Lekcije iz prošlosti: Kako se srednjovjekovna Evropa oporavila od kuge

Kriston Rennie, vanredni profesor na Univerzitetu u Queenslandu, pita se na koji se način srednjovjekovna Evropa oporavila od kuge i kaže da se trenutna pandemija korona virusa može riješiti na sličan način.

U članku objavljenom u američkom časopisu National Interest Rennie dodaje da je kuga, koja se proširila između 1347. i 1351, opustošila evropsko društvo.

Navodi da je engleski redovnik i hroničar Thomas Walsingham, pišući četiri decenije nakon događaja, primijetio da “tolike nevolje prate ove nedaće da se svijet nikad više ne može vratiti u svoje prvobitno stanje”.

Taj srednjovjekovni komentar odražava živu stvarnost: svijet se okrenuo naopako zbog kolektivnog straha, zaraze i smrti. Ipak, društvo se oporavilo, a život se nastavio uprkos neizvjesnosti.

No, nakon toga “stvari nisu tekle uobičajeno” jer je prijetnja od kuge ostala.

Spor i bolan oporavak

Svijet poslije kuge ili “crne smrti” nije bio isti kao prije. Francuski redovnik Guillaume de Nangis prigovarao je da su muškarci bili sve uskogrudniji i skloniji svađama, sporovima i tužbama.

Postojao je akutni nedostatak radne snage. Zemljišta u Engleskoj ostala su neobrađena u svijetu ovisnom o poljoprivrednoj proizvodnji. Uslijedio je nedostatak robe, što je prisililo neke vlasnike nekretnina u zemlji da smanje ili odustanu od najamnina kako bi zadržali svoje stanare.

“Ako radnici ne rade”, odgovorio je engleski propovjednik Thomas Wimbledon, “onda svećenici i vitezovi moraju postati poljoprivrednici i stočari”.

Ponekad je motivacija dolazila silom. Engleska vlada donijela je 1349. godine Zakon o radnicima kojim je propisano da se radno sposobnim muškarcima i ženama isplaćuju plaće i nadnice po stopi prije kuge 1349.

U drugim vremenima oporavak je bio više organski, rekao je francuski redovnik Jean de Venette. Žene su bile spremnije zatrudnjeti i broj trudnica porastao je. Neke su rađale dvojke ili trojke, što je nagovještavalo novo doba nakon tako visoke smrtnosti.

Zajednički i poznati neprijatelj

Potom se kuga vratila. Druga “crna smrt” 1361. ponovo je pogodila Englesku, a treći val zahvatio je nekoliko drugih zemalja 1369. Četvrti val uslijedio je između 1374. i 1379, a peti između 1390. i 1393.

Kuga je bila konstantno obilježje u kasnosrednjovjekovnom i ranom modernom životu.

Historičari Andrew Cunningham i Ole Peter Grell pisali su da je kuga redovan i čest događaj između 1348. i 1670. Ponekad je zahvatala velike regije, a nekad samo pojedina područja.

Bolest je zahvatila zajednice, sela i gradove, s višim rizikom za urbane centre. Gusto naseljeni London jedva da je bio lišen velikih razmjera epidemije 1603, 1625, 1636. i “velike kuge” iz 1665, u kojima je stradalo 15 posto stanovništva.

Kontrola katastrofe

Vlade nisu bile sramežljive u svojim odgovorima. Iako njihovo iskustvo nikad nije moglo spriječiti epidemiju, upravljanjem bolešću pokušavale su se smanjiti buduće katastrofe.

Naredba kraljice Elizabete I u borbi protiv kuge iz 1578. dovela je do provođenja niza kontrola radi podrške zaraženima i njihovim porodicama. Vladina inicijativa osigurala je da zaraženi ljudi širom Engleske ostanu u svojim domovima i ne izlaze zbog hrane ili posla.

Izgrađene su i kuće za smještaj pacijenata i zaštitu zdravih 1666.

Kralj Karlo II naredio je svakom gradu da bude u “pripravnosti u slučaju bilo kakve zaraze”. Ako se otkrije zaražena osoba, bit će udaljena iz kuće i grada, a kuća ostaje zatvorena 40 dana. Na vrata se stavlja crveni križ i poruka: “Smiluj nam se, Gospode”.

Zakon o karantinu iz 1721. prijetio je nasiljem, zatvorom ili smrću onima koji pokušavaju izbjeći prisilne zatvorske kazne ili onima koji odbiju poštivati nova ograničenja.

Socijalna dislokacija bila je neizbježna posljedica i nužno zlo. Međutim, srednjovjekovna i ranomoderna iskustva s kugom podsjećaju nas da to nije trajni instrument.

Izvor: Al Jazeera i agencije