Lažni doktori u Srbiji su nadmašili i one u Zimbabveu

Akademska titula Siniše Malog, stečena prepisivanjem, još uvijek visi nad glavama cijele Srbije (Tanjug)

Nisu izvršioci vlasti u Srbiji jedini u svetu koji su pokušali da na brzinu, preko položaja, obezbede akademsku titulu doktora. Ali su među retkima koji se već više od pet godina opiru da se okanu tih nelegalno stečenih diploma, a kamoli visokih državnih položaja, gde bi njihova biografija trebalo da služi za uzor mlađim generacijama. A ne za podsmeh.

U nekim bitnim detaljima, po dužini istrajavanja i po bezobzirnosti vlasti koja ih brani, slučaj “lažnog doktora” Siniše Malog, ministra finansija, i slučaj “lažnog doktora” Nebojše Stefanovića, ministra unutrašnjih poslova, najsličniji je epopeji kroz koju je prošao Zimbabve u pokušaju da oduzme titulu doktora nekadašnjoj prvoj dami, supruzi nedavno preminulog Roberta Mugabea.

Grace Mugabe tek se u poslednjim godinama višedecenijske autoritarne vladavine svog muža, u septembru 2014. godine, usudila da ugrabi doktorat iz sociologije na Univerzitetu Zimbabvea. Gotovo odmah su usledili protesti, poznati zimbabveanski pisac iz Norveške je poručio da Grace Mugabe treba da vrati akademsku titulu, jer doktorat od 226 stranica nije mogla da uradi za tako kratko vreme.

‘Izdajnici koji mrze Srbiju’

Predlagao je da joj se, ako baš mora, dodeli počasna titula, ali da akademsko zvanje ne može da stekne, pa makar bila i predsednica države. U akademskim krugovima istican je i argument o srozavanju reputacije afričkog univerziteta, studenti su bojkotovali ispitne rokove, zauzimali rektorat… Ali, tek kada je Robert Mugabe, koji je bio sve, pa i rektor na univerzitetu, pao, arhiv je objavio celu tezu njegove supruge.

Brzo posle toga uhapšen je prorektor Univerziteta. Njemu će, po prijavi antikorupcijske agencije Zimbabvea, biti suđeno, Robert Mugabe je umro u Singapuru, njegovoj udovici je ostalo ogromno bogatstvo, ali ne i doktorska titula, koju joj je svojevremeno, na svečanosti, uručio njen suprug. Ima nade za budućnost Zimbabvea, ali ima li Srbija bolju budućnost?

Zimbabveu su, dakle, bile potrebne nepune četiri godine da doktorat najmoćnije žene u Africi proglasi za “najveću akademsku prevaru u istoriji”. Siniša Mali branio je 2013. godine doktorsku disertaciju na Fakultetu organizacionih nauka Univerziteta u Beogradu. Od tada je prošlo više od šest godina. A ta akademska titula, stečena putem prepisivanja, još uvek visi nad glavama cele Srbije.

I drugi “doktori” u vrhu vlasti su podjednako sporni. Nebojša Stefanović magistrirao je na Megatrendu 2011. godine, a odbranio je doktorat 2013. godine na srpskom jeziku, pred komisijom čija su dva člana stranci i ne govore ovaj jezik. Sporna je i njegova diploma osnovnih studija, jer je stekao navodno u Sava centru, na fakultetu koji nikad niko nije video, niti je za njega čuo. Da ne idemo u druge detalje, jer suviše je već rečeno i dokazano van svake razumne sumnje.

Sve se riješi za pola sata

Umesto da prizna prevaru, vlast optužuje, blati i govori neistine o međunarodno priznatim stručnjacima, srpskim državljanima. Samo ako se usude da o dešavanjima u visokom školstvu daju svoj sud, sa vrha vlasti proglašavaju se za izdajnike koji mrze Srbiju.

Akademik Dušan Teodorović (68) je jedan od anatemisanih. Ukupno devet srpskih i američkih profesora su njegovi nekadašnji studenti i bio im je mentor za izradu doktorskih disertacija, više od 40 inženjera je diplomiralo kod njega, stotine studenata su slušale njegova predavanja u Srbiji i u svetu. Njegove kćerke doktorirale su u SAD-u i vratile su se u Srbiju. On je doktorirao u Srbiji, predavao na Virginia Techu u SAD-u, pa se vratio u Srbiju.

“Ne mogu da gledam kako se u Srbiji skrnave i znanje, i trud, i talenat, i akademska čestitost. Moramo da pokušamo da povratimo dobre akademske običaje i da vratimo ugled srpskim univerzitetima. To jeste patriotizam”, kaže Teodorović objašnjavajući motive za svoj angažman oko osporavanja lažnih doktorata.

A koliko je vremena potrebno da se utvrdi plagijat na Virginia Techu ili na nekom drugom američkom univerzitetu?

“Bio sam član komisije na doktorskim studijama Virginia Techa koja je otkrila plagijat u radu kandidata. Odmah smo pozvali kandidata, predočili mu dokaze i saopštili mu odluku da ga udaljavamo sa fakulteta, bez prava da ikada ponovo dođe na Virginia Polytechnic Institute and State University. Naš razgovor sa kandidatom, predočavanje dokaza i saopštavanje odluke su trajali ukupno pola sata. Takođe smo saopštili kandidatu da nećemo da pokrenemo krivični postupak protiv njega zbog krađe tuđe intelektualne svojine”, kaže on.

Od komunizma do autoritarizma

Tada, dodaje Teodorović, nije bilo nikakvog softvera za otkrivanje plagijata, nije bilo procenata, nije bilo politizacije, birokratije, pravilnika i nekih drugih komisija. Sve je završeno u istom danu kada je otkriven plagijat. Postojala je samo odluka pet profesora univerziteta Virginia Tech koji su svojim potpisima branili svoj univerzitet, akademsku čestitost i profesionalni moral.

Ovakva iskustva mogla bi biti dragocena za ceo naš region, u kome se za poslednjih pet-šest godina, otkako su buknule i zataškane afere oko hiperprodukcije lažnih diploma, nije ništa bitno promenilo. Mnogo školovanih mladih ljudi odlazi iz zemalja, a samo se retki vraćaju da ovde žive i rade.

Iako je Aleksandar Vučić u svom podugačkom ekspozeu pred preuzimanje premijerske funkcije još u aprilu 2014. godine naglasio da će nova vlada olakšati povratak obrazovanih kadrova iz inostranstva i ojačati urušeni obrazovni sistem, koji omogućava sticanje diploma sumnjivog kvaliteta, danas se ne primećuju rezultati u tom pogledu.

Među retkim povratnicima je Miloš Damnjanović, koji je još pre osam godina doktorirao na Oxfordu, na temi koja bi trebalo da bude jako interesantna za sve faktore, ako su zaista posvećeni reformama institucija i društva. Doktorat Damnjanovića analizira proces demokratizacije u Srbiji i Hrvatskoj tokom devedesetih i objašnjava zašto su “naše tranzicije od komunizma vodile ka novom autoritarizmu…”

Iste godine kad je doktorirao na Oxfordu, Damnjanović se vratio u Srbiju. Imao je tada 28 godina i nadao se da će “moći da bude od neke koristi svojoj zemlji, pre svega kroz rad u državnoj službi ili u vladi. Nije mi bio cilj da dođem do nekog sigurnog i laganog posla, želeo sam da radim nešto za svoju državu, u njenu korist, čak i za relativno malu platu”, kaže on.

I, šta je bilo? U državnim institucijama najčešće su mu ljubazno odgovarali: “Tebi bi kod nas bilo dosadno…”, “Ti si za nas prekvalifikovan…”, “Ne bi mi imali pare da te platimo…”

Neprevaziđena ‘kultura puškica’

Sada doktor Damnjanović “lepo živi” u Beogradu, “kao konsultant koji radi sa domaćim i stranim firmama”. Kaže da su mu više od doktorata pomogli kontakti koje je stekao među kolegama na Oxfordu. Ne misli da “država sa fanfarama treba da dočekuje nas povratnike. Niti je svako ko se vrati garantovano stručan, niti su svi domaći kadrovi gori od onih školovanih van zemlje”, govori i dodaje da plagiranje svakako postoji i na Zapadu.

No, šta se desi kada se “provali” da je neko nešto plagirao, a taj neko je na javnoj funkciji?”, pita Damnjanović i odmah odgovara: “Imamo primere ministara u evropskim zemljama koji su zbog takvih stvari odmah podnosili ostavku i nisu čekali da komisije utvrđuju nešto što je očigledno.”

Dok ovdje postoji “kultura puškica”, koja se toleriše i podržava još od osnovne škole, na Zapadu je čitav sistem izgrađen protiv plagiranja. U pitanju je integritet komisije, mentora, univerziteta, pa i države ukoliko zatvori oči pred prevarom.

“Nisu meni krivi pojedinci koji pokušavaju da na nepošten način dođu do akademske titule”, kaže Neda Mirković, politikolog sa masterom, koja je i sama pohađala doktorske studije, ali je od njih odustala.

Dovoljno je, po njenom mišljenju, prihvatiti činjenicu da je za izradu doktorata potrebno nekoliko godina napornog rada i da doktorska teza mora da sadrži neki novi naučni doprinos, pa da se prostom logikom zaključi da oni koji su doktorirali u vreme dok su obavljali zahtevne poslove u vrhu vlasti nisu mogli da imaju vremena za tezu. Ali, ovdje ne postoji sistem da spreči rušenje integriteta naučnih institucija.

Nušićevski, neakademski način

“I ja možda hoću da budem astronaut, ali država mi neće dozvoliti da letim u kosmos”, dodaje ona.

Država je pre pet godina, na primer, zabranila Mići Jovanoviću da leti u bezvazdušnom prostoru. Ministarstvo prosvete je tada utvrdilo da rektor Megatrend univerziteta nije stekao zvanje doktora na Londonskoj školi ekonomije, kako je tvrdio. Tadašnji ministar Srđan Verbić zahtevao je tada od Jovanovića da podnese ostavku, jer Zakon o visokom obrazovanju propisuje da rektor ne može biti lice koje je prekršilo kodeks profesionalne etike. Jovanović je tada podneo ostavku, ali je za rektora Megatrenda ponovo izabran 2017. godine. I opet je “doktor”.

Daleko je Srbija ispod Zimbabvea. Nikako da vrh shvati da se ovakvom praksom država podsmeva i nipodaštava sve one sjajne mentore i postdiplomce, koji, uprkos svemu, postižu izvanredne rezultate, napominje Neda Mirković. Dokle će izdržati u svojoj zemlji kad dobro znaju ono što potvrđuje i akademik Teodorović.

“Siniša Mali, Nebojša Stefanović, Jorgovanka Tabaković i mnogi drugi nisu naučnici. Oni nisu naučno trenirani i potpuno im je nepoznat svet nauke. Recenzije, citati, gostujuće profesure, gosti-urednici časopisa, uvodna izlaganja na svetskim kongresima, postdok pozicije, međunarodna saradnja i mnogo što šta drugo su reči i pojmovi koje oni ne razumeju. To nije njihov svet. Oni su ljudi koji su se u jednoj maloj, moralno razorenoj zemlji dokopali titula nušićevski, na neakademski način”, kaže Teodorović.

Izvor: Al Jazeera