Kultura sjećanja

Piše: Nihad Kreševljaković

Shvaćajući razliku između povijesti i sjećanja postaje razumljivija činjenica da se manje bavimo sjećanjima. Naša sjećanja su bolna, a povijest je uvijek slavna i povrh svega bavi se onim što je prošlo. Sjećanja, iako o njima manje govorimo su aktualna, živa, osjetljiva.

Francuski historičar Pierre Nora, objašnjavajući kako sjećanje i povijest nisu sinonimi već suprostavljeni pojmovi, piše da je sjećanje život, da ih prenose živi ljudi, da su u trajnoj evoluciji, osjetljiva na prisvajanja i manipulacije, podložna dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima, a da je povijest s druge strane uvijek problematična i nepotpuna rekontrukcija prošlosti. Stoga, valjda ima smisla u tome da je pozivanje na historiju uobičajena disciplina prosječnog bh. građanina.

Programi po kojima se tumači historija naše zemlje definitivno su različiti od entiteta do entiteta, od kantona do kantona…

Istovremeno, poznavanje historijskih činjenica istim tim građanima uglavnom nije neka jača strana. Učestala je praksa koristiti se kojekakvim mitovima i legendama a braniti ih kao da se radi o nečemu što je onaj koji to priča vidio svojim očima. O onom što su pak vidjeli ili gledaju svojim očima, radije šute. Kao npr. o tome da nam u državi egzistiraju nakaradne institucije poznate kao „dvije škole pod jednim krovom“, a uzimajući u obzir školske programe jasno je da se na nivou države suštinski radi o najmanje „tri škole pod jednim krovom“. 

Programi po kojima se tumači historija naše zemlje definitivno su različiti od entiteta do entiteta, od kantona do kantona… Analizom udžbenika se bavilo više ljudi i jasno je da je sadržaj mnogih od njih upitan. Sve je to logično s obzirom da na nivou države ne postoji ni zajednički kalendar, pa tako iz godine u godinu započnu rasprave o pojedinim datumima i njihovom obilježavanju i neobilježavanju.  

Datumi: Nekad zajednički – danas ne

U slučaju Dana državnosti čak i ono što nam je svima bilo zajedničko prije početka agresije na BiH – više nije.

Otkrili smo da nekim od naših susjeda, a pogotovo nekim političarima 25. novembar nije baš bitan, iako se radi o datumu koji je utvrđen zakonskim aktom od 9. mjeseca 1995 godine.

Ono u šta su se nekad kleli više nije to, a podsjećanja radi aktima ZAVNOBiH-a  „izražena je odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata“.

Cijela stvar kulminirat će 6. aprila 1992. godine priznanjem RBiH od strane Evropske zajednice, kao samostalne i nezavisne države u njenim postojećim granicama.

Iz ove činjenice logički će slijediti da brojni datumi iskreirani od 90-tih budu predmetom još žešćih rasprava i neslaganja. Problem je valjda što se ne snalazimo u tome da o velikom broju tih historijskih datuma imamo i vlastito sjećanje.

Proglašenje dana Nezavisnosti BiH bez dileme za političke predstavnike jednog dijela građana BiH predstavlja bolnu uspomenu. Kao rezultat već proglašene nezavisnosti R Hrvatske i R Slovenije, 1. marta 1992. u BiH je održan referendum o nezavisnosti, a koji je bojkotirao dio srpskog stanovništva te kao odgovor na to organizirao barikade.

Cijela stvar kulminirat će 6. aprila 1992. godine priznanjem RBiH od strane Evropske zajednice, kao samostalne i nezavisne države u njenim postojećim granicama.

To što je BiH postala subjektom međunarodnog prava, uključujući pravo da postane članica Organizacije UN,  kao i članica svih drugih međunarodnih organizacija i agencija sa obavezom da svoje odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama uredi u skladu sa međunarodnim pravom, nije se tada svima u BiH svidjelo.

Pogotovo ne onima koji će zbog ovih datuma,  od strane međunarodne zajednice biti prepoznati kao agresori.

Teško je očekivati da će oni koji su to doživjeli kao poraz prije 20-tak godina danas doživljavati na drugačiji način. To priznanje BiH zapravo im je tada bilo signal da započnu sa  napadom na njen glavni grad.

Isto tako podizanje zastave BiH ispred zgrade UN-a, 22. maja 1992. bilo je razlogom intenzivnijeg granatiranja već opsjednutih bh. gradova ili protjerivanjem i ubijanjem ljudi u njihovim domovima.

Spor oko zastave

Te slike, posredstvim globalnih medijskih mreža, potrajat će godinama unatoč Povelji Ujedinjenih naroda koja je obavezivala svijet  da našu zemlju zaštiti i pruži joj pomoć u očuvanju njenog teritorijalnog integriteta, suvereniteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta.

Grb koji je 100 posto bosanski opet je smetao nekim Bosancima i Hercegovcima, a kojih je opet bilo dovoljno da ta zastava više ne bude zastava BiH.

Kada smo kod zastave, danas se i oni koji nemaju problem sa identifikacijom prema vlastitoj državi jedva navikavaju da ponosno stoje ispred žutog trokuta i plavih zvijezdica na plavoj podlozi. Nije ni čudo, jer su nam u sporu oko zastave spomenutu kreirali negdje u Švedskoj. I tada je zbog svih zbivanja devedesetih bio problem prihvatiti zastavu bosanske kraljevske dinastije Kotromanića. Već 1998. godine predstavnici partija koje je slijedila većinska srpska i hrvatska populacija BiH pobunili su se da „lilium bosniacum“ ima ikakve veze sa njihovim identitetom.

Grb koji je 100 posto bosanski opet je smetao nekim Bosancima i Hercegovcima, a kojih je opet bilo dovoljno da ta zastava više ne bude zastava BiH.

Iako je razlog bio to da je pod tom zastavom drugi dio građana BiH vodio oslobodilački rat protiv agresije na BiH, opet je teško shvatiti razlog da neka zastava koja je toliko bosanska smeta drugim koji su za svoje nacionalne simbole suštinski izabrali simbole koji, najblaže rečeno, podsjećaju na simbole susjednih država.

Čudno, s obzirom da su se u periodu rata predstavnici vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane često pozivali na to da se bore protiv mudžahedina, islamskog fundamentalizma i „turaka“.

Čudno, zbog toga jer se zastava sa ljiljanima upravo prestala koristiti kao simbol bosanske države sa dolaskog Osmanlija u našu zemlju. Sve u svemu, ne želim o tome sada raspravljati već samo ukazati na određenu nelogičnost kada bi se naš slučaj posmatrao mimo naših dnevnopolitičkih rasprava.

Za najveći dio bh. Hrvata 18. studeni 1991. godine je ključni datum s obzirom da je tada osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. 

U početku je formirana kao politička, kulturna, gospodarska i teritorijalna organizacija bh. Hrvata, koja je radila na zaštiti, razvoju, te promicanju identiteta i interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini. Iz nje će 8. travnja 1992. nastati  HVO, vojna formacija čiji je cilj bio borba protiv velikosrpske agresije. Kao rezultat pregovora Tuđman-Milošević, 28. kolovoza 199.3 Herceg Bosna postat će Hrvatska republika Herceg-Bosna sa svojim Ustavom i svim institucijama sa ciljem da osigura Hrvatima u BiH opstanak i funkcioniranje svih osnovnih društvenih tijekova u teškim vremenima.

Mimo činjenice da zapravo ne postoji ni konsenzus među samim građanima BiH oko toga da li je ono što se dogodilo bilo agresija ili građanski rat, također nije ni definiran datum početka rata.

Ista je ukinuta,  kao rezultat Washingtonskog sporazuma, 18. 3. 1994. godine, iako 18.11. i dalje kotira kao datum koji se obilježava u pojedinim gradovima sa hrvatskom većinom, a proglašen je i Danom Županije Zapadnohercegovačke. 

Kad je, zapravo, počelo

Za najveći dio bh. Srba glavni datumi su opet najblaže rečeno kontraverzni. Tako je i ove godine u znak sjećanja na 9. januar 1991. godine, Svetom arhijerejskom liturgijom i slavskim obredom u Sabornom Hramu Hrista Spasitelja započelo obilježavanje „Dana i krsne slave Republike Srpske – Svetog arhiđakona Stefana“.  

Da stvar bude još apstraktnija, na taj dan, među dobitnicima brojnih ordena poput „Ordena Njegoša“ ili „Krsta milosrđa“, Predsjednik Srpske Milorad Dodik odlikovao je Ordenom Republike Srpske na lenti Vojnomedicinsku akademiju Beograd i prvog tenisera svijeta Novaka Đokovića, a Ordenom časti sa zlatnim zracima odlikovao je postuhmno Srđana Aleksića.

Podsjećanja radi, na 9.1.1991. formirana je tzv. Srpska Republika Bosna i Hercegovina u koju su uključena područja sa srpskom većinom i tzv. srpske autonomne oblasti i opštine i drugi entiteti, sa ciljem ujedinjenja u „Savez srpskih država“.

Ovu paradržavu koja je je proglasila otcijepljenje od Republike BiH Međunarodna arbitražna komisija je još tada proglasila nelegalnom. 

Drugi značajni datum u RS nastao je upravo kao rezultat 16. Sjednice „Skupštine srpskog naroda u BiH“ održane 12. 5.1992. godine kada je pored šest “strategijskih ciljeva” srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prezentiranih od strane Radovana Karadžića, donesena odluka o fromiranju „Vojske Republike Srpske“. 

Kao zapovjednik drugog vojnog distrikta Jugoslavenske armije postavljen je Ratko Mladić, a izbjegavajući da budu prepoznati kao agresori ovu instituciju ubrzo će preimenovati u „Glavni štab vojske RS“.

Među spomenutih šest ciljeva koje je na taj dan prezentirao Radovan Karadžić bilo je i uspostavljanje granica koje bi odvojile srpski narod od druga dva naroda, ukidanje rijeke Drine kao granice „srpskih država“, uspostavljanje granica na Neretvi i Uni, pristup Jadranskom moru te podjela Sarajeva na srpske i bošnjačke dijelove.

Faktički, prve žrtve napada JNA na BiH bili su Nikola Brajić, vozač Hitne pomoći u trebinjskoj bolnici i 61-godišnji mještanin sela Trebinje Jozo Stanković, osoba sa posebnim potrebama koji je stradao je od eksplozije granate.

Mimo činjenice da zapravo ne postoji ni konsenzus među samim građanima BiH oko toga da li je ono što se dogodilo bilo agresija ili građanski rat, također nije ni definiran datum početka rata.

Moglo bi se reći da se bh. Hrvati s pravom ljute što se dovoljno ne potencira 1.10. 1991. godine.

Iako se faktički BiH tada još uvijek pravno nalazila u sastavu SFRJ, na taj dan su snage JNA i crnogorski rezervisti bez ikakvog povoda ušli u istočnu Hercegovinu, te pri tom prodoru do temelja sravnili selo Ravno naseljeno sa oko 50-tak starijih osoba hrvatske nacionalnosti.

Faktički, prve žrtve napada JNA na BiH bili su Nikola Brajić, vozač Hitne pomoći u trebinjskoj bolnici i 61-godišnji mještanin sela Trebinje Jozo Stanković, osoba sa posebnim potrebama koji je stradao je od eksplozije granate.

Tu su i datumi početka napada na Bjeljinu ili Kupres 1. aprila 1992. godine. Istina, mnogi stanovnici glavnog grada BiH uozbiljit će se nekoliko dana kasnije i shvatiti funkciju JNA tek kada granate počnu padati i na njihove glave.

Naravno, učešće pripadnika JNA jasno ukazuje da se ipak radi o agresiji. S druge strane, učešće Hrvatske vojske u BiH, a čije prisustvo je spomenuo i sam predjednik RH Franjo Tuđman u dokumentrcu „Smrt Jugoslavije“ razlog su za potenciranje priče i o hrvatskoj agresiji na teritorij BiH.

Rezolucija o Srebrenici

Predmetom žestokih rasprava, pored rasprave o agresiji je i rasprava o tome da li se u BiH dogodio genocid, pa čak i rasprave nad kojim narodom je genocid izvršen.

Datum koji se po logici čini vrlo važnim za sve građane BiH trebao bi biti 11. juli kao dan kada je 1995. godine, a kako je to utvrđeno i u Međunarodnom sudu pravde u Hagu, izvršen genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

Evropski parlament je 2009. godine donio Rezoluciju o Srebrenici, kojom su pozvane države članice Unije i države Zapadnog Balkana, da obilježavaju 11. juli kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici.

Države regije su prihvatile rezoluciju, osim Srbije koja je izbjegla upotrebiti termin genocid, a što su kao osnov svog stava o ovom pitanju prihvatili i srpski političari u RS-u.

Tek dvije godine poslije, entitetska Vlada Federacije BiH donijela je Odluku kojom se 11. juli 2011. godine kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici proglašava Danom žalosti. Taj datum obilježava se danas na 51 posto teritorije Bosne i Hercegovine.

Države regije su prihvatile rezoluciju, osim Srbije koja je izbjegla upotrebiti termin genocid, a što su kao osnov svog stava o ovom pitanju prihvatili i srpski političari u RS-u. Zanimljivo da su nakon SAD i Kanade u najžešćem obliku ovu rezoluciju potpisali u Australiji!?

Nažalost u BiH, bez obzira na Rezoluciju i dalje se vode rasprave o terminologiji te se pokreću rasprave o tome ko je prvi počeo, ko je više stradao, uglavnom zanemarujući suštinu Rezolucije. 

I za kraj još jedan veoma važan datum za BiH, a kojeg se vjerovatno najmanji broj ljudi sjeća je 14. decembar 1995. Tada su u Parizu, nakon višednevne Konferencije održane u mjesecu novembru u američkom gradiću Daytonu, predsjednici država BiH, Hrvatske i Srbije potpisali tzv. Daytonski sporazum – najkontroverzniji dokument kojim je, istina, okončan rat, ali su bezbrojne stvari ostale nerješene, uključujući i kalendar bh. historije.

Kako iz svega ovog što je napisano baviti se onim što se naziva kulturom sjećanja? Kako izbjeći lažna sjećanja? Pitanje kolektivne memorije kao osnov za kreiranje nacionalne historije? Relacija društvo-pojedinac? Tranziciona pravda? Prošlost-sadašnjost? Budućnost? Mjesta sjećanja? Kako uopće shvatiti šta je cilj tih umarajućih lutanja samih sobom? Kako doživjeti drugačije poglede, mišljenja i stavove kada ih nekad doživimo kao geler zabijen u naše meso? Kako odvojiti kolektivno i osobno sjećanje?

Previše pitanja, a još manje želje da se na njih odgovori. Svaki put kada razmišljam o ovim stvarima, zaključim da je komunikacija vještina koja nam fali.

Kako bih izbjegao da potonem u misli iz kojih se teže isčupati nego iz nabujale rijeke, zaključit ću da sjećanje jeste važno, ali da  je još važniji način na koji se sjećamo.

Na kraju, da li je dobro svođenje svega na osobna sjećanja? Hoćemo li svi pojedinačno prenositi na našu djecu vlastiti doživljaj ili kao bh. društvo ipak moramo bar raspraviti o tome kuda nas takav pristup vodi?

Jesmo li zapravo shvatili da u ratovima svi gubimo i koje su granice koje nećemo preći? 

“Uspomene su veoma važna komponenta naše ličnosti, dio nas samih. Mi smo ono što jesmo upravo zbog iskustava kroz koja smo prošli”, napisao je filozof Anthony Grayling. 

Meni još draže su riječi Cicerona koji je napisao: “Pamtim i ono što ne želim, a ne mogu zaboraviti što želim”. 

Prije nekoliko godina u Sarajevu je u sklopu Modula memorije postavljena izložba fotografkinje Sandre Vitaljić pod naslovom Neplodna tla. Fotografirala je prazna mjesta na kojim su se odgrali važni historijski događaji, uglavnom zločini.

Emocionalna karta svijeta

Podsjetila nas je na riječi Joycea koji je napisao da se mjesta sjećaju događaja. Ta mjesta su dio emocionalne karte svijeta na kojoj se, barem prividno, ne zamjećuju konstrukcije društveno-političkih odnosa koji su u jednom trenutku povijesti odredili njihovo značenje.  

Lav Tolstoj bio je u pravu kada je napisao: “Pamti sve loše što si učinio. To će ti pomoći da ne činiš zlo. Ako pak pamtiš dobro koje si učinio, to će te omesti da i dalje činiš dobro.

Iz toga sam zaključio da se mjesta sjećaju, ali da je sjećanje, odnosno način i odabir onoga čega ćemo se sjećati, jedno od suštinskih pitanja s kojima se susreću sva društva. Kako bih izbjegao da potonem u misli iz kojih se teže isčupati nego iz nabujale rijeke, zaključit ću da sjećanje jeste važno, ali da  je još važniji način na koji se sjećamo.

Od načina na koji ćemo sjećanje prenijeti budućim generacijama zavisit će i trajanje i kvalitet tog sjećanja. Istovremeno, sjećanje na vlastito iskustvo bez empatije prema drugim koji proživljavaju danas ono što smo mi proživljavali nekad čini se definitivno besmislenim. Lav Tolstoj bio je u pravu kada je napisao: “Pamti sve loše što si učinio. To će ti pomoći da ne činiš zlo. Ako pak pamtiš dobro koje si učinio, to će te omesti da i dalje činiš dobro. “

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera