Lalić: Hrvatska reprezentacija nije nacionalistička

Hrvatska nogometna reprezentacija nije nacionalistička, niti je u političkom smislu sastavljena isključivo od desničara, a pogotovo ne od radikalnih ili ekstremnih desničara, nego je politički pluralna jednako kao što je pluralno hrvatsko društvo, smatra sociolog sporta i analitičar odnosa politike i nogometa Dražen Lalić.

On je to rekao u razgovoru za Hinu, tumačeći zajedno s antropologom Duškom Petrovićem, medijske rasprave koje posljednjih dana zabavljaju javnost o etničkom porijeklu pojedinih nogometnih reprezentativaca.

Te rasprave nisu neobična pojava, jer je hrvatsko, kao i sva druga društva nastala raspadom Jugoslavije, utemeljeno na etničkom principu, smatraju oni. Za skandalozne javne istupe nekih hrvatskih reprezentativaca, poput onih Ognjena Vukojevića i Domagoja Vide, rečeno je da nisu rijetki, ali Lalić smatra da za njih nisu krivi samo njihovi autori. Te rasprave treba staviti u društveni kontekst.

‘Provokacije kroz ritual navijanja’

Po njemu, prvo, Hrvatska je poratna zemlja, koja je imala oružani konflikt; drugo, nacionalizam je najsnažnija ideologija u Hrvatskoj, koja znatno snažnije utječe na društveni stvarnost od liberalizma i konzervatizma; treće, nacija je najveća domoljubna vrijednost, smatra sociolog sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu Dražen Lalić.

Zato ljudi gledaju ko je kojeg etničkog porijekla, ali to ne znači da ih oni gledaju neprijateljski. U sportu ima mnogo kontradikcija, da, naprimjer, navijači huču Afroamerikancu kad je protivnički igrač, ali i crncu koji je u njihovoj ekipi bodre. To je jedna vrsta provokacije kroz ritual, svojstvena navijanju, kaže on.

Antropolog sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu Duško Petrović kaže da je riječ o političkoj i javnoj kulturi, koja etničko poistovjećuje s nacionalnim i državnim, pa je zbog toga etnička pripadnost onih koji reprezentiraju naciju na svjetskom sportskom takmičenju važna ili izaziva znatiželju javnosti.

Pridavanje važnosti etničkoj pripadnosti takozvanom etničkom identitetu, koji se prenosi “krvnim zrncima” i zadobiva rođenjem, u vezi s pitanjima od “nacionalne važnosti”, političke ili sportske, nije novija pojava koju detektiramo prateći Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Korijene presudne važnosti etničkog identiteta možemo pronaći već u početnim fazama stvaranja nacionalnih država tokom raspada Jugoslavije, kada je upravo etno-nacionalni princip i identitet bio temelj na kojem su se stvarale nove nacionalne države, pa i hrvatska država, ističe Petrović.

Jačanje ‘građanskog nacionalizma’

Umjesto političkih principa i posljedično shvaćenog građanskog identiteta u kojem etničko porijeklo ima manju važnost, etnički definirana nacija bila je glavno legitimacijsko sredstvo za države u nastajanju, i to koncept nacije koji se temelji na zajedničkom etničkom porijeklu. Etničko je porijeklo u nacionalizmima na području bivše Jugoslavije dominantno shvaćeno kao privatna značajka koja ljude određuje bez obzira na njihovo javno djelovanje, naprimjer igranje za nacionalnu reprezentaciju, njihova moralna, radna ili politička postignuća, smatra politički Petrović.

Lalić skreće pažnju na neke aspekte te pojave koje on ne smatra negativnima. Dobro je da smo osvijestili da je golman hrvatske reprezentacije Danijel Subašić porijeklom Srbin, da mu se otac zove Jovo, kao, primjerice, otac muzičara Arsena Dedića. Također, da je Dado Pršo Srbin koji je bio važan reprezentativac, kao što je bivši reprezentativac Hrvatske Darijo Srna musliman.

Dobro je da smo u otvorenom, a ne mrzilačkom i šovinističkom govoru, pokazali da postoji građansko rodoljublje i da ga time snažimo, pa, ako hoćete, i neki građanski nacionalizam koji je potreban zemlji, kaže Lalić. Ako ljudi žele poštivati vrijednosti nacije, neka budu građanski nacionalisti. Mene zanima je li neko dobar čovjek, a kod Subašića se vidi da je i dobar čovjek, i vrhunski profesionalac, i da evidentno doprinosi našoj zajednici.

To na negativan način mogu komentirati samo hrvatski šovinisti, smatra Lalić i napominje: “Ali, primijetili ste, razgovaralo se tolerantno, nije dominirao govor mržnje. Mislim da je to korisno.” Ističe kako je zapazio da je na nekim portalima pisalo da je hrvatska reprezentacija jedina bjelačka reprezentacija na Svjetskom prvenstvu te upozorava da se neke pojave nastoje predstaviti u lošem svjetlu, ali da u biti nisu takve.

Za gaf nisu odgovorni samo Vukojević i Vida

To što smo “bjelačka reprezentacija” slijed je okolnosti, kao što je doskora bilo najnormalnije da je bivši hrvatski reprezentativac Eduardo da Silva, koji je mulat, koliko ja znam, bio član hrvatske reprezentacije. Da je neki crnac, dobar igrač, uzeo hrvatsko državljanstvo, on bi bio hrvatski reprezentativac, i to bi bilo najnormalnije. Hoću reći, imamo etnički pluralnu reprezentaciju, i to je normalno, a ubuduće ćemo vjerovatno ponovio imati i višerasnu, ističe sociolog sporta Lalić.

Međutim, Petrović upozorava da mnijenje po kojem je etničko porijeklo važno, ili često presudno, delegitimira javno djelovanje, umanjuje vrijednost političkih i etičkih vrijednosti te proizvodi sistemsko nepovjerenje prema bilo kakvom javnom djelovanju izazivajući podozrivost. Pitanjem o etničkoj pripadnosti uspostavlja se autoritet nad pojedincem kojeg se ispituje i izlaže ga se simboličkom nasilju. Pred nju ili njega se postavlja imperativ da daju neku vrstu opravdanja za nešto što se ne može nikako opravdati, naprimjer etničko porijeklo roditelja, smatra Petrović.

Lalić ne odobrava objavu na Instagramu saradnika stručnog štaba hrvatske reprezentacije Ognjena Vukojevića, u kojoj su on i reprezentativac Domagoja Vida pobjedu nad Rusijom u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva posvetili kijevskom Dinamu i Ukrajini, ali misli da oni nisu tom izjavom “mislili ništa loše”. Oni su ljudi, kao i bilo koji drugi, s time da, neka se niko ne naljuti, neki od njih nisu dovoljno obrazovani. Oni su, dakle, koristili jedan poklič na koji je ruska javnost osjetljiva, ali mislim da nisu mislili ništa loše.

Oni moraju pažljivije komunicirati, ali to je gaf za koji nisu samo oni odgovorni, nego i PR služba reprezentacije Hrvatske. Oni trebaju naučiti novu lekciju, da budu pažljiviji što će javno izgovarati, kao što su naučili onu o izvikivanju pokliča “Za dom… spremni”. Ni Vidi, ni Vukojeviću, kao ni navijačima reprezentacije, ne pada više na pamet uzvikivati onu sramotu koju je Josip – Joe Šimunić uzvikivao, ni “Za dom spremni”, ni “‘Ajmo ustaše”.

‘Ppreviše je ljudi koji nisu tolerantni’

O tome je bila velika javna rasprava, o tome su se izjasnili političari i mediji, i to je jedna naučena lekcija.  Sada treba naučiti i ovu drugu, kaže Lalić misleći na izjave igrača poput “Slava Ukrajini”.

Čovjek pogriješi, griješili su i političari koji imaju službe, i predsjednica Hrtvatske Kolinda-Grabar Kitarović, izgubi se glava u jednom momentu. No, previše je ljudi u javnosti koji nisu tolerantni. Moramo razumjeti te nogometaše, moramo biti samilosni prema greškama ljudi koji su izloženi velikom publicitetu, ističe Lalić.

Petrović je rezerviran prema komentiranju političke izjave reprezentativaca. Oni se, naravno, mogu javno očitovati o političkim pitanjima, ističe i dodaje da se, primjerice, u SAD-u NBA zvijezde vrlo često referiraju na neke političke događaje prenoseći i zastupajući vrijednosti koje smatraju prihvatljivima i poželjnima. Slično je očigledno i u Hrvatskoj, samo je riječ uglavnom o vrijednostima s drugog političkog spektra. Na području bivše Jugoslavije, i u Hrvatskoj, reprezentativni sport se uglavnom povezuje s vrijednostima desnog političkog spektra, ocjenjuje Petrović.

Lalić, međutim, smatra da je politička orijentacija hrvatskih reprezentativaca pluralna i da odgovara pluralnosti hrvatskog društva. Obično se predmnijeva da su nogometaši Hrvatske listom desno orijentirani, i to radikalno desni, pa i ekstremno desni. Bilo je takvih. Neki u prilog tome navode da je držanje ruku na srcu za vrijeme sviranja himne znak da neko pripada ekstremnoj desnici. Ne treba to prebrzo zaključivati, ističe Lalić.

‘Pluralna, a ne desna reprezentacija’

Hrvatska reprezentacija iz 1998. godine također je držala ruku na srcu, pri čemu su posebno u javnosti isticali Igora Štimca i Zvonu Bobana. No, većina njih nisu uopće desničari. Zvone Boban je 2015. godine javno obznanio da će glasati za Socijaldemokratsku partiju. I jest, kaže Lalić. Osobno poznajem Igora Štimca cijeli život i mislim da je on više liberalan, nego desni. Ako se izvlače neke situacije, zašto ne bi onu kad se on grli s reprezentativcem Srbije Sinišom Mihajlovićem?

U toj reprezentaciji iz 1998. godine bio je jedan ljevičar kao što je Slaven Bilić; zatim Dario Šimić, koji definitivno nije desničar, kao ni Mario Stanić, a ni Dražen Ladić. Oni su, kao i ova reprezentacija danas, politički prosjek Hrvatske, i neprimjereno je u javnosti govoriti da su oni nacionalisti. Držanje ruku na srcu je ritual, smatra Lalić.

Za deset godina, kad se bude radio film o generaciji 2018. godine, kao što je rađen o “Vatrenima”, vidjet će se da su oni dominantno pluralni, kao što je i hrvatsko društvo. Naša je velika snaga što smo pluralni i što se ne okupljamo oko jednog lidera. Komunicirao sam s nizom tih ljudi i mogu izraziti zadovoljstvo kako su mnogi od njih naučili jezike i usvojili kulturne vrijednosti koje su susretali po svijetu i da uopće nisu isključivi, isitče on.

“Ne treba stvarati medijsku frku. Mi smo mala zemlja i govoriti o tim ljudima kao nekim radikalnim desničarima nije ono što je, po mom mišljenju, stvarnost”, zaključio je Lalić.

Izvor: Agencije