Liberalna zasljepljenost legendarnog filmadžije

Režiser Spike Lee na premijer filma BlacKkKlansman na Berely Hillsu 8. avgusta 2018. (Reuters)

Veliki sam ljubitelj filmova Spikea Leeja i pažljivo sam pratio njegovu izvanrednu karijeru. Nekoliko njegovih filmova, bilo da su fikcija ili dokumentarac kao što su Učini pravu stvar (Do the Right Thing, 1989) i Četiri djevojčice (4 Little Girls, 1997), smatram nekim od remekdjela svjetske kinematografije. Malcolm X (1992), njegov najbolji film, dio je građe koju predajem na Columbiji.

Kada je njegov novi film BlacKkKlansman (2018) izašao, moj prijatelj filmadžija i ja smo se dogovorili da ga odmah pogledamo tamo gdje uvijek gledam filmove, teatar Magic Johnson u Harlemu. Sjeli smo tamo pokorno i od početka do kraja čekali, s nadom protiv nade, da i druga cipela spadne. Avaj! Nikada nije spala.

Duboko je uznemirujuće gledati odlučujuće propasti voljenih filmadžija koje ste uvijek voljeli i koje ste cijenili. Kako je mogao talentirani režiser, koji je u svim mlađahnim 30-ima napravio moćni ep kao što je Malcom X, u svojim zrelim 60-ima napraviti reakcionarnu propast poput BlacKkKlansmana? Šta se zbilo?

Nije riječ samo o razočaranju u jednog režisera, u jedan od njegovih filmova. Implikacije neuspjeha, uzevši u obzir ozbiljnu materiju filma, daleko su važnije.

Šta se desilo?

Nakon što sam pregledao film, otišao sam pročitati kritike da vidim da li sam nešto propustio. U prvoj rečenici pregleda BlacKkKlansmana, istaknuti kritičar filma iz New York Timesa AO Scott veli kako je film Spikea Leeja „najbolji nedokumentarni film u više od 10 godina i jedan od njegovih najboljih“.

Iako pohodimo ista kina, on i ja smo sigurno vidjeli dva različita filma, pomislih. Slavljenički tekst AO Scotta precizno je označio gdje se skriva problem u ovom nevjerovatnom reakcionarnom filmu.

Pa kako je onda epski filmadžija koji je svijetu dao Malcoma X biti tako slijep u svom posljednjem filmu i zbog čega ga kritičari ne prozivaju? Šta se dešava?

Da skratim priču: Desio se Barack Obama – najreakcionarnija liberalna nevolja revolucionarnog kretanja koje je pokrenuto kroz generacije crnih kritičara i društvenih pokreta pod njihovim krovnim uspjehom, Malcomom X. To se desilo. Dozvolite da objasnim. (Upozorenje autora: Ako niste pregledali film, ne čitajte ostatak teksta dok ga ne pogledate)

BlacKkKlansman je biografska priča zasnovana na memoarima Black Klansman Rona Stallwortha iz 2014. godine. Radnja filma je postavljena 1970-ih u Colorado Springsu, a priča je o afroameričkom detektivu koji se ubacuje u lokalni ogranak Ku Klux Klana. Ove postavke postavljaju pravu pozadinu gdje vidimo smiješnje budalaštine i suludi rasizam KKK-a.

Kao priča o vremenu, film je mogao biti savršena moćna prezentacija užasnih korijena rasizma u SAD-u. Problem sa filmom počinje kada mu počnu rasti ambicije, da bude relevantan danas – u Trumpovoj Americi gdje su se razigrali rasizam, ksenofobija i zadrtost, koji su u definiciji države.

Sa direktnim poveznicama sa pokretom „Black Lives Matter“, drugim sugestivnim izrazima i odlučujućim okončanjem filma sa snimcima skupa neonacističkog skupa bijeli supremacista Unite the Right u Charlottesvilleu, kao i kroz mnoge intervjue koje je dao nakon objave filma, Spike Lee je jasno kazao kako je film o današnjici, a se samo o onome vremenu.

I upravo ta velika ambicija čini BlacKkKlansmana politički zastarjelim, retrogradnim, nostalgičnim klišejom – zaista, ne komadu o vremenu, već o muzejskom komadu u vrijeme kada je svijet u ogromnoj potrebi, ne za očitim iskazima rasizma u SAD-u, već za dubljom provjerom obnovljenih korijena njegovog povratka, te o vještinama i idejama gdje i kako se boriti sa njim.

Ovdje i danas se pokazuje, kroz njegov posljednjih film, kako je Spike Lee duboko manjkav, duboko reakcionarni filmadžija koji nije u dodiru sa ružnim istinama vlastitog društva.

Ako se u filmu, napravljenom 2018. u Trumpovoj Americi, ne vidi kako su rasizam protiv Afroamerikanaca, antijevrejski antisemitizam, antiislamska islamofobija i antiimigrantska ksenofobija sve varijacije na temu bjelačke nadmoći, onda on nije uspio prikazati rasizam. Fetišizirao je rasističku proizvodnju „crne“ boje, kupljenu u kodifikacije moći koja je bjelački centrirana, ostao zarobljen u dominantno rasističkom diskursu i nije uspio vidjeti niti prikazati dalje od oblika oslobađanja za sve.

Kratkovidni provincijalizam

Prihvatanjem kratkovidnog provincijalizma i napuštanjem većeg državnog i globalnog konteksta rasizma i militarizma, BlacKkKlansman sam sebi puca u nogu. Ni 1960-ih  – štaviše – ni danas oslobađanje tamnoputog naroda nije bilo osamljeno i nesvjesno većeg globalnog konteksta.

Dok su istaknuti moralni glasovi tog vremena poput Martina Luthera Kinga mlađeg i Mohammada Alija bili veoma svjesni povezanosti domaćeg rasizma i globalnog militarizam SAD-a, Malcom X je bio onaj koji je lansirao crni oslobodilački pokret u globalni kontekst aktivnim vezama sa afričkim, azijskim i latinoameričkim revolucionarnim pokretima.

U svom filmu, Spike Lee izgleda potpuno nesvjestan šta znači takva povezanost borbe protiv rasizma kod kuće i militarizma vani. Sve što je on trebao uraditi je pogledati agresivnu militarizaciju policijskih snaga, naročito u crnačkim susjedstvima kao što je Fergusson, i obratiti pažnju na činjenicu kako ih obučavaju izraelske sigurnosne snage.

BlacKkKlansman ne pravi takve konekcije jer za cilj ima Obamine liberale kao željenu publiku i tu ostaje od početka do kraja. Tokom procesa, film daje kratku ispovijest najrevolucionarnijoj mobilizaciji afroameričke politike u 20. stoljeću, umanjivši je na karikaturne likove koji govore kao roboti, djeluju kao bezumni podanici i odišu fanatičnom opsjednutošću svojom rasom.

U čašćenju publike koju čine Obamini glasači iz srednje klase, Lee ostaje fatalno ograničen na bijelo liberalno glasačko tijelo koje se pridružuje smijehu na račun Davida Dukea i drugih smiješnih KKK karikatura i sebe nikada ne vidi umiješanog u teror Donalda Trumpa, Stevea Bannona, Stephena Millera i ostatka njihove opake kompanije.

Ova stvorenja nisu došla ni iz čega. Njihovi korijeni su odmah ispred nosa Spikea Leea. Ali ih on ne vidi.

U možda najuvredljivijoj sceni filma, vidimo ranjivu figuru Harryja Belafontea (kao „g. Turnera“) koji okružen  mladim revolucionarnim aktivistima oslobodilački viče „Black Power“ što se presjeca sa ceremonijom inicijacije u KKK i njihovim „White Power“ uzvikom – lišeno bilo kakvog razumijevanja razlike dva uzvika, jednog od slavljeničke rasističke ideologije i drugog kao poziva na mobilizaciju protiv te ideologije.

Iza, a ne ispred historije

Danas, rasistički suradnik Trumpove kampanje vrišti na Afroamerikanca „Nema ništa u tvojoj glavi berača pamuka!“ otvoreno i glasno na državnoj televiziji i to mu prođe. Danas. Bjelački kandidat za gubernatora na Floridi javno upozorava kako je glas za njegovog crnog oponenta „majmunarija“ i također prođe bez problema.

No, u svom filmu, Spike Lee odlučuje da se ne približava i ostane što dalje od korijena ovog zla kako bi da svojoj bijeloj liberalnoj publici prostora širine nogometnog terena za utjehu da se ne vide u takvim ružnim frazama. BlacKkKlansman je napravljen za „post-rasnu“ iluziju nastanka rasizma pred Građanski rat u Sad-u. Lasersko fokusiranje na smiješni KKK i značajno učešće u preziru liberalne klasne svijesti bijele radničke klase stavlja Spikea Leeja odmah uz Obamin liberalni imperijalizam i daleko od središta pokreta Black Lives Matter, sada odlučujućeg za ovu generaciju progresivne politike.

U svome prikazu rasizma 2018., Spike Lee se odlučuje da ostane daleko od muslimanske ili meksičke ili arapske ili afganistanske izbjeglice kao glavnih meta ksenofobije iz Trumpove ere. Nema ni naznake žestokog širenja rasizma širom američkog društva. Samo postoji klišejsko prikazivanje tamnoputog policajca zamrznutog u njegovoj čahuri, odsječenog od moralnog tkanja njegova vremena i historije.

To nije Amerika 1970.ih i ovo nije Amerika Trumpovog terora. „Iako je ova platforma fokusirana na domaća pitanja“, navodi se u platformi pokreta The Movement for Black Lives (M4BL), sada u 2018. „mi znamo kako patrijarhat, iskorištavajući kapitalizam, militarizam i pokret za nadmoć bijelaca ne znaju granice. Solidarno stojimo sa našom međunarodnom porodicom protiv nasilja globalnog kapitalizma i protivcrnačkog rasizma, promjena klime koje stvaraju ljudi, rata i iskorištavanja.“ Ovo je sada. Ovo je u vrijeme kada je Spike Lee pravio svoj film – i on je najdalje od ogromne moralne sile pokreta.

„Pokret je uz palestinski narod, naročito one u Gazi i oni koji su u otporu na granici Gaze“. Ovo je također najjači moralni stav Black Liver Mattera danas kada je Spike Lee napravio svoj film pod iluzijom kako on ima nešto za poručiti ovim mladim i vizionarskim aktivistima.

Ima nekoliko referenci na Angelu Davis u filmu, ali nema svijesti o tome za šta se ona zalagala tada i za šta se ona i drugi istaknuti revolucionarni lideri poput Alice Walker danas zalažu. Ono što je činilo veliki građanski pokret 1960-ih su bile velike demonstracije protiv rata u Vijetnamu, bio je legendarni Kingov govor u crkvi Riverside 4. aprila 1967. o militarizmu i rasizmu, bilo je herojsko odbijanje Mohammeda Alija da ode u američku vojsku i ubija ljude koji mu nisu ništa nažao učinili.

Ono što krasi M4BL danas su jednaki stavovi protiv ratova u Iraku i Afganistanu i naročito protiv izraelskih zločina u Palestini. To ništa ne znači Leeju u njegovom posljednjem filmu. Njegova kratkovidnost je zasljepljujuća.

Neuspjeh u shvatanju trenutka

Dok dolazimo do konačne montaže Spikea Leeja i skupa Unite the Right u Charlottesvilleu avgusta 2017. godine, kada vodovi rasističkih Amerikanaca se suočavaju sa hrabrim kontrademonstracijama, on je potrošio toliko vrijednog vremena na klišejizirani antikvarizam i demonizaciju crnog aktivizma da sve izgleda kao jeftina komedija.

Zbog brojnih dramatičnih neuspjeha, film završava sa ovim forsiranim zapletom kojim se lažira Brehtov „Efekat distanciranja“, no na kraju postaje lišen bilo kakve smislene rezolucije moralne krize koju nije uspio istaći.

Ima studenata aktivista, koji su bili na skupu, koji su se žestoko protivili da Lee koristi taj snimak i optužuju ga za oportunizam i zloupotrebu njihovog pokreta protiv rasizma kroz prikaz, pun grešaka, aktivizma afroameričkih revolucionara i ublažavanje uloge policije onda i sada.

Oni su čak ukazali na to da je Spike Lee dobio novac od njujorške policije za ublažavanje njihovog imidža u crnačkim zajednicama. No, opet, koliko god da su teške ove optužbe, nije u pitanju samo historijska netačnost. Problem je i moralna imaginacija samog filma, koja je također veoma manjkava.

Pokret za nadmoć bijelaca, koja se pokazuje u svoj svojoj vulgarnosti na skupu u Charlottesvilleu ili u Bijeloj kući, ima korijene u liberalnom imperijalizmu koji je rado predao svoju vladavinu prvom crnačkom predsjedniku za osam godina prije nego što je izgubio od još vulgarnije varijante koju Trump predstavlja.

Potentni liberalni korijeni takve bjelačke nadmoći su pošteđeni u novom filmu Spikea Leeja, sretno se kriju u kućama tom tamnog filma i smiju se idiotima iz klana, te pišu slavljeničke kritike filma. To je ono što liberalna zaslijepljenost vizionarskom filmadžiji nije pokazala.

I dalje ću voljeti, poštivati i cijeniti Spikea Leeja zbog njegovih najboljih radova, iznad svega zbog monumentalnog rada na Malcomu X. Nije u pitanju neuspjeh kreatora filma da dosegne nivo njegovog najboljeg rada kroz najnoviji film.

Više je pitanje promjena neoliberalne klime opozicije Trumpu koja zloupotrebljava legitimne kritike rasističkog šarlatana kako bi se zamutile vode i srušila cijelu kritičku historiju misli crnačkih revolucionara i boraca protiv rasizma, sa učešćem Obaminog liberalizma koji remeti cijeli spektar daleko ozbiljnijih obećanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera