Legat Rodoljuba Čolakovića na Dedinju nema ko da čuva

Rodoljub Čolaković je prema mišljenju mnogih bio najzaslužniji što je BiH dobila status ravnopravne jugoslovenske republike (Screenshot)

“Revoluciju treba da rodi svaki narod sam, da podnese sve njene porođajne bolove – da bi doista bila njegova, jedina, neponovljiva. On treba iz svoje utrobe da rodi i ljude koji će znati što i kako treba raditi i imati smjelosti da to urade ne obzirući se na žrtve, ne zastajući na pola puta” (Rodoljub Čolaković).

Nedavno je sarajevski pisac Jasmin Agić objavio knjigu Historija odbačenih kojom je sasvim razložno i argumentovano podsjetio na nepravedno odbačene značajne bosanske i ne samo bosanske pisce i druge stvaraoce čije je djelo odgurnuto u zapećak uglavnom iz ideoloških ili nekih drugih, svakako neumjetničkih, razloga.

Agić je svojom knjigom poslije godina šutnje postjugoslovenskih društava (čija je skoro jedina zajednička osobina neskriveni antikomunizam) otvorio jednu veliku temu koja će izazvati nove kontroverze o ulozi i značaju brojnih velikana ne tako davno prohujale prošlosti koju svi baštinimo uprkos tome na koji način danas percipiramo i tu prošlost i same ljude koji su je kreirali.

Jedan od tih ljudi, koji se ne spominje u Agićevoj knjizi, svakako je autor trotomne knjige Kazivanja o jednom pokoljenju, potpuno odbačen, uostalom kao i skoro cijelo pokoljenje s kojim je živio i o kojem je pisao miješajući u tom i svojim drugim djelima autobiografsko i hroničarsko koje je u njegovom slučaju skoro nemoguće razdvojiti.

Ovo je kratko kazivanje o revolucionaru i narodnom heroju Rodoljubu Čolakoviću Roćku čije je glavno djelo Zapisi iz Narodnooslobodilačkog rata odavno izbačeno iz školske lektire (sam rat i revolucija su najprije pretvoreni u fusnote đačkih udžbenika), a potom i sasvim namjerno u jedno od onih naših čuvenih polja – zaborava.

Čolaković i Humo kod Tita

Zato i ne čudi činjenica da će vam u Beogradu, naprimjer, malo ko odgovoriti bilo šta na pitanje ko je bio Rodoljub Čolaković osim slijeganja ramenima, a kamoli potvrditi da na Dedinju postoji nevelika ulica koja po njemu nosi ime i da se u njoj nalazi legat Rodoljuba Čolakovića i njegove supruge Milice Zorić.

Nažalost, ništa bolje nije ni u njegovoj Bijeljini kojoj je poklonio svoju rodnu kuću, ali ni u Sarajevu gdje se osim u rijetkim prilikama povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, spomene njegova uloga na zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić- Gradu, potom i AVNOJ- a u Jajcu a ona nikako nije mala.

Činjenica da su Rodoljub Čolaković, prvi urednik sarajevskog “Oslobođenja”, Avdo Humo i Hasan Brkić najzaslužniji za dodavanje šeste buktinje u grb nove Jugoslavije, danas je malo poznata i u Beogradu i u Sarajevu. Zaboravljeno je i kako su i na kojim temeljima obnovljene Jugoslavija i Bosna i Hercegovina kao njen centralni dio sa potpuno jedanikim pravima i obavezama koje su imale i druge republike, članice jugoslovenske federacije.

Najznačajnije knjige

Rodoljub Čolaković je mnogo pisao i objavio veliki broj svojih knjiga i prevoda.

Najznačajniji su, svakako, memoarski zapisi Kazivanja o jednom pokoljenju (tri knjige) i Zapisi iz oslobodilačkog rata (pet knjiga  – 1946-1955), Kuća oplakana (1941), Španija u plamenu (1937), Utisci iz Indije (1954), Susreti i sjećanja (1959).

Bio je na čelu redakcije obimnog Pregleda istorije KPJ, i redakcije za prvo izdanje kompletnih djela Marksa i Engelsa.

Nosilac je mnogih odlikovanja, domaćih i stranih, među njima i Ordena narodnog heroja i Ordena junaka socijalističkog rada. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.

Danas ima još živih sudionika tih historijskih događaja koji će, bez obzira šta o tome neko mislio, posvjedočiti da je baš Čolaković bio najzaslužniji što je BiH na prvom zasijedanju AVNOJ-a dobila status ravnopravne jugoslovenske republike. Bilo je i tada, naime, vrlo uticajnih ljudi koji su zagovarali podjelu Bosne između Srbije i Hrvatske, ali se Čolaković tome svim snagama suprotstavljao. Na kraju je s Avdom Humom otišao kod Tita i objasnio mu sve, a Tito je presjekao: BiH će biti republika koliko i sve druge!

O tome je svjedočio i Raif Dizdarević, jedan od sudionika burnih događaja.

“Rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta BiH bilo je jedinstveno da ona može samo da bude jednaka u svemu sa drugim republikama. I tu je bio oštar sukob mišljenja. Rodoljub Čolaković i Avdo Humo su se pojavili u ime BiH pred komisijom gdje im je predočen stav da Bosna i Hercegovina ne može da bude federalna jedinica jednaka sa drugim, nego autonomna jedinica koja će biti direktno vezana za vrh Federacije. Prije toga je bilo mišljenja da bi mogla biti vezana za jednu ili drugu susjednu federalnu jedinicu – odnosno Srbiju ili Hrvatsku”, sjeća se Dizdarević.

Tada je to pitanje došlo pred Tita. Avdo Humo i Rodoljub Čolaković su razgovarali sa njim i on im je rekao:

“Nema i ne može biti nikakve razlike između BiH i drugih. Ona može biti samo jednaka sa svima.”

Atentat na ministra policije

Eto, to su historijske činjenice. A upravo to srpski nacionalisti, pogotovo oni “salonski”, Roćku nikad nisu oprostili. Uostalom, kao ni ubistvo ministra policije Milorada Draškovića 1921. na kojeg je atentat izvršio Alija Alijagić, a vođa grupe atentatora “CNarorvene pravde” bio je Rodoljub Čolaković.

Nakon atentata na Draškovića, pisca Obznane kralja Aleksandra kojom su ukinute građanske slobode, a rad Komunističke partije zabranjen, u javnosti je vođena velika kampanja za pomilovanje Alije Alijagića. Njegov advokat, dr Ivo Politeo napisao je brošuru Politički delikt, koja je imala veliki odjek. 

Мnogi intelektualci, među kojim i Miroslav Krleža, politički su se angažovali u obrani Alije Alijagića, ali je on ipak osuđen na smrt vješanjem, a Rodoljub Čolaković na 12 godina teške robije, Diko Lopandić na 15, a Nikola Petrović na deset godina. Alija je obješen u zagrebačkom zatvoru i pored toga što je Ustav Kraljevine SHS izričito garantovao ukidanje smrtne kazne za političke krivice.

Poslije Drugog svjetskog rata po njemu je nazvana jedna ulica u Beogradu, ali je s početka 2001. godine preimenovana u Ulicu Milorada Draškovića. Onog istog kojeg je Alija Alijagić ubio u atentatu! Još jedan primjer kako se istorija poigrava sa njenim glavnim akterima, pogotovo kada se pojedini događaji posmatraju izvan istorijskog konteksta i kauzaliteta u slijedu događaja.  

Za kustoskinju Svetlanu Mitić iz Muzeja savremene umetnosti u Beogradu kome pripada i briga o Legatu Rodoljuba Čolakovića i Milice Zorić, nikakve dileme nema. Revolucionar i narodni heroj Rodoljub Čolaković je za nju prije svega kolekcionar umjetničkih djela.

Kolekcija slika pod ključem

Ali, ako mislite da možete posjetiti Legat i lično se uvjeriti kako se i u kojem svjetlu čuvaju uspomene na najpoznatijeg Semberca poslije kneza Ive od Semberije, prevarit ćete se. Legat je zaključan, a njegovo katančenje se poklopilo sa prije nekoliko godina završenom obnovom i I ponovnim otvaranjem Muzeja savremene umetnosti Beograda.

Prostor za otvaranje legata dodijelila je Skupština grada Beograda još za vrijeme gradonačelnika Živorada Kovačevića sa idejom da to, kako za Al Jazeeru kaže Svetlana Mitič, bude legat novog tipa “otvoren prema svim likovnim dešavanjima u gradu” i, zapravo, “još jedan prostor za popularizaciju savremene umetnosti”.

Drugi segment, kaže naša sagovornica, sama kolekcija umjetničkih djela, govori o luičnosti legatora i svjedoči vrlo jasno da je Čolaković bio širokih vidika  i savremen čovjek. U kolekciji se nalazi oko 70 umjetničkih slika od Nadežbe Petrović i Petra Lubarde do Miće Popovića i Petra Omčikusa , kao i 20 tapiserija Milice Zorić.

Mitićeva podsjeća da je Čolaković intenzivno pratio umjetničku scenu, kao i činjenicu da je bio ministar kulture i veoma zaslužan za otvaranje samog Muzeja savremene umetnosti 1965. godine. On je išao u pravcu savremene scene kojoj i sam pripada, a Muzej je otoren 1965. godine.

“Milica Zorić bila je veoma bliska sa Nadeždom Petrović i Rastkom Petrovićem, a Rodoljub Ćolaković je u svom dnevniku sa žaljenjem govorio o hapšenju Miće Popovića”, navodi Mitićeva kao dokaze njihove povezanosti i isprepletenosti životnih sudbina sa najboljim likovnim stvaraocima tog vremena.

Legat koji je rekonstruisan 2011. godine ima i dva neumjetnička razloga zbog kojih neće skoro biti otvoren. Pojavili su se nasljednici prostora koji je danas u vlasništvu Skupštine grada Beograda, a i sam Muzej nema dovoljno novca za plaćanje potpunog fizičkog obezbjeđenja. Kako prostor danas izgleda može se vidjeti isključivo iz kataloga koji se može pronaći na sajtu MSUB-a.

Zadužio sve generacije

Za jednog drugog Semberca, novinara Jusufa Trbića iz Bijeljine, o tome ko je bio Roćko nema nikakvog spora. Zbog svojih izrazito pozitivnih stavova o ovom revolucionaru dolazio je često u sukob sa novim vlastima Bijeljine, a o Čolakoviću je napisao panegirikkoji se očigledno ne sviđa novim vlastodršcima.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Ima mnogo ljudi koji život provedu mirno, kao sjenke. Kao kad neko prođe poljem i ugazi travu stopalima, a kad ode, trava se opet uspravi i ništa više ne podsjeća na njega. A ima ljudi koji, kao kometa, zapale sve oko sebe, pa žive roman od života, na stotinu kolosijeka, noseći u srcu ideju koju ne napuštaju. Takav je bio Rodoljub Roćko Čolaković”, piše Trbić.

On dodaje da je Čolakovićev život bio “toliko bogat i buran, da u jednu knjigu ne bi mogao stati, a pogotovo u jedan skroman tekst”.

“Ali, da se prisjetimo makar onog najvažnijeg, jer on je svojim djelom zadužio sve generacije koje jesu i biće ispod ovog nesretnog balkanskog neba. Nažalost, danas je sve izvrnuto na glavu, mrak je zamijenio svjetlo, laž je pobijedila istinu, nemoral je potisnuo sve što smo ikad naučili o moralu, pa je i Rodoljuba Čolakovića namjerno zaboravio čak i njegov zavičaj, kojem je toliko dao. Ali, okrenuće se, valjda, sudbina, pa će se jednom ipak sve vratiti na svoje mjesto. A dotle, oni koji imaju obraza treba da se sjećaju i da govore. Oni drugi ionako ćute”, pisao je Trbić.

Nakon što je detaljno podsjetio na Čolakovićev revolucionarni i ratni put, Trbić je podsjetio i da je Čolaković bio prvi predsjednik Vlade BiH, ministar prosvjete u Vladi FNRJ i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća, poslanik državne i Skupštine BiH u više saziva, član Predsjedništva SSRN Jugoslavije itd.

Jedan drugi novinar, Momčilo Đorgović iz Beograda, kojem su očigledno mnogo bliži srcu ministar policije Drašković i njegovi tadašnji poslodavci, kralj i dvorska svita, nema visoko mišljenje ni o Rodoljubu Čolakoviću ni o Bosancima. Naprotiv, za njega je Čolaković puki “rentijer revolucije”. U autorskom tekstom, naslovljenomm upravo tako, Đorgović piše:

Meta zbog kraljeve samovolje

“Ima, međutim, Bosanaca koji su sa gordošću sami sebe nazivali teroristima, izgovarajući i pišući tu reč sa takvim ponosom i dostojanstvom kao da stavljaju sebi poput sunca sjajnu ‘petokraku zvijezdu nasrijed čela’, najviši znak humanosti, hrabrosti i slobode. Takav je, recimo, bio komunista Rodoljub Čolaković. Nikada nije osporavao da se trudio svim silama i svim sredstvima da sruši jednu državu i u njenom pepelu otvori put za pobedu svetske revolucije čiji je životodavni izvor bio u Moskvi.”

U hvalospjevu ubijenom ministru Miloradu Draškoviću, međutim, nema ni riječi o motivaciji atentatora koji su ga izabrali za metu isključivo zbog kraljeve samovolje i kao tekstopisca njegove zloglasne Obznane, što nisu krili ni na suđenju.

Đorgović se u pomenutom opširnom tekstu dotiče i Kazivanja o jednom pokoljenju.

“Trideset godina kasnije kao besprekorni građanin socijalističke Jugoslavije a na pragu svoje sedme decenije kada počinje vrednovanje i preispitivanje dotadašnjeg života, Rodoljub Čolaković piše trotomnu autobiografiju Kazivanje o jednom pokoljenju. Napisana je živo i zanimljivo, ali se oseća da u njoj Čolaković pere ruke i traži alibi ne samo za ubistvo Draškovića, nego što je u smrt odveo i Aliju Alijagića. Sve što u stvarnosti nije postojalo kao argumentacija, on u trenutku pisanja unosi u opravdavanje tog individualnog terora, sa kojim se ni komunistička partija nije slagala. Samim tim što je sebe nazvao revolucionarom, smatrao je da mu je sve dopušteno, da je iznad svih ljudskih i božijih zakona.”

Čitajući Đorgovića moglo bi se zaključiti da su Čolaković i drugi bosanski rukovodoci krivi za raspad Jugoslavije, a ne oni koji su u naciji i nacionalnom i nacionalističkom, manje ili više prikriveno, propagirali ono što je početkom devedesetih i prepoznato kao srboslavija ili velika Srbija, pa su više ili manje uspješno pokušali pobjeći iz zagrljaja tako shvaćene demokratije. Ali, evo šta sam Đorgović o tome piše.

Razaranje države velikosrpske buržoazije

“A Bosna ponosna, a Bosna srebrna, revolucionarna Bosna opet siromašna. I opet u oči padaju bahati, divlji političari, po kojima je bila poznata i u socijalističko vreme. Nije bilo ‘crvenijeg’ djela ex-Yu gde se pred Titom i Revolucijom padalo u trans, sa zlokobnim jezuitskim čuvarima Revolucije i tekovina NOB-a, već su zaboravljeni, a bili su strah i trepet kao Branko Mikulić, Todo Kurtović… Doživljavani su kao partijski janičari. Radovao sam se što ti bosanski političari ne žive u Beogradu, i što će koliko sutra otići svojim sarajevskim kućama. A zatim, verovao sam, posle penzije i u ropotarnicu istorije.”

Đorgović navodi i da je “meta njihovog napada bio srpski nacionalizam i klerikalizam, srpska monarhija, a ciljevi – razaranje države velikosrpske buržoazije i oslobađanje od njene okupacije”.

U tekstu podsjeća da je i svojim memoarima Efemeris Dejan Medaković “sa grozom pisao o Rodoljubu Čolakoviću”.

“Smetala mu je njegova bezobzirnost i bahatost. Ne zna se šta je više prezirao ovaj estetski aristokrata poreklom iz Hrvatske kod bosanskog revolucionara i književnika – da li njegovo nametljivo bavljenje u institucijama kulture ili njegovo insistiranje na narodskom familijarizovanju i traženju da ga svi oslovljavaju sa Roćko. Roćko ovde, Roćko onde, Roćko gore, Roćko dole – mogao je da aludira Medaković na Seviljskog berberina.”

Iz Roćkovih Zapisa, jednom od nezamjenjivih svjedočanstava o drugom svjetskom ratu koji se sve više interpretira sa revizionističkih pozicija, za ovu priliku prenosimo dio koji govori o pogibiji jednog od najpoznatijih jugoslovenskih partizana Ive Lole Ribara. Naime, u srpskoj štampi je posljednjih godina sve više tvrdnji da je i Lolina smrt “izrežirana”, naravno sa jasnom željom da se ocrni Glavni štab i sam Tito “zbog saradnje sa okupatorom”.

Kako je poginuo Ivo Lola Ribar

 

“Lolu sam sreo u Jajcu prije petnaest dana. Jedno poslije podne izjahali smo drumom prema Banjoj Luci i tada mi je pričao da će uskoro u inostranstvo, u Kairo, na čelu naše vojne misije. Trebalo je da se članovi misije prebace u Kairo engleskim avionom, ali avion nikako nije stizao. Onda je donesena odluka da se misija prebaci u Italiju avionom na kome su tih dana prebjegli na našu stranu neki domobranski avijatičari iz Mostara. To je bio bambarder dvomotorac ‘Dornie’.

Lola je sa članovima misije Vlatkom Velebitom i Milojem Milojevićem napustio Jajce 23. novembra. S njima je pošlo i nekoliko engleskih oficira iz vojne misije pri Vrhovnom štabu. Bilo je dogovoreno da 27. novembra polete sa aerodroma na Glamočkom polju, jer je on bio tvrđi i za polijetanje aviona s teretom pogodniji nego aerodrom na Livanjskom polju na kome se avion nalazio. Vrijeme odlaska bilo je utvrđeno za sedam sati do kada je avion trebalo da se prebaci s livanjskog na glamočki aerodrom.

Međutim, avion je zakasnio gotovo dva sata, jer pilot zbog hladnoće nije mogao da upali motore. To je prva glupa slučajnost.

Avion se spustio na Glamočko polje oko devet časova; pilot je, ne gaseći motore, čekao da se ubace stvari i ukrcaju putnici. Kad je sve bilo spremno za pokret, jedan engleski oficir rekao je da je s prtljagom pomutnjom ubačena i jedna njegova torba od koje nije želio da se odvaja. Na traženje te torbe izgubljeno je nekoliko minuta. To je bila druga glupa slučajnost.

Torba je nađena, ali se u tom trenutku iza brda, iz sjevernog pravca, javio njemački aparat “Henšel” koji je odmah jurnuo na naš avion i izručio na njega smrtonosni tovar. Bacio je šest bombi.

Lola je poginuo od posljednje bombe, i to u trenutku kad je iskočio iz aviona. Njega je pilot pustio ispred sebe želeći da se Lola prvi iskrca iz aviona ako koga su grmjele detonacije bombi. U tom trenutku eksplodirala je posljednja bomba čija su tri gelera pogodila Lolu u grudi, vrat i glavu, tako da se on mrtav srušio nekoliko metara od aviona. Osim njega, od bombi su poginula dva engleska oficira i jedan naš borac iz jedinice koja je osiguravala aerodrom.”

Izvor: Al Jazeera