Labirint laži

Pitanje je na kakav odjek će presuda naići u Srbiji i hoće li biti prihvaćena i interpretirana kako bi to bilo neophodno (Reuters)

Piše: Ivan Ejub Kostić

Igrom slučaja, dan pre izricanja presude Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu, imao sam priliku da pogledam nemački film Labyrinth of Lies (Lavirint laži) koji se bavi atmosferom u Nemačkoj nakon Drugog svetskog rata i pokušajima da se prenebregnu ili gurnu pod tepih nacistički zločini i da se veliki broj onih koji su bili počinioci teških zločina ne izvedu pred sud pravde. Pored toga, film na izuzetan način tematizira (ne)svesno izbegavanje građana da se suoče s stravičnim zločinima koje su njihovi roditelji, braća, rođaci, prijatelji, sugrađani počinili za vreme rata.

Tokom gledanja filma teško je da ne budete duboko potreseni koliko on precizno oslikava Srbiju danas u kojoj ne postoji ni najmanja želja za suočavanje sa zločinima počinjenim na prostorima bivše Jugoslavije, kao i da se javno preispita i osudi nacionalistička ideologija velike Srbije.

Jedan od slikovitih primera za tako nešto je razgovor s advokatom Novakom Lukićem koji je B92 objavio na svom portalu na dan izricanje presude Radovanu Karadžiću. Lukić, koji je zastupao [Veselina] Šljivančanina i [Momčila] Perišića pred Haškim tribunalom je istakao da ako optužnica za genocid u Srbrenici ne bi prošla, “to će biti jedan veliki uspeh. Ukoliko Karadžić ne bude osuđen za genocid u Srebrenici, odnosno za učešće u njemu, onda se učešće politike u njemu isključuje i srebrenički događaj ostaje vezan isključivo za vojnu i policijsku priču”.

Upravo ova izjava advokata Lukića je savršen primer onoga što svedočimo već decenijama unazad u Srbiji – nastojanje da se po svaku cenu ideolozi i političari nalogodavci izuzmu od bilo kakve odgovornosti za počinjena zlodela.

Kazne za ideologe

U emisiji Pošteno na Federalnoj televiziji Bosne i Hercegovine Izabela Kisić, izvršna direktorka Helsinškog odbora u Srbiji, u tom kontekstu je pokušala da ukaže na esencijalni značaj odgovornosti nacionalističke ideologije srpske “elite” i podsetila da su nakon Drugog svetskog rata u Nemačkoj najteže kazne dobijali upravo oni koji su bili ideolozi iliti idejni inspiratori nacističkih zločina, a ne sami izvršitelji tih zločina. Ovakav pristup predstavlja jedini pravi put ako se želi ne samo suočavanje već pre svega razračunavanje i potpuni raskid s ideologijom mržnje i smrti.

Zbog toga presuda Radovanu Karadžiću da je kriv za počinjeni geoncid u Srebrenici je od neprocenjivog značaja. Ne samo zbog toga što je od sada čitav politički vrh Republike Srpske i de jure direktno odgovoran za zločine protiv čovečnosti i genocid, već je time jasno donesena pravna presuda i malignoj srpskoj ekspanzionističkoj ideologiji koja se već vekovima zasniva na etničkom čišćenju i eliminaciji svih onih koji se ne uklapaju u sliku etnički čiste Velike Srbije.

Razlika između Karadžićeve ideje o velikoj Srbiji i srpskih klero-nacionalističkih pokreta tokom 20. veka ne postoji. Svako ko uzme i pročita izuzetno precizno dokumentovane knjige Vladimira Dedijera i Antuna Miletića Genocid nad Muslimanima i skoro publikovanu knjigu Milana Radanovića Kazna i zločin shvatiće da je to suštinski ista ideja koja ima identičan cilj – uništiti svo nesrpsko stanovništvo na teritorijama na koje srpska nacionalistička ideologija tvrdi da polaže (prirodno) pravo.

Stranke bez teksta

Međutim, pitanje je na kakav odjek će ova presuda naići u Srbiji i da li će ona biti prihvaćena i interpretirana na način na koji bi to bilo neophodno? Izgledi za tako nešto su minimalni.

Srpska politička elita u jeku predizborne kampanje ne pronalazi za shodno da na bilo koji način ukaže na odgovornost srpske nacionalističke politike za počinjena zverstva na prostorima bivše Jugoslavije. Takvo kalkulantsko ponašanje najpre govori o moralno-etičkom krahu stranaka koje se izjašnjavaju kao antinacionalističke.

Sem Liberalno-demokratske partije, sve značajnije stranke koje pretenduju na glasove “druge Srbije” (Demokratska stranka, SDS Borisa Tadića, Dosta je bilo, Levica Srbije) su na svojim zvaničnim portalima ostale apsolutno neme na izrečenu presudu Radovanu Karadžiću. U isto vreme, sve partije su bez izuzetka uputile javno saopštenje i osudu povodom godišnjice od početka NATO bombardovanja.

S druge strane, izjava premijera Srbije Aleksandra Vučića da “neće dozvoliti da se presuda iskoristi za napade na RS” i da će “stati uz svoj narod” nikako ne sme da se doživljava kao puka izborna populistička izjava novorođenog evropejca, već pre kao inherentno radikalno nacionalistički svetopogled srpskog premijera koji je u vreme počinjenog genocida bio glavna perjanica maligne politike Vojislava Šešelja.

Povampirenje nacionalizma

Nataša Kandić je u svom autorskom tekstu u dnevnom listu Danas veoma tačno ukazala na poraznu situaciju na srpskoj političkoj sceni rečima: “…nemamo političara koji misli o budućim generacijama koje će poput nemačkih šezdesetosmaša postavljati pitanja, i prihvatiti da je Holokaust deo identiteta nemačkog naroda i građanina… nemamo političara koji će reći da je presuda Radovanu Karadžiću važna jer sprečava reviziju istorije, i daje garancije da se zločin i genocid više nikad i nikome ne ponove”.

Upravo zbog nepostojanja takvih političara i nespremnosti šire javnosti da se uhvati u koštac sa zločinima počinjenim tokom ratova devedesetih godina na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova u Srbiji se rehabilituju četnički pokret i Draža Mihajlović i vođa kvislinške vlasti Milan Nedić, a na vlasti sede upravo oni koji su decenijama skrivali od pravde i u nebesa uzdizali “herojstvo” monstruznih umova poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Činjenica da ćemo nakon izbora 24. aprila u Srbiji na mestu premijera najverovatnije ponovo imati Aleksandra Vučića, kao predsednika Tomislava Nikolića, a kao najbučnijeg parlamentarca haškog optuženika Vojislava Šešelja zaista nam ne daje nikakvu garanciju da se srpska nacionalistička ideologija neće pre ili kasnije ponovo povampiriti u svom najogoljenijem obliku. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera