Oglasi

Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja na ratištu: Shvatili ste!

Da nam se Igman, Veliko i Malo polje ne pretvore u stratišta, da nam djeca umjesto skijanja, bordanja, ne idu opet u rovove po gradu i oko grada.
Olimpijski objekti pretvoreni su u ruglo, najblaže rečeno, a bio je to samo početak devasatacije, piše autor mišljenjaWIkipedia

Da je Kirk Douglas poživio još koji dan, dočekao bi u svojoj staračkoj postelji 36. godišnjicu od otvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Sjeo bi sa svojom familijom i pričao, prepričavao sporim i dubokim glasom o čudu jedne male balkanske zemlje, još više jednog grada koji je van svake pameti uspio da se upiše među gradove svijeta i organizuje najbolje do tada olimpijske igre u povijesti.

Brojevi kažu da je organizacija Zimskih olimpijskih igara te 1984. godine koštala tadašnjih 142,6 miliona američkih dolara, a putem televizije događaj su pratile oko dvije milijarde ljudi na planeti. Ukupno je prodato 250.000 ulaznica, od čega samo u inostranstvu 200.000. Ove brojke sada nam izgledaju nevjerovatne i nedostižne.

Naše vlasti - i one sarajevske, i one kantonalne, entitetske, državne, balkanske, kako god, nisu u stanju renovirati već napravljen tunel, nisu u stanju obnoviti krilo bolnice, nisu u stanju zakrpiti napravljen put, nisu u stanju dovršiti dovršenu školu... razumjeli ste. Nisu u stanju niti utabati stazu, niti snijeg vještački napraviti kako treba. O kakvom ozbiljnijem, svjetskom skijaškom, klizačkom ili sankaškom kupu, sanjati ne možemo.

Igrama se možemo samo diviti

I to je tako, to je do naše organizacije.

Još više je do Sarajeva, grada-heroja koje su srpske snage u ratu devastrirale - šta devastirale -uništile, infrastrukturno ubile. Grad u obruču, zarobljen sa svih strana, branio se i odbranio, ali su olimpijski objekti pretvoreni u ruglo, najblaže rečeno. A bio je to samo početak devasatacije. Tzv. privatizacija i tajkunska pljačka, opet su od devastiranog napravili gore. Ostalo je, paaa..., poprilično ništa. Tek sad, u zadnje vrijeme, oporavljaju se Jahorina i Bjelašnica. Taj oporavak, treba pripisati pojedincima, nikako institucijama.

Pa smo 36 godina nakon Olimpijskih igara došli na to, da joj se sve možemo samo diviti.

I da mantramo, po ko zna koji put - samo da rata ne bude. Da nam se Igman, Veliko i Malo polje ne pretvore u stratišta, da nam djeca umjesto skijanja, bordanja, ne idu opet u rovove po gradu i oko grada... Da nam stadioni ne služe kao prihvatni centri i sanitarni nužnici, da nam Sarajevo i zemlja ne budu dno Evrope...

Eh, puste želje. U zemlji, koja je, ružno je to napisati, treća na svijetu po famoznom odlivu mozgova, iliti pameti, u zemljiu u kojoj se banda i lopovi biraju na najznačajnija mjesta u državi, gdje kralj korupcije Nikola Špirić, treba nadgledati borbu protiv iste, gdje šef obavještajaca Osman Osmica Mehmedagić, treba štititi interese jedne familije i resto moćnika, u takvoj zemlji, ovi mladi sa navjericom odmahuju glavom, kada su u pitanju Olimpijske igre. Oni naprosto, a to je logično, ne mogu vjerovati da je ova zemlja organizovala najveće planetarno takmičenje na svijetu.

Kao povratak u budućnost

Kako će i vjerovati, kad ova zemljja nije u stanju napraviti jednu školu pod jednim krovom, kako će vjerovati, kad je ova zemlja od '92. u permanentom predratnom, ratnom i poratnom stanju, kako će vjerovati kad im je luksuz otići na planinu na par dana skijanja..., shvatili ste.

Sjećanje na sarajevske igre izgleda kao povratak u budućnost. Tu je Kirk Douglas, tu je holivudski džet set, tu su svjetski mediji, tu su novootvoreni hoteli, tu je život i sjaj svjetske metropole..., a, sve to i nije direkto takmičenje. Jer da jeste vidjeli bi i Mattija Nykanena, braću Mahre, vidjeli bi Jensa Weissfloga, gledali bi Jayne Torvill, Christophera Deana i Bolero kakav svijet na ledu vidio nije, slušali bi ljude kako uzikuju “volimo Jureka više od bureka“... Eh, sjećanja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Danas, od sporta je ostala nekakva kramp-liga u nogometu, nekoliko saveza sa nekoliko moćnika koji se pravdaju političarima gospodarima života i smrt i koji prema njima moraju namiještati utakmice. Eto to nam je sport - ogromna čast izuzecima, koji se, opet sami samcati bore za sebe. Jer, ne mogu tražiti ništa od države - socijalnog slučaja.

Pa su podaci, gore navedeni i silni nenavedeni u vezi sa organizacijom Olimpijskih igara zaista nestvarni, danas nepojmljivi i organizaciono nemogući.

Gdje smo to svi zajedno pogriješili?

Rat je bio, rat je u glavama ostao. To je sigurno. Loši političari su bili, loši političari su na vlasti ostali, to je sigurnije. Privreda i razvoj su bili, sad se samo pominju, to je najsigurnije.

I dok čovjek hoda ulicama olimpijskog grada, sramota je reći, hrani se samo, jedino i isključivo uspomenama. A i one blijede. Logo Olimpijskih igara briše se s betona, Vučko ostaje simbol generacije koja se sprema za raskošnu penziju od 320 maraka, Phil i Steve Mahre ko zna gdje su, Matti Nykanena nije više sa nama..., i to ste shvatili.

Nije se promijenila samo pljačka

Vrijeme je za neke nove snježne heroje. I ima ih. Samo su na stazama mnogo sjeverenije i zapadnije od nas. Nikada nismo ugostili jednog Marcela Hirschera. Nikada nismo ugostili Kamila Stocha, Mikaelu Shiffrin. I teško da ćemo. Skijališta su ili isključivo turistička ili ih nema, a skakaonice su odavno tek postmodernističke gomile betona i metala.

Pa bi se zapitao čovjek ima li išta u tom Sarajevu, ima li išta u tom svijetu, a da je ostalo isto.

Ima!

Kirk naš Douglas s početka priče, znaju to mnogi, prevaren je u kafani kod izvijesnog Fahre. Opljačkan, da prostite. Zvanična optužnica kaže, Fahro mu dopisao jednu nulu kada je Douglasu naplaćivao večeru.

Fahrudin, ugostitelj stari, kažu branio se pričom da je frizirani račun holivudskoj zvijezdi napisao mladi, ambiciozni i perspektivni konobar Mate, koji je došao navodno iz Rijeke.

Sve mi se čini, osim duha sarajevskog olimpijskog, ostali su na terenu neki Fahro, neki Mato, neki Simo, koji nama svima zajedno ispisuju frizirane račune već tri decenije. To se promijenilo nije!

A opet, pogledam grad sa crkvama, džamijama, sa ljudima i Duhom. Samo i jedino u njemu se može ponoviti ta magija od prije 36 godina.

Nazdravlje!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.