Latinica u Srbiji grubo je odbijena

Bačić: 'Mislim da Koordinacija ni po svojoj strukturi, ali ni po svojoj pravnoj uređenosti ne može odgovoriti svojoj svrsi' (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Srbiji se mnogo govori o unapređivanju prava pripadnika nacionalnih manjina, ali se u svakodnevnom životu to ne oseti u dovoljnoj meri, smatraju predstavnici većine manjinskih zajednica.

Doneti su zakoni, formirana razna tela, ali se stvari ipak sporo menjaju. O sprovođenju zakona, funkcionisanju tela, njihovom odnosu prema manjinama, kao i dokumentima koji su u pripremi, a koji takođe treba da poboljšaju položaj manjina u Srbiji, razgovarali smo sa Slavenom Bačićem, predsednikom Hrvatskog nacionalnog veća.

  • Šta mislite o Akcionom planu za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u okviru poglavlja 23?

– Akcioni plan pripreman je godinu dana, ali je praktično u najvećoj meri napravljen u drugoj polovini 2015. godine. On može biti dobar osnov za rešavanje nekih pitanja, međutim, već prilikom same izrade Akcionog plana, a ja sam bio član radne grupe, osetio se nedostatak istinskog i partnerskog dijaloga između predstavnika vlasti u Srbiji i nacionalnih saveta. Naši predlozi su često odbijeni bez konkretnog obrazloženja. Niko od nas, naravno, nije ni očekivao da svi predlozi manjina budu usvojeni, ali očekivali smo da o predlozima diskutujemo, da pokušamo zajednički da dođemo do rešenja.

Što se tiče nekih naših konkretnih zahteva, jedno se odnosilo na upotrebu latiničnog pisma. Naime, Venecijanska komisija još je 2007. godine iznela mišljenje da to što latinica nije u službenoj upotrebi predstavlja umanjenje stečenih prava. Mi smo tražili da se to promeni. Većina nacionalnih manjina radije koristi latinično pismo nego ćirilicu, ali je taj predlog na prilično grub način odbijen od strane predstavnika vlasti.

Drugi problem, za koji mislim da je jedan od ključnih problema u političkom sistemu Srbije, a vezan je za položaj manjina, jeste predstavljanje manjina. U Akcionom planu to je nazvano demokratskom participacijom. Postojeći sistem prirodnog praga praktično ide u prilog samo dvema najvećim manjinama, mađarskoj i bošnjačkoj, odnosno Albancima, a neophodno je osigurati i predstavništvo brojčano manjih nacionalnih manjina, a to je ujedno i preporuka Savetodavog komiteta, koji prati primenu zaštite prava nacionalnih manjina.

Treća stvar koja je za nas značajna jeste unapređenje statusa hrvatskog jezika sa elementima nacionalne kulture. I taj predlog je prilično grubo odbijen, a status tog predmeta je degradiran. Prema njihovom predlogu, predmet treba da se izučava na letnjim kampovima umesto da bude deo školskog sistema!

  • Izmene Zakona o Nacionalnim savetima nacionalnih manjina i Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina još uvek nisu donete iako se to najavljuje već godinama. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

– Tekst Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina datira još iz 2002. godine. Tu se takođe krenulo metodološki pogrešno, kao i kod Akcionog plana. Nismo krenuli od praznog papira, nego smo dobili tekst, pa smo kaskali za njim i samo smo ga delimično mogli menjati. Ovde smo započeli sa tekstom koji su predložili predstavnici vlasti, a mi smo pokušali da utičemo na to da se neke stvari promene.

Najviše promena kozmetičke je prirode jer je taj zakon donet kada je postojala SR Jugoslavija. Osim toga, u međuvremenu je donet i Zakon o Nacionalnim savetima, pa se onda u ovom Zakonu ta oblast ne reguliše u toj meri. Taj Zakon trenutno je na čitanju u Evropskoj komisiji. Kod njegove izrade takođe je problem bio nedovoljno iskren partnerski odnos između predstavnika vlasti i manjina, pa se neke odredbe, za nas veoma važne, kao što je politička reprezentacija manjina, jedva i pominju.

  • Kakva su vaša iskustva sa radom Koordinacije nacionalnih saveta nacionalnih manjina? Da li ovo telo opravdava svoje postojanje i da li može da služi kao platforma uz čiju pomoć nacionalni saveti mogu zajednički iznositi probleme i tražiti njihovo rešenje?

– Mislim da Koordinacija ni po svojoj strukturi, ali ni po svojoj pravnoj uređenosti ne može odgovoriti svojoj svrsi. Zahtevi različitih nacionalnih manjina su različiti, a ona je pravno neuređena, pa ako se odluke donose konsenzusom, kako da Saveti nacionalnih manjina koji nemaju obrazovanje odlučuju o manjinama koje ga imaju?

Koordinacija može služiti samo kao neka vrsta neformalnog tela, a neophodno je jačati neposredne kontakte između predstavnika vlasti i nacionalnih saveta. Koordinacija može biti samo jedna vrsta pomoćnog tela, a ne, kao sada, da ona bude praktično glavni predstavnik nacionalnih manjina prema vlasti.

  • Kakvu saradnju imate s ostalim nacionalnim savetima nacionalnih manjina?

Svi smo preopterećeni i svako ima svoje probleme. Zbog toga se ta saradnja praktično svodi na susrete na Koordinaciji ili na nekim drugim službenim sastancima. U samom radu, na polju ostvarivanja manjinskih prava, ima malo prostora za saradnju, jer kako, na primer, da učiteljica u nastavi na hrvatskom i učiteljica u nastavi na, recimo, slovačkom jeziku sarađuju?

Možda bi i bilo prostora za to da nismo prenapeti, i kadrovski i vremenski. Naravno, nastupamo zajedno kada imamo zajednički cilj, kao što je Akcioni plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina ili neka druga za nas važna pitanja, ali se sve to odvija na sastancima, a ne kroz neposredne kontakte između nacionalnih saveta.

  • Da li je Sekretarijat za manjinska prava na nivou pokrajine dovoljan ili je neophodno i nadležno ministarstvo?

– Sekretarijat na nivou pokrajine jeste praktično ministarstvo, ali je on pre nekoliko godina spojen sa Sekretarijatom za obrazovanje. Mislim da bi bilo dobro i korisno – i većina nacionalnih saveta deli to mišljenje – da postoji i jedno posebno ministarstvo za ljudska i manjinska prava.

Moram da naglasim da u sistemu Kancelarije za ljudska i manjinska prava, koja postoji, nema dovoljan broj pripadnika manjina. Da biste radili sa manjinama, morate ih razumeti i imati osećaj za njihove probleme. Taj osećaj možete imati samo ako ste pripadnik nacionalne manjine.

Izvor: Al Jazeera