Kurdi: Guraju nas u smrt protiv ISIL-a

Piše: Mat Nashed

Fikirye Byrum je 38-godišnja mršava Kurdkinja sa bijelom maramom na glavi i borama oko očiju. Ona živi u istočnoj turskoj provinciji Diyarbakir u skromnoj četverosobnoj kući sa dvije sestre, majkom i četvero preostale djece.

Kada je je kurdska Jedinica za zaštitu kurdskog naroda (YPG) otvoreno pozvala sve Kurde u toj regiji da se pridruže njihovoj odbrani protiv ISIL-a, Fikiryina 21-godišnja kćerka Evrim pažljivo je načela tu temu.

Pitala je svoju majku šta ona misli o onima koji odlaze u Siriju da brane njihov narod.

„Rekla sam Evrim da bih i ja otišla da pomognem svom narodu da nemam djece“, rekla je Fikirye Al Jazeeri, držeći svoje najmlađe dijete u naručju.

Dok je jednog aprilskog dana Fikirye bila van kuće, Evrim je rekla svojoj baki da ide na fakultet. Evrim je tog dana ostavila svoj telefon i oprostila se od svoje mlađe braće i sestara.

Oproštajna poruka

Kada se majka vratila kuću u večernjim satima, sačekala je nekoliko sati prije nego što je nazvala prijatelje svoje kćerke kako bi saznala gdje se ona nalazi. Sljedećeg dana, bez ikakvih informacija o njoj, Fikirye je ušla u Evriminu sobu i našla poruku pored kreveta.

„U svojoj poruci je napisala da se ne brinem“, rekla je Fikirye Al Jazeeri, udahnuvši duboko prije nego što je zapalila cigaretu. „Tada sam shvatila da se pridružila PKK-u“.

Evrim je treća članica ove porodice koja se pridružila Radničkoj partiji Kurdistana (PKK), vojnoj grupi koja je provodila 30-godišnju pobunu protiv Turske i koja se sada udružila sa svojom sirijskom podružnicom (YPG) u borbi protiv ISIL-a.

Njena mlađa sestra Raperin također je nenajavljeno otišla prije tri godine. Ona je imala samo 16 godina kada se pridružila svom ujaku u redovima PKK-a.

Kurdske porodice u Turskoj već dugo su se pribojavale dana kada će se njihova djeca pridružiti PKK-u. Iako je početak mirovnog procesa trebao pružiti novi put naprijed u potrazi za većom autonomijom i osobođenjem, prijetnja od ISIL-a sada je prisilila hiljade mladih Kurda da zaštite svoje progonjene zajednice.

Ljut sam na cijeli svijet. Oni nas guraju u smrt protiv ISIL-a,a i dalje nas obilježavaju kao terorističku organizaciju.” – Emre, vlasnik prodavnice iz Diyarbakira

Budući da se ne registruju borci koji prelaze sirijsku granicu, broj ljudi koji se pridružio PKK-u posljednih nekoliko mjeseci i dalje je nepoznat. No, što ih više prelazi granicu kako bi se borili protiv ove nove prijetnje, njihove porodice ostavljene su sa pomiješanim osjećajem očaja i časti.

Emre, 48-godišnji poduzetnik iz Diyarbakira, kaže da se njegov 23-godišnji sin također pridružio PKK-u prije tri mjeseca, nakon što je sa svojom porodicom obilježio Kurban-bajram.

„Ljut sam na cijeli svijet“, kaže Emre dok pokazuje Al Jazeeri sliku svog sina. „Oni nas guraju u smrt protiv ISIL-a, a i dalje nas obilježavaju kao terorističku organizaciju“.

Walet, 35-godišnji kurdski aktivista koji radi za Mayader, organizaciju koja obavlja sahrane za one koji su izgubili rodbinu, kaže da su od januara tijela 170 osoba iz istočne Turske pronađena u Siriji.

Američki State Department je 2012. godine stavio PKK na listu najsmrtonosnijih terorističkih organizacija u Evropi.

Iako se mnogi Kurdi protive PKK-ovom pribjegavanju nasilju, porodične veze sa borcima i stravična sjećanja na represiju imale su velik utjecaj na djecu koja se u ranoj fazi identificiraju sa organizacijom.

Emreov bliski prijatelj Estere kaže da njegov dvogodišnji sin diže dva prsta kao znak mira svaki put kada vidi nešto vezano za PKK na televiziji.

Uprkos Estereovoj čvrstoj podršci za svoj narod u Kobaniju, on je već zabrinut zbog potencijalnog odlaska svog sina kada odraste.

„Ako bi on želio da ode, ja tu ništa ne bih mogao uraditi da ga zaustavim“, rekao je Estere sipajući čaj u Emreovoj prodavnici.

Većina porodica nema nikakve informacije o svojima sve do smrti. Fikiryein susjed je obećao da će potražiti Raperin prošle godine kada je putovao na sjever Iraka.

Vratio se nakon dvije sedmice sa fotografijom Raperin kako sjedi u polju sa svojim kolegama borcima.

Iako je slika Raperin utješila, Fikirye i dalje ništa nije znala o svojoj najstarijoj kćerki. Kada je u oktobru upalila televiziju, prepoznala je beživotno tijelo Evrim na vijestima.

Pala je na koljena i plakala.

„Ponosni smo na našu djecu“, rekla je Fikirye Al Jazeeri, otvarajući vrata Evrimine sobe prvi put nakon što je pronašla pismo pored kreveta. „Oni nisu uradili ništa sramotno“.

Evrimina soba je bila uredna. Krevet je bio pospremljen i njene stare školske knjige bile su složena na polici pored vrata. Na vrhu police stajale su njene slike.

Evrimina slika sa mature je bila među njima.

Dok se miri sa smrću svoje kćerke, Fikirye čuva sobu netaknutom i sve vrijeme zatvorenom.

Fikiryina najveća briga sada je da će njen 16-godišnji sin također otići kako bi zaštitio svoj narod u Kobaniju.

Fikirye, koja se pomirila sa svojom sudbinom, pronalazi utjehu u sjećanju na svoju kćerku i u gorkoj časti zbog njenje smrti.

„Mi i dalje patimo“, rekla je Fikirye gledajući svog sina. „Shvatili smo da kada naša djeca odu, ona se više ne vraćaju“.

Izvor: Al Jazeera