Kule u oblacima

Na Kosovu još ima nostalgičara zločina Envera Hoxhe, ali je to beznačajna svjetina, koja unatoč svojoj primitivnoj gromoglasnosti nema nikakvu težinu.

Balkan, Preševo, Beograd, Priština, Tirana, BiH, Milošević, Tuđman
Makedonski Albanci su, u petak osmog februara, protestvovali ispred Ambasade Srbije u Skoplju zbog uklanjanja spomenika u Preševu [Al Jazeera]

Piše: Enver Robelli

“Nemiri na Kosovu 2004. izbili su u dogovoru između radikalnih i kriminalnih elemenata na Kosovu i srpskih obavještajnih službi. Cilj je bio podjela Kosova. Zahvaljujući protivljenju Zapada taj cilj nije postignut, ali to ne znači da ti krugovi, koji preživljavaju samo od kriza, neće biti aktivni i ubuduće”.

Ovo je kazala jedna poznata aktivistkinja za ljudska prava iz Beograda dok je 21. siječnja 2006, tijekom jedne konferencije u Bernu, komentirala netom pristiglu vijest o smrti Ibrahima Rugove, predsjednika Kosova.

Nemiri iz 2004. ostali su jedno mračno i do danas neistraženo poglavlje. Smrt 19 prosvjednika (albanskih i srpskih), spaljivanje nekoliko pravoslavnih crkvi i brojnih srpskih kuća, te protjerivanje tisuće Srba, izuzetno je naštetilo ugledu Kosova na Zapadu. Zapadni mediji nemaju previše vremena baviti se balkanskim žamorom i onodobno su se zadovoljili sažetom konstatacijom da dok su tijekom 1998/1999. Srbi protjerivali Albance, sada Albanci, koji su oslobođeni od Zapada, rade (takoreći) istu stvar prema Srbima.

Dačić traži albanske partnere za rušenje svih zapadnih investicija za mir na Balkanu – ovdje je primarni interes Srbije podjela Kosova, te Bosne i Hercegovine.

Nemiri iz ožujka 2004. bili su voda na mlin srpskim nacionalistima i albanskim hazarderima žednih vlasti i pljačke. Nakon krvavih nemira ubrzano je rješavanje statusa Kosova, ali je to rješenje sada traženo uzimajući u obzir u velikoj mjeri srpske interese, te ignorirajući albansku prevladavajuću stvarnost Kosova.

Jedan značajan dio Ahtisaarijeva plana odnosi se na srpsku manjinu, dajući joj prekomjerna prava. Albanskim pregovaračima i podupirateljima neovisnosti preostalo im je da izvuku “najbolje od mogućeg” u novostvorenim okolnostima. A, to moguće je ipak postignuto, tj. utemeljena je Republika Kosovo – unatoč svim ograničenjima.

Ali, najveća su ograničenja kosovski Albanci stvorili sebi time što su dopustili da na vlasti ostanu političari koji rade na prikrivanju tragova korupcije, a ne na izgradnji države.

Dačićeve ambicije

Srbija se nije nikada pomirila s postojanjem druge države s albanskom većinom na Balkanu. Mogu se zamisliti nacionalistički stratezi u Beogradu kako su bijesni zbog neuspjeha velikog plana za stvaranje velike Srbije.

U svojim su rukama imali jednu od najjačih vojski u Europi, imali su na raspolaganju jednu vještu diplomaciju s jakim vezama u čitavom svijetu zahvaljujući Titovoj Jugoslaviji, potom pod njihovim je zapovijedima bilo nekoliko policijskih i vojnih obavještajnih službi koje su bile naslijeđene od Jugoslavije – unatoč svemu tome na kraju su srpski nacionalisti i komunisti izašli kao gubitnici.

Na desetke tisuća Srba je izbjeglo iz Hrvatske i teško da će se ikada vratiti, u Bosni i Hercegovini stvorili su jednu poludržavu s hipotekom genocida prema Bošnjacima (muslimanima), na Kosovu pokušaj da se protjeraju Albanci vratio im se kao bumerang.

Poznavatelji balkanskih prilika predviđaju da će, izuzevši sjever Kosova, tijekom pola stoljeća u ostalim dijelovima Kosova možda potpuno nestati Srba ako Beograd nastavi s ovakvom iracionalnom politikom.

U tom kontekstu treba gledati i uklanjanje spomenika u Preševu koji je bio podignut u čast nekolicini albanskih ustanika koji su ubijeni u sukobu sa srpskim snagama tijekom 2000/2001. Uklanjanje spomenika je samo povod kako bi se izazvalo Albance da naprave nemire u regiji. Igra je puno veća i opasnija.

Srbijanski premijer Ivica Dačić vrlo dobro zna da onog trenutka kada Srbija uđe u Europsku uniju, ona mora definitivno odustati ne samo od ambicija da otme barem jedan dio Kosova, nego, ustvari, Srbija se mora pomiriti i prihvatiti sve postojeće granice na Balkanu.

Srbija se nije nikada pomirila s postojanjem druge države s albanskom većinom na Balkanu.

Prije nego što se to dogodi, Dačić traži albanske partnere za rušenje svih zapadnih investicija za mir na Balkanu – ovdje je primarni interes Srbije podjela Kosova, te Bosne i Hercegovine.

Plan za veliku Srbiju je doživio neuspjeh, zato što Srbija nije pronašla partnere na Balkanu. Probalo se s Franjom Tuđmanom, hrvatskim vođom, koji je zajedno sa Slobodanom Miloševićem pravio skice i planove o podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđmanovi su apetiti bili ugašeni od zapadnjaka. U ljeto 1991. tadašnji je njemački kancelar Helmut Kohl jasno rekao Tuđmanu da, ukoliko pokuša podijeliti druge republike, ne može računati na potporu Bonna. Nekoliko godina kasnije, drugi hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, će reći Hrvatima BiH:

“Vaša država je BiH, vaš glavni grad je Sarajevo, svoju politiku kreirajte u BiH”.

Na pragu raspada Jugoslavije, Tuđman je pokušao instrumentalizirati i kosovske Albance, pozvavši ih na susret u Stubičke Toplice u blizini Zagreba, te zahtijevajući od njih tom prilikom da otvore južni front.

Započinjanje rata na Kosovu u ono doba stvorilo bi Miloševiću neponovljivu priliku za protjerivanje Albanaca. Umjesto Albanaca došli bi Srbi iz Hrvatske – to je bio Tuđmanov interes, a u biti i Miloševićev: protjerao bi Srbe s krajiških kamenjara, te doveo na bogato Kosovo. I taj je pothvat doživio neuspjeh.

S Ćosićem ili Zapadom?

Sada je došao red i na Ivicu Dačića, bivšeg glasnogovornika Slobodana Miloševića, da ponovno baci na stol stare planove. Nažalost, njegovom su se kolu, svjesno ili nesvjesno, pridružili i pojedini Albanci. Jedan od njih je i albanski premijer Sali Berisha, koji je zbog dnevnopolitičkih interesa i predizborne kampanje uzeo u ruke zastavu populizma te gore-dolje govori o “ujedinjenju Albanaca”.

Da li ste čuli posljednjih tjedana Ivicu Dačića ili Tomislava Nikolića barem jednom da kritiziraju Berishu zbog tih bajki? Ne! Ne kritiziraju ga zbog toga što osporavanje kosovske državnosti od strane Albanaca odgovara Srbiji.

Stoga Dačić i Nikolić, te njihovi sljedbenici u Beogradu, o podjeli, komadanju i rušenju Kosova predlažu da se pregovara “s Tiranom”, te nakon odlaska NATO-a (što je stara želja Srbije), mir bi na Kosovu trebale jamčiti snage EU-a te vojske Srbije i Albanije.

S idejom podjele Kosova koketirao je i Boris Tadić dok je bio na položaju predsjednika Srbije. Čak je Sali Berisha s radošću posvuda proširio lažnu vijest da će Tadić “uskoro posjetiti Tiranu”. Kako bi pripremili teren, u Beograd su poslani politički trgovci i pseudopublicisti iz Tirane i Prištine koji su povezani sa sumnjivim poslovnim ljudima poput Miroslava Miškovića, Vuka Hamovića (“trgovac mrakom”, kako ga je prozvao tjednik Vreme) te Damirom Fazlićem, koji je partner u mutnim poslovima obitelji Salija Berishe.

Na pragu raspada Jugoslavije Tuđman je pokušao instrumentalizirati i kosovske Albance, pozvavši ih na susret u Stubičke Toplice u blizini Zagreba, te zahtijevajući od njih tom prilikom da otvore južni front. Započinjanje rata na Kosovu u ono doba stvorilo bi Miloševiću neponovljivu priliku za protjerivanje Albanaca. Umjesto Albanaca došli bi Srbi iz Hrvatske – to je bio Tuđmanov interes, a u biti i Miloševićev: protjerao bi Srbe s krajiških kamenjara, te doveo na bogato Kosovo. I taj je pothvat doživio neuspjeh.

Tadić je odustao od izjava o podjeli Kosova onog trenutka kada je njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle nedvosmisleno kazao kako je završeno crtanje karata na Balkanu. Istu je poruku u Beograd donijela i kancelarka Angela Merkel.

Glavna postignuća Albanaca na Balkanu, naročito na Kosovu, tijekom posljednjih dva desetljeća ostala bi samo puste želje da nije postojala prozapadna strateška opredijeljenost. Zasluge za takvu opredijeljenost pripadaju uglavnom kosovskim intelektualcima koji su, vođeni Ibrahimom Rugovom, postali nesvakidašnji predstavnici balkanske politike: dok su drugi prigrlili srednjovjekovni atavizam, na Kosovu se simpatija Zapada stekla početno s impresivno miroljubivom politikom.

Ta je politika bila preduvjet za kasniji oslobodilački rat, koji također ne bi bio dobiven bez aviona NATO-a. To je savezništvo sa Zapadom stalno bilo trn u oku Beogradu. Srpski nacionalistički stratezi voljeli bi da kosovski Albanci još kliču “drugu Enveru Hoxhi”, “Sovjetskom Savezu”, “crvenoj Kini”, te da po brdima ispisuju parole “Drži se, Vijetname”.

Nažalost, na Kosovu još ima nostalgičara zločina Envera Hoxhe, ali je to jedna beznačajna svjetina, koja unatoč svojoj primitivnoj gromoglasnosti nema nikakvu težinu.

Savezništvo Albanaca sa Zapadom je toliko iznerviralo srpskog nacionalističkog ideologa Dobricu Ćosića, da je u svom dnevniku, pod naslovom “Vreme zmija”, u dijelu koji se odnosi na Albance, napisao: “Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda - srpskog naroda”.

'Velike države'

Očito je da Srbija uzima i uzimat će kao partnere naročito one Albance koji joj postaju saveznici u izgradnji “velikih država” iliti “kula u oblacima”. Srbiji su potrebni lakoumni albanski političari koji se, opijeni novom moći Albanaca na Balkanu, suprotstavljaju Zapadu i svim njegovim investicijama u stabilizaciji Balkana, što su kulminirale proglašenjem Kosova državom.

Kolo se ponovno igra – Albanci trebaju razmisliti žele li zaigrati u tom kolu, u kojem nemaju kondiciju da plešu, zbog toga što nemaju podršku nikog iz zapadnog svijeta.

 Ako je Dobrica Ćosić govorio “budućnost me ne zanima, ja neću živjeti u njoj”, Albanci trebaju biti nešto pametniji pa da razmisle o svojoj budućnosti. Budućnost Albanaca nije u oponašanju srpskih nacionalista!  

Glavna postignuća Albanaca na Balkanu, naročito na Kosovu, tijekom posljednjih dva desetljeća ostala bi samo puste želje da nije postojala prozapadna strateška opredijeljenost.

Netom nakon uklanjanja spomenika u Preševu, premijer Srbije Ivica Dačić nervoznim je tonom otkrio zašto je uklonio taj spomenik: “Ja sam bio taj koji je predložio novo razgraničenje s Kosovom. Nitko nije htio razgovarati o tome. Onda zašto da čekamo s uklanjanjem spomenika?”

Znači: nije mu upalio plan, pa sada iskaljuje bijes nad jednim kamenom koji je spomen-obilježje! Pustite Dačića da iskali bijes! Ovaj apel vrijedi i za pokojeg luđaka iz albanskih redova koji gaji osvetničke osjećaje prema srpskoj manjini na Kosovu, njihovim grobovima ili vjerskim objektima.

Za sada je vrhunac luđačkog ponašanja postignut u rušenju spomenika Narodno-oslobodilačkog rata u središtu gradića Vitine. Samo mentalitet sitnih kradljivaca kokoši može napraviti takve skandale.

Bez natjecanja

Tako je to kada neznalice uzmu zakon u svoje ruke, a država ne funkcionira. Nemojte rušiti spomenike, nego vršite pritisak na vladajuće u Tirani i Prištini da, recimo, iz državnih proračuna svake godine izdvoje po pet ili 10 milijuna eura za Preševsku dolinu. Nemojte se natjecati mišićima s nekolicinom frustriranih srpskih nacionalista.

Sedam godina nakon smrti predsjednika Kosova Ibrahima Rugove, vrijedno je sjetiti se ove njegove izjave koju je 25. listopada 1993. dao listu Tageszeitung iz Berlina: “...Žele da izvrše pritisak nad nama, čekaju trenutak da preko kakvog iznenadnog rata osvoje jedan dio Kosova, žele podijeliti Kosovo... 

Kolo se ponovno igra – Albanci trebaju razmisliti žele li zaigrati u tom kolu, u kojem nemaju kondiciju da plešu, zbog toga što nemaju podršku nikog iz zapadnog svijeta.

Podjela je stara ideja, ali su oni nakon Drugog svjetskog rata čitavo Kosovo stavili pod svoju kontrolu. Sada ta stara ideja ispada nekakvim novim kompromisom. Nemoguće je protjerati milijun Albanaca sa svojih ognjišta. Ne, Kosovo je nedjeljivo”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.