Ličina: Narod ne voli ni slušati, ni gledati tuđu muku

Predrag Ličina je hrvatski reditelj čiji se dugometražni igrani prvijenac Posljednji Srbin u Hrvatskoj nedavno prikazivao u bh. kinima. U razgovoru Ličina otkriva pojedinosti o nastanku filma, radu sa glumcima, žanrovskom filmu, prođi u kinima i još ponečemu.

• Šta se uopšte krije iza (provokativnog) naslova Posljednji Srbin u Hrvatskoj, tj. o čemu govori istoimeni film?

– Film govori o tome kako je u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti izbila zombi epidemija tokom koje glavni likovi otkrivaju kako su građani srpske nacionalnosti otporni na virus. Poslije toga skupina vrhunskih svjetskih epidemiologa smućka serum od srpske krvi kako bi izliječili zaražene građane.

• Posljednji Srbin u Hrvatskoj Vaš je dugometražni igrani prvjenac. Odakle ideja o snimanju jednog ovakvog žanrovskog, ‘zombie-komedija’, filma?

– Ljubitelj sam žanrovskog filma, a ponajviše naučno-fantastičnog i horora, mada mi ni mjuzikl ni vestern nisu strani. Ideja mi je pala uslijed najezde zombi filmova koji su zapravo počeli nakon prve sezone serije The Walking Dead. Razmišljao sam jednog dana, prije nekih pet godina, kako se u rijetko kojem filmu prikazuje tema pronalaska seruma koji bi vratio zombije u ljudski oblik te sam odlučio ozbiljnije se pozabaviti time.

• Vaš film je uveliko odmak od onoga što hrvatska kinematografija proizvodi godinama unazad. Da li je spremna za ovakav odmak i je li uopšte spremna na tipični žanrovski film poput Vašeg?

– Mislim da jest ako gledamo kinematografiju s aspekta gledatelja koji uvijek radije gledaju žanrovski film nego tešku dramu dugih kadrova o nesnalaženju pojedinca u okrutnom svijetu divljeg kapitalizma. Film je u Hrvatskoj do sada pogledalo nešto manje od 30.000 gledatelja što je iznimno dobra brojka za zombi-komediju u zemlji koja ima stanovnika kao četvrt Londona. Usporedbe radi, prošle je godine najgledaniji hrvatski film bio Osmi povjerenik s nešto više od 30.000 prodanih kino karata.

• Od pisanja samog scenarija, potrage za finansijama, produkcije, postprodukcije, ubacivanja specijalnih efekata, koliko dugo je uopšte nastajao ovaj film?

– Od same ideje je proteklo pet godina. Onda smo ga četiri godine pokušavali snimiti. Kad smo napokon zatvorili financijsku konstrukciju, jer sam izbacio masovne scene za koje nismo imali novaca, snimili smo film početkom prošlog ljeta. Do kraja godine smo ga izmontirali, obradili sliku i zvuk te ubacili specijalne efekte.

• Svojevrsna ‘trash estetika’ je više na nivou skandinavskog zombie-naci horora Mrtvi snijeg, pa i filma Shaun of the Dead, nego na Romerovim klasicima žanra (trilogija Noć/Zora/Dan živih mrtvaca), ali od svih ‘posuđuje’ politički podtekst. Da li Vam to poređenje imponuje, te da li smatrate da regionalnoj kinematografiji treba više takvih filmova? 

– Naravno da mi imponuje, posebno Mrtvi snijeg koji mi je i najdraža zombi-komedija. Mislim da regionalna kinematografija treba više, ne samo ovakvih, nego općenito žanrovskih filmova. Kao što rekoh prije – narod ne voli slušati tuđu muku jer ionako većina živi teško. Narod želi da se zabavi, da se uplaši ili da se jednostavno dobro provede. Svaka “ozbiljna” tema ne mora nužno da bude snimljena kao autorski film na nultu loptu – ona može da bude snimljena i na drugu loptu, upravo kroz žanrovski film, triler, mjuzikl ili naučno-fantastični film uz naravno komične elemente ako je moguće.

• Posljednji Srbin u Hrvatskoj predstavlja hrvatsko-srpsku koprodukciju, te se na izvjestan način podsmijeva i jednima i drugima. Da li ste se pribojavali da će ta ‘politička nekorektnost’ loše utjecati na prođu filma u kinima?

– Nisam. Oni koji ne znaju da se šale na svoj račun niti ne gledaju filmove, a kamoli idu u kino. Osim toga, ja sam ovdje podjednako nekorektan prema, ne samo Srbima i Hrvatima, nego i prema Bošnjacima, Slovencima i Albancima. Kako reče jedan filmski kritičar: “iz jednake političke nekorektnosti prema svima zapravo izlazi politička korektnost”.

• Glumački ansambl okupljen oko filma je sastavljen od hrvatskih i srpskih glumaca i glumica: Krešimir Mikić, Hristina Popović, Tihana Lazović, Judita Franković, Sergej Trifunović… Kako je bilo sarađivati sa svima njima na filmu?

– Sad kad razmišljam doista ne znam s kim mi je bilo veće zadovoljstvo raditi. Bitno je spomenuti da svatko od njih ima zavidno kvalitetne šale koje mi olakšavaju režiju. Moram priznati da sam lik Miće i pisao prema Mikiću, spektakularnom glumcu komičaru i nisam pogriješio. A tko je drugi nego, što bi opet rekao jedan drugi filmski kritičar, mogao utjeloviti Hrvojku Horvat kao prvu hrvatsku superheroinu nego vjerojatno najbolja regionalna komičarka nordijskog stasa, Hristina Popović.

• U filmskim vodama ste još od 1994. kada ste snimili kratki dokumentarni film Cigareta. Radili ste i na televiziji seriju Nedjeljom ujutro, subotom navečer. Put do Vašeg dugometražnog prvijenca bio je dosta dug (25 godina)?

– Bio je dug jer nikad nisam niti predavao dugometražne filmove na natječaj. Mislio sam kako nema šanse da prođu naučno-fantastični ili horor filmovi s jakim elementima satire. Zato sam prvo pokušao s kratkim igranim filmom – Teleport Zovko se zove – i snimio sam ga prije pet godina. Jako dobro je prošao i kod publike i kod kritike i to me ohrabrilo da napišem nešto duže. Do tada sam trenirao zanat na muzičkim spotovima i reklamama, a od toga sam i živio i živim.

• Imate li u planu neki novi projekt, slične ili druge tematike… možda nastavak?

– Volio bi da radim prequel čija bi se priča bazirala na superheroini Hrvojki Horvat koja putuje kroz vrijeme, a sve da je snimljeno u žanru naučno-fantastičnog mjuzikla. Mislim da ću na ljeto tu priču baciti na papir.

Izvor: Al Jazeera