Kvadratni (kilo)metri je pravo ime Vučićevog ‘kompromisa’

Ono što Aleksandar Vučić nije dorekao dovršile su u vanrednim emisijama televizija 'borbene trojke' analitičara, piše autor (Sava Radovanovi? / Tanjug)

Za razliku od većine kritičara predsednika Aleksandra Vučića, koji tvrde i tvrdiće i posle sednice Skupštine Srbije povodom Izveštaja o Kosovu, da nije imao, niti tad potvrdio da ima bilo kakav plan, ovaj što “na taze” beleži ove redove veruje da ga je on izneo. I to u “količinama” većim od pukih naznaka. Najkraće, plan se sastoji u Vučićevoj nadi u razgraničenje, uprkos “gorkoj istini, umesto slatkih laži”, koju naglašava da je izneo. To on naziva kompromisom, koji se, obrni-okreni, uz sve dopune i ukrase civilizacijskog tipa, ipak u krajnjem može meriti kvadratima. U metrima, kilometrima, ili kako se već dogovori.

Tu je želju sugerisao, ali i izrekom saopštavao na početku duge dvodnevne parlamentarne sesije. Ponovio je u više navrata tokom opširnih odgovora, utuka, napada i razjašnjenja drugim govornicima, gotovo posle svakog od njih. A poentirao je njome i na kraju, naglasivši da citira sebe sa početka, da je, iako po prirodi nije optimista, čvrsto uveren da “ćemo iz nemogućeg da izvučemo najviše što možemo, a izgubimo najmanje što moramo. A to znači – Srbija će pobediti.”

Na kraju sednice, koju je bojkotovala većina poslanika iz redova Saveza za Srbiju i potpisnika Sporazuma sa narodom, bez ikakvih teza i zaključaka, usvojen Izveštaj o Kosovu. Sama ta činjenica je na prvi pogled zbunjujuća, jer sugeriše da je uđuture prihvaćeno sve što se u sali čulo. A uprkos glasačkoj mašini koalicione većine i delom “probrane opozicije”, bilo je dosta različitih stavova. S mnogima se “glavni komentator” nije slagao u celosti, hvaleći demokratičnost u kojoj su izrečene, neke su mu bile prihvatljive, iako su osporavale pojedine njegove teze, možda zato što su mu, i uz zamerke, odavale “priznanje”.

Kad su šanse bile deset puta bolje

Na dublji pogled, takav apsurd je vlasti i koristan, jer se u daljem političarenju o Kosovu može, po potrebi, em vaditi, em (re)interpretirati štošta od izrečenog. Posebno zbog utiska da je čitava sednica bila nalik generalnoj probi usvajanja kosovskog plana, koja se, kao proba, čak može ponavljati, s obzirom na zaista kompleksnu “materiju”. Ako, pak, svako ponavljanje probe znači da ona nije generalna, ni to nije tačno. “Generalnost” ove je u činjenici da je, po naredbi Vučića, kao vrhovnog komandanta, tokom nje isprobano i podizanje “borbene i bojeve gotovosti Vojske i policije”, izazvano “planiranim” upadom kosovskih specijalaca na sever Kosova, koji je “slučajno” pao na dan važne sednice.

Kad se odbace ponavljanja i suvišnosti, Vučić je prisutnima i javnosti predočio dve krajnje mogućnosti za okončanje kosovskog problema. Jedna je prihvatanje njegove teritorijalne celovitosti i suvereniteta na čitavoj teritoriji. Od toga vlasti Kosova neće odustati ni po koju cenu, za šta imaju i moćnu podršku Zapada (posebno SAD-a), sa sve “misterioznim silama”, kao i “domaćim izdajnicima”. To je, smatra Vučić, nepremostiva prepreka za drugačija rešenja. Druga opcija, za koju se često zalagao, a izgleda da je još istrajan u tome, je razgraničenje. Međutim, za to su, uz prebacivanje odgovornosti na “bivše vlasti”, šanse propuštene “kad su bile deset puta bolje”.

Ideja razgraničenja, “skrivena” u neuhvatljivoj formulaciji o kompromisu nije, smatra predsednik, prihvaćena. Ni opozicija, ni narod se nisu saglasili, pre su za zamrznuti konflikt, odnosno, kako se sad kaže, svakodnevno stvaranje “nove realnosti” na Kosovu. K tome i nemačka kancelarka Angela Merkel mu u Davosu reče: “Aleksandre, tu nemam šta da ti ponudim” kao alternativu. Ipak, to je nešto čemu će on težiti zalažući se za mir, jer je alternativa – rat.

Mir i stabilnost su nužni, naročito jer je reč o dva najveća naroda na Balkanu, to jeste i garancija za očuvanje Srba na Kosovu (“ne brinem ja šta je u Kačaniku i Srbici”) i poboljšanje njihovog položaja i u enklavama (uprkos tome što je, uz oštre prekore vlasima Kosova, zajednica srpskih opština nestala i sa vidika dijaloga). To deluje razumljivo, ali tu nema najbitnije komponente, nema očuvanja interesa (države) Srbije. Da se, pak, taj interes i dalje uglavnom vidi kao kvadratura, kao taj “ni metar kvadratni”, uz sve implicitne tvrdnje, bila je i jedna ključna, eksplicitna. Izrekao ju je prenoseći poslanicima vruće vesti o nedovoljno jasnoj i prekomerno snažnoj intervenciji kosovskih specijalca prilikom hapšenja, kako je Priština objavila, zbog kriminalnih sprega u policiji, i to na većem delu Kosova, a sam Vučić pre više dana upozorio na to kao “hapšenje Srba”. (Te toga dana naredio podizanje BB gotovosti.) To, kaže, u žurbi rade političari Kosova “da se zastraše ljudi [Srbi] i onemogući bilo kakva odbrana severa Kosova”.

Vidite kako se Albanci ‘množe’

Ono što Vučić tu nije dorekao dovršile su u vanrednim emisijama televizija “borbene trojke” analitičara, među njima i novopečeni ambasador u Moskvi, vojni novinar i narodni poslanik Srpske napredne stranke Miroslav Lazanski. Povodom podizanja gotovosti, pa i pokreta trupa ka jugu, oni ukazuju na novu mogućnost – nema pomirenja, a razgraničenje, barem u delu Severa, moguće je i na liniji do koje Vojska (Srbije) dođe. KFOR (NATO) se tome, veruju, baš i ne bi mnogo suprotstavio.

Iz tog ugla, nažalost, može da se čita i istovremena najava da će dan po sednici (sreda) početi okupljanja građana da “naslede” herojstvo onih iz Zubinog Potoka, koji su se suprotstavili “do zuba naoružanim” jedinicama ROSU. (Špekulacije u javnosti da je ovo bio između Srbije i Kosova dogovoreni i kontrolisani incident su nedokazive, ali je objavljena zvanična potvrda portparola KFOR-a da su vlasti Srbije o svemu bile blagovremeno obaveštene.)

Osnovni utisak za zaključak tiče se Vučićevog argumentovnja – metodom ubeđivanja i zastrašivanja – “gorke istine” da je za Srbiju (a i neki ruski mediji nešto slično objaviše) Kosovo više “izgubljeno”, nego što ima nade da nije. Argumentacija za prvu od mogućnosti promišljeno je ponuđena ne da bi se shvatilo da je puna samostalnost poželjna, već da se ostavi prostor da će Srbiji “pod Vučićem” biti prihvatljivo štagod se od drugog, “njegovog kompromisa” bude ostvarilo.

Preletom kroz dva milenijuma istorije, on je razbijao mitove i dokazivao da je Kosovo veoma kratko bilo srpsko. Navodio je, verovatno tačne, prognoze demografa da će sa sadašnjim trendovima “oko 2100. godine” broj Albanaca i Srba biti gotovo izjednačen, tako što će njihov rasti, a srpski se smanjivati. Da bi se to sprečilo, potrebna je nemoguća misija, da srpske žene rađaju 3,2 deteta. Međutim, nije objasnio zašto se kalkuliše samo sa demografskim trendom Albanaca kao faktorom demografskog pražnjenja Srbije, ako nije reč o veoma raširenoj rasističko-populističkoj pretnji – vidite kako se “oni množe”.

Izbor je malo veći od ‘ovo malo’

Primedbe da je priznanje Kosova protivustavni akt otklanjao je najviše dvema tezama, da je “Ustav pogažen” još 2008. godine, u momentu proglašenja nezavisnosti Kosova, na šta ondašnje vlasti (neko reče – “kukavice”) nisu ni prstom mrdnule, te da se zna da “pravo prati stvarnost”. Mogućnost nove međunarodne konferencije, takozvanog Rambujea 2, ne postoji, jer su i Kosovari i svet apriori saopštili od čega ne odustaju. Uz to, Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija se ne odnosi na Srbiju, već na (tadašnju) Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Rešenje je u jačanju ekonomije, a bez kosovskog raspleta toga nema, kao što ni mira, ni raspleta nema bez ekonomskog rasta. A on omogućava vojno jačanje zemlje, zbog čega će Srbija pobediti i neće biti po najavi albanskog premijera Edija Rame “granice ‘velike Albanije’ na Kopaoniku”, pa ni uz pomoć domaće “fašističke opozicije”. U vezi sa drugom opcijom, Vučić se ovako pohvalio: “Sa ono malo što imamo sad upravljamo bolje nego godinama ranije kad smo više imali.”

Skupština je većinski prihvatila izveštaj i predsedniku gotovo blanko dala saglasnost za poteze o kojima može sam da odluči. Ostaje pitanje kako će se pritom on politički upravljati prema onom “malo više” što su podržavaoci predlagali. Od teze da “nema pomirenja, već zid”, preko “omogućavanja Albancima da napreduju kao narod koji još nije dovršio svoju nacionalnu emancipaciju” i onih da su bilo kakvi politički procesi nemogući “ako se satanizuju politički protivnici”. Pa sve do podrške blagonaklonih radikala, koja bi bila i veća (recimo za promene Ustava) samo ako bi rekonstruisao Vladu, odrekao se Evropske unije i priklonio Rusiji… Izbor svakako veći od “ovo malo” za upravljanje kosovskom krizom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera