom kaže: ‘Dobar dan gospodine Livingstone“ i da mi znamo da smo u Africi. A da nemamo scenografiju Afrike. Nekako ta Afrika nastaje u glavu i gledalac će neku svoju Afriku da izmašta.  Ta slika koju gledalac izmašta sebi bit će jače nego bilo šta što mi možemo da mu izgradimo na sceni. Tu mi se krije i odgovor na pitanje što je bolja knjiga nego film koji gledamo po istoj toj knjizi. Kada čitaš knjigu on je uvijek najbolji mogući. Uvijek je apsolutan. Mene zanima to pozorište koje angažira gledaočevu imaginaciju i gdje on završava priču. U tom slučaju me zanima neko pozorište koje nije dovršeno,  gdje će se gledaočeva imaginacija biti potaknuta da stvara.

Izvor: Al Jazeera