Kuda plovi balkanski brod u 2013?

Ružičastim stanjem se na Balkanu baš niko posebno ne može pohvaliti u godini koja ostaje za leđima.

Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, Albanija. Rumunija, Bugarska, EU, Integracije, UN
Put nekadašnjih jugoslovenskih republika ka EU deklarativnom smislu predstavlja općeprihvaćeno političko načelo [AP ilustracija]

Piše: Enes Ratkušić

Analiza zbivanja na Balkanu tokom 2012. godine, čak ni u brižljivim gradacijama događaja ne može polučiti neke naročite poruke, koje bi region statusno pozicionirale u smislu adekvatnog odgovora na pitanje: Kud plovi ovaj brod? Istina, razlike između pojedinih država u nekim segmentima su gotovo drastične, pogotovo između nekadašnjih članica bivše Jugoslavije, Srbije i Hrvatske.

Identificirati prirodu zbivanja, pogotovo onih političke naravi, iako se u balkanskom slučaju rijetko koji događaj može sagledavati van takve vrste zagrljaja, moguće je samo sa stanovišta dinamike približavanja nekadašnjih republika iz sastava bivše zajedničke države Evropskoj uniji, što je u deklarativnom smislu predstavljeno kao općeprihvaćeno političko načelo. Sva unutrašnja zbivanja su, u određenom smislu, naprosto povezana s tim putem, s obzirom da je problematiku „domaćih zadaća“ načelno formulirao Brisel.

Integracijski procesi

Sagledamo li, dakle, slučaj navedenih država iz perspektive evropskih integracionih procesa, kao dominantnog okvira posmatranja, Hrvatska je u odnosu na Srbiju otišla predaleko. Početkom godine, tačnije 22. januara, građani Hrvatske su većinom izjasnili za ulazak u Evropsku uniju, dok je Srbiji zahvaljujući odluci 27 šefova država i vlada, nešto više od mjesec dana kasnije, dodijeljen status kandidata za članstvu u evropskoj porodici.

Hrvatska će se zahvaljujući ispunjenim obavezama već u julu naredne godine naći u sastavu EU, nakon Slovenije koja u ovoj zajednici participira već osam godina, dok Srbija nije posebno revnosna u ispunjavanju obaveza koje bi je vodile u navedenom pravcu. Istina, Srbija se u tom pogledu suočava sa velikim izazovima, koji zvaničnu politiku limitiraju na jasnije i konkretnije poteze.

Razlike između pojedinih država u nekim segmentima su gotovo drastične, pogotovo između nekadašnjih članica bivše Jugoslavije, Srbije i Hrvatske.

Kosovo je, naravno, temeljni problem, zbog kojeg je ova zemlja u permanentnom raskoraku, a koliko su same ambicije u pogledu ispunjavanja uvjeta za evropski put neminovne, nedavno je najilustrativnije posvjedočio premijer Ivica Dačić koji je, sublimirajući zapravo tu vrstu „prividne“ neodlučnosti, izjavio:

"Ja ne kiptim od želje da idem na sastanak u Brisel sa Hašimom Tačijem. Nemamo mi ništa što možemo da izgubimo. Gotovo sve smo izgubili“, rekao je poručujući na taj način da ako ništa drugo barem iznudi kakav poseban status za sjeverni dio Kosova, gdje Srbi predstavljaju dominantnu većinu.

Svijest srbijanskog vrha o statusu Kosova uopće nije upitna. Vlast u Srbiji brine činjenica kako ono što je u tom smislu ostalo neriješeno, riješiti u vlastitu korist, jer Kosovo kao država je neupitna kako zbog jasnog stava međunarodne zajednice, ali i sve prisutnijeg američkog kapitala u novoj balkanskoj državi.

Kosovo je, dakle, limitirajući faktor dinamike evropskih integracija. Predsjedavanje Generalnom skupštinom UN-a, koje je povjereno Srbiji, u drugačijim okolnostima bio bi prvorazredan politički uspjeh, gotovo povijesni događaj. U ovakvom ambijentu ta funkcija za Vuka Jeremića predstavlja samo poziciju za moguće opstrukcije odnosno iznuđivanja neriješenih pitanja u korist Srbije. Naravno, više zbog javnosti u Srbiji nego li zbog uvjerenja da će se nešto grandiozno takvom politikom postići.

Hrvatska će se zahvaljujući ispunjenim obavezama već u julu naredne godine naći u sastavu EU, nakon Slovenije koja u ovoj zajednici participira već osam godina, dok Srbija nije posebno revnosna u ispunjavanju obaveza koje bi je vodile u navedenom pravcu. Istina, Srbija se u tom pogledu suočava sa velikim izazovima, koji zvaničnu politiku limitiraju na jasnije i konkretnije poteze.

Usporavanju puta ka EU, možda čak i njegovom prividnom „zamrzavanju“, dodatno će doprinijeti odluke odnosno presude Haškog suda. Oslobađanje dvojice hrvatskih generala, Gotovine i Markača, bitno će, bez obzira na oficijelnu političku retoriku i „ćaskanja“ sa Briselom ali i svijest političkog vrha Srbije da je Kosovo nešto što nije moguće vratiti, uticati na dalji tok događanja. Reakcije javnosti u Srbiji su isuviše snažne, da bi tandem Dačić-Vučić mogao nesmetano nastaviti započete procese. No, njihovu rješenost da taj proces ozbiljno nastave najbolje potvrđuje čin hapšenja Miškovića. Za Brisel je to hrabar i uvjerljiv čin.

Što se Hrvatske tiče, oslobađanje Gotovine i Markača, kao prvorazredan događaj, sa ove zemlje odnosno njene politike skida hipoteku sa kojom se u Evropu očigledno nije moglo. Za vlasti u Hrvatskoj takva odluka Haškog suda znači definitivno brisanje bilo kakvih nedoumica kad je evropski put u pitanju. U tom kontekstu, naravno, treba posmatrati i presudu Ivi Sanaderu.

U cijelom spletu te balkanske rapsodije, daleko najinteresantnija je pozicija BiH. U smislu nastavka ispunjavanja obaveza prema EU ona je dvostruko hendikepirana. Sagledamo li unutrašnja gibanja koja protiču u znaku gotovo nezamislivih oscilacija po pitanju promjena vlasti, ali i glasačkog raspoloženja, bez prevelikih analiza se može zaključiti da je BiH svojevrstan eksperiment, koji se obilato koristi uglavnom za lične i grupne promocije i dobitke, koji sa pozicioniranjem države gotovo nemaju nikakve veze.

Vlastiti interesi

Svjesni da u ovako koncipiranoj državi na planu njene afirmacije mogu učiniti malo ili nimalo, politički subjekti se okreću vlastitim interesima, što BiH pozicionira kao državu u kojoj korupcija cvijeta na svim razinama i domenima. Samo se na taj način mogu pojmiti političke inicijative i događanja u znaku neočekivanih obrata u domenu vaskrsnuća novih parlamentarnih većina i sličnih iznenađenja, koje svaka od sukobljenih strana javnosti nastoje predočiti kao model zaštite države i njenog napretka ka EU, u što je malo ko više uvjeren.

Najnoviji istup brojnih nevladinih organizacija, koji su žestoko reagirali na set izmjenjenih zakona koji je vladajuća šestorka uputila prema Vijeću ministara BiH, dovoljno govori da je u pogledu podrške SDP-u, došlo do nagle promjene raspoloženja, nevjerice u pogledu stvarnih namjera nove parlamentarne većine. O samim prioritetima – evropski put ili lidersko-stranačke ambicije, najilustrativnije svijedoči podatak da se politički subjekti u BiH već tri godine bave strazburškom odlukom Sejdić-Finci, bez ikakvog konkretnog rezultata, što bi u normalnim okolnostima bilo gotovo protokolarno pitanje.

Što se Hrvatske tiče, oslobađanje Gotovine i Markača, kao prvorazredan događaj, sa ove zemlje odnosno njene politike skida hipoteku sa kojom se u Evropu očigledno nije moglo. Za vlasti u Hrvatskoj takva odluka Haškog suda znači definitivno brisanje bilo kakvih nedoumica kad je evropski put u pitanju. U tom kontekstu, naravno, treba posmatrati i presudu Ivi Sanaderu.

Takve vrste „omaški“ im se ne događaju kad su u pitanju tranše MMF-a, što samo potvrđuje šta je za političke subjekte u zemlji u prvom, a šta u drugom planu.

Iz perspektive resursa kojima raspolaže kao i činjenice da je po broju stanovnika manja od jednog Sarajeva, Crna Gora se ne može pohvaliti nekom spektakularnom dinamikom ekonomskog razvoja. Prijevremeni izbori u oktobru pokazali su da ova zemlja još živi u znaku tradicionalnog sukoba između snaga koji Crnu Goru vide kao potpuno samostalnu državu i onih čija je prosrpska orjentacija dominantna crta politike za koju se zalažu. Ipak, evropske zadaće Crnogorci ispunjavaju brzo i efikasno što, naravno, ima i svoj efekat sa stanovišta EU. Za devet mjeseci u tekućoj godini iznos stranih investicija iznosio je 171 milion eura, dok je BiH od tog kolača pripalo tek 39 miliona, što je drastična razlika.

Početak 2012. godine u Makedoniji obilježio je odlazak Kire Glogorova. Njegova smrt je u neku ruku označila i odlazak jedne mudre politike, koju je zahvaljujući bogatom iskustvu provodio u zemlji, nalazeći način amortizacije latentno prisutnih međunacionalnih sukoba između Makedonaca i Albanaca. Sukobi su nakon toga, kao što je poznato, eskalirali u najdrastičnijim formama, od podmetanja eksplozivnih naprava do paljenja kuća, vjerskih objekata, pa čak i ubistava, što ovu zemlju drži u poziciji latentnog mirovanja u smislu napretka ka Evropi, koji pored navedenih ima kao limitirajući faktore ima i samo ime zemlje.

Bez pohvala

Slovenački primjer će po mnogo čemu, možda najviše uticati na razvoj zbivanja na Balkanu, s obzirom da stanje u ovoj zemlji donekle obeshrabruje, iako ono u stvarnom smislu nije zabrinjavajuće. Janez Janša na premijerskoj fotelji nije izdržao ni godinu dana, a sve zbog talasa nezadovoljstva u ovoj zemlji, uzrokovanog prvenstveno socijalnim trendovima.

U cijelom spletu te balkanske rapsodije, daleko najinteresantnija je pozicija BiH. U smislu nastavka ispunjavanja obaveza prema EU ona je dvostruko hendikepirana.

Ružičastim stanjem se na Balkanu baš niko posebno ne može pohvaliti. Iz Rumunije i Bugarske se, također, odašilju ne baš primamljive poruke, iako je riječ o članicama EU, s obzirom da se u ovim zemljama živi se lošije nego u jednoj Srbiji.

Tendenciju laganog ali i sigurnog napretka ima Albanija. Inžinjerijske mašine su u ovoj zemlji najtraženije. Infrastrukturni zahvati, posebno izgradnja puteva i komunikacija svake vrste, procesi privatizacije, razvoj turizma itd., svjedoče da se ova zemlja odlučno čupa iz zagrljaja višedecenijske vladavine jednopartijske diktature i kulta ličnosti, i kreće ka stabilnom i demokratskom razvoju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.