Kulen Vakuf i Martin Brod – povratnička naselja u kojima je život stao

Ove godine navršilo se 20 godina otkad su se mještani naselja Kulen Vakuf i Martin Brod vratili na svoja ognjišta. Nakon obnove imanja i kuća život se nastavio, a narod je bio pun optimizma i vjere u bolje sutra. Danas, nakon dvije decenije iščekivanja, život u ove dvije susjedne mjesne zajednice kao da je stao i čeka neka bolja vremena.

Martin Brod kao mjesna zajednica obuhvata 13 sela, u kojima živi približno 300 stanovnika, dok samo mjesto Martin Brod ima 80-ak stanovnika, koji tu žive tokom cijele godine. U ovom naselju žive mještani srpske nacionalnosti koji su povratak počeli 1998. godine.

Aleksandar Drobac (26) jedan je od onih koji su se u rodni kraj vratili još kao dječaci i tu odrastali, školovali se i proveli dobar dio djetinjstva. Danas je predsjednik MZ Martin Brod i radi u lokalnom ribnjaku, koji je u vlasništvu bihaćke firme RIZ Krajina.

Drobac ističe da život u Martin Brodu ima dvije strane medalje. Jedna je življenje u prirodi, u okruženju ljepota rijeke Une, na čistom zraku i daleko od svakodnevne buke velikih gradova. Druga je loša strana koju, kaže, mnogi ne vide, a oni koji bi je trebali vidjeti to ne žele.

“S obzirom da je Martin Brod po Dejtonu pripao općini, a sadašnjem gradu Bihaću, ljudi odavde većinu stvari moraju rješavati u Bihaću, a to je posebno teško starijim osobama koje žive same i nemaju nikoga da se o njima brine. Imamo ambulantu u koju ljekar dolazi jednom sedmično i kada on propiše neki recept tim ljudima ili ih uputi na određene preglede, oni moraju za Bihać, a to je za njih vrlo teško, jer nema autobusne linije i to je jedan od većih problema. Putna infrastruktura je loša i put koji povezuje Martin Brod sa Kulen Vakufom nije asfaltiran u dužini od četiri kilometra, a ostali seoski putevi se nikako i ne održavaju”, ističe Drobac.

Umjesto života preživljavanje

Susjedna mjesna zajednica jest Kulen Vakuf. U njoj žive Bošnjaci, a odnosi između ova dva povratnička naselja, kaže Drobac, vrlo su dobri. Međutim, kad je u pitanju odnos vlasti i zvaničnih institucija, on nije zadovoljavajući. Vlasti nedovoljno sarađuju s mještanima, a oni nemaju beneficija od punjenja općinskog i kantonalnog budžeta iako turizam napreduje iz godine u godinu.

“Mještani imaju dobre i korektne odnose. Radimo, družimo se i jednostavno život ide. Problem je što odnos sa vlastima ne funkcionira. Ali znate kako je: kao i svugdje, politika čini svoje i putem nje se zapošljava, ulaže i raspodjeljuju sredstva. U vrijeme dok je Hamdija Lipovača bio premijer dobivali smo više sredstava. Najviše trpe mladi ljudi koji nemaju perspektive i zbog toga odlaze dalje u potrazi za poslom. Nama najbliža općina je Drvar, ali oni nam ne mogu puno pomoći, jer su oni siromašna općina i sami se suočavaju s istim problemima kada su u pitanju sredstva i radna mjesta”, kaže Drobac.

Neven Cvrkalj (40) zaposlenik je ribnjaka u Martin Brodu, u kojem radi već 15-ak godina. Od onog što zaradi, kaže, može se preživljavati, ali nikako graditi neki porodični život i planirati potomstvo, te je zbog toga neoženjen, a dodatni je problem nedostatak djevojaka, kojih u Martin Brodu, kaže, vrlo malo ima.

“To je samo preživljavanje, ništa više. Onaj ko radi taj i nekako prolazi dok oni koji ne rade malo teže žive i tako… Put je loš, prijevoza nema… Ni u Drvaru nije bolja situacija. Ima nešto pilana i firmi, ali i to je sve loše. Možda bi ljudi u Bihaću našli neki posao, ali problem je udaljenost i nedostatak javnog prijevoza. Ovdje nema djevojaka. One dođu samo ljeti kad je sezona godišnjih odmora”, kaže Cvrkalj kroz smijeh.

Turizam velika šansa

Marija Reljić (40) zaposlenica je Nacionalnog parka Una. Udana je i majka dvoje djece. U Nacionalnom parku, kaže, radi sezonski, a njen je suprug granični policajac, koji svakodnevno pređe 70 kilometara do posla u Grahovu. O životu u Martin Brodu kaže isto što i ostali građani: “Ljudi žive kako se ko snađe.” Iako njihov život nije loš, problem je, kaže, za stare ljude i one koji nemaju nikakvog posla.

“Mi imamo auto, djeca nam ovdje idu u školu i imamo kakva-takva primanja. Ali, kada pogledate starije ljude koji nemaju vlastitog prevoznog sredstva i mlade koji nemaju posao, tih ljudi nema nigdje. Sad je turizam ovdje krenuo malo življe i putem toga se solidno može popuniti budžet ko hoće da radi, jer može se prodati domaći sok, pekmez, rakija i ostali proizvodi. Zato ja smatram da se mi ovdje trebamo fokusirati na turizam, u kojem leži velika šansa za mještane u smislu trgovine i izdavanja prenoćišta”, ističe Reljić i dodaje da ni od koga ne treba očekivati ništa, već se pouzdati u sebe i iskoristiti prilike koje ovom kraju nudi turizam.

Arhimandrit iguman Serafim, nastojatelj manastira Rmanj, kaže da se, izuzev obnovljenih kuća, nije mnogo toga promijenilo nabolje. Ni to se, kaže, ne bi desilo da nije bilo donacija. U nekim mjestima još nema struje, a o radnim mjestima, kaže, da i ne govorimo.

“Na području Martin Broda se prostire i Nacionalni park Una, koji nije, kako su obećavali, učinio mnogo da se ljudi zaposle. Pitam se zašto se tako radi. Opština Bihać ne pokazuje dovoljno volje ni interesa da pomogne ovom narodu, prvenstveno da se riješe problemi prijevoza i asfaltiranja puta od Kulen Vakufa do Martin Broda. Tu, naravno, mislim i na Vladu Unsko-sanskog kantona, koja je u većoj mjeri i obavezna riješiti to pitanje. Putevi su zarasli, niko ih ne održava. Manastir je pretrpio ogromnu štetu, koja se nastavila i dalje, a riječ je o otimanju zemlje. Razočaran sam u rukovodstvo i struku ljudi kojima jedan srednjovjekovni manastir ništa ne znači. Bitni su im lični interesi, a ne dokumenti gruntovnice koji pokazuju i dokazuju da je manastir imao ogromnu površinu zemlje na kojoj je danas ribnjak. Ljudi ovdje umiru, a mladi odlaze jer nemaju šta raditi. Kroz Martin Brod je ove godine prošao ogroman broj turista, a samo mjesto neće dobiti ni marku”, kaže arhimandrit Serafim i pita se kamo ide novac i zašto se ništa ne radi na uređenju ovog mjesta.

Zapostavljena sredina

Susjedna mjesna zajednica Kulen Vakuf od nekad moćne utvrde preko mjesne zajednice koja je prije rata imala blizu 5.000 stanovnika i spremala referat za podnošenje zahtjeva za osnivanje općine došla je u stanje u kojem danas ima 750 stanovnika. Samo pola ih živi u Kulen Vakufu, a ostali dolaze vikendom ili za praznike.

Prema riječima Alije Derviševića (56), Kulen Vakuf je zapostavljena sredina koju svi zaobilaze iako bi, prema njegovim riječima, trebala biti epicentar svih turističkih dešavanja na ovom području. Ljudi ovdje uglavnom žive od penzija i stočarstva.

“Prije rata su ovdje postojale tvornice, zadruge i pijaca, na koju se slivalo stanovništvo iz okolnih naselja. Danas je to povratničko mjesto u kojem ljudi većinom žive od poljoprivrede i stočarstva. Infrastruktura je gotovo u potpunosti riješena, imamo još 20-ak kilometara neasfaltiranih puteva na području naše mjesne zajednice. Ima kuća koje još nisu obnovljene. Na području naše mjesne zajednice imamo dvije škole u okviru kojih nastavu pohađa 40-ak učenika. Nema otvorene linije između naselja Klisa i centra Kulen Vakufa, pa su ti đaci u problemima kada krenu u više razrede, jer trebaju dolaziti iz te područne škole u Klisi ovamo u centralnu školu u Kulen Vakufu, a nema prijevoza. Mi smo upućivali zahtjev nadležnom ministarstvu da nam dodijeli jedan kombi za potrebe prijevoza učenika, ali ga još nismo dobili”, kaže Dervišević.

Kad su u pitanju odnosi sa MZ Martin Brod, Dervišević kaže da je saradnja dobra i kvalitetna i da nema nikakvih problema.

“Redovno se obilazimo i pravimo sastanke sa policijom i ambulantom na nivou mjesnih zajednica. Imamo nešto mještana srpske nacionalnosti i na području naše mjesne zajednice, koje svako malo obiđemo i uručimo im pomoć”, ističe Dervišević.

Snalaze se kako znaju

Emsad Sadiković (32) imam je u lokalnoj džamiji, oženjen je i ima dijete. Život u Kulen Vakufu, kaže, nije loš, a nije ni jednostavan. Kvalitet života, kaže, oscilira, a najveći je problem za mlade ljude koji nemaju posla i žive uglavnom s roditeljima od njihovih penzija i primanja.

“Stanje je slično kao i onom u ostalim naseljima u okolini Bihaća. Kulen Vakuf je više vikend-mjesto u koje vikendom dolaze ljudi koji uglavnom rade van Kulen Vakufa, tamo iznajme stan, jer je tako jeftinije nego da svakodnevno putuju na posao u Bihać. Ovi ljudi, koji svakodnevno ovdje žive, mahom su penzioneri i oni koji se bave poljoprivredom. Kad je u pitanju natalitet, dovoljno je kazati da prije dvije godine nijedno dijete nije upisano u prvi razred, a ove godine četvero-petero. U mektebu ima blizu 20-ero djece i to je dobro ako uzmemo u obzir koliko ima djece u osnovnoj školi. Vjerski život je solidan, na džumi imamo 20-ak ljudi, a tokom ramazana taj broj je veći”, ističe Sadiković

Muharem Beganović (63) penzioner je koji ima vlastito preduzeće. Posljednji je prijeratni predsjednik mjesne zajednice koja je bila korak do toga da postane općina. Rat je sve promijenio, odnio je nekoliko generacija i blagodati koje su nekad tu postojale nestale su bestraga.

“Ovaj kraj se nekako i prije snalazio kako je znao i umio. Ovdje se prije rata uvozila radna snaga. Moja firma, zemljoradnička zadruga, imala je 128 radnika, druga firma je imala 500 radnika, bila policija, zubar, doktor, banka i trgovina puno. Onda je to sve devastirano, poginulo je 40 ljudi odavde, neki su bili u logoru i ja sam jedan od njih. Oni ostalih većina ih je ostala u Bihaću, pokupovala kuće i stanove, tamo žive, a ovdje dođu povremeno. Sad su ljudi vidjeli priliku u turizmu i tome se okreću. Ja imam jedan apartman preko kojeg sam ove godine zaradio 5.000 KM [2.500 eura]. Evo dolje niže planiram otvoriti još jedan i sve to supruga vodi, jer je nezaposlena, a ja sam penzioner”, kaže Beganović i dodaje da, iako je Kulen Vakuf povratnička sredina, ipak u njemu nema sirotinje.

Danas, kaže Beganović, Kulen Vakuf jedva ima status mjesne zajednice zbog malog broja stanovnika. Privrede više nema, a fabrika tekstila, koju je kupio jedan Nijemac, zapošljava 24 radnika, dok ih je prije rata imala 570. Svi se proizvodi izvoze, ali ipak nema povećanja radne snage.

Izvor: Al Jazeera