Kuća mrtvih bez imena

U Šejkovači je identificirano više od polovine ekshumiranih žrtava na prostoru Bosanske krajine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ni dvadeset dvije godine nakon najvećeg zločina poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, proces traženja osoba nestalih u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, nije završen.

Još uvijek se u BiH traga za oko osam hiljada nestalih osoba.

Mnoge majke koje dvadesetak godina prebiru kosti po masovnim grobnicama, po njivama, livadama, šumama još traže sinove, kćeri, muževe, braću… Nažalost mnogo ih je već otišlo u mezare, a da istinu o svojim nestalim nisu saznali.

Gotovo trećina nestalih, a koji se još traže u BiH, je sa područja Bosanske krajine, u kojoj je do sada otkriveno i ekshumirano 1.132 grobnice, od kojih je masovnih 131 iz kojih je do sada ekshumirano 4.697 žrtava.

„Na prostoru Bosanske krajine, sjeverozapadnom dijelu BiH, posebno u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Skender Vakufu još uvijek se traga za više od 1.200 osoba. Ostali su još najteži, uglavnom pojedinačni, slučajevi prisilnih nestanaka u kojima su ljudi ubijani, a zločini dobro prikrivani“, kaže doc. dr. Mujo Begić, rukovodilac Instituta za traženje nestalih Bosanske krajine

Begić dalje podsjeća da je na stotine, čak i hiljade pojedinačnih zločina počinjeno na ovim prostorima, u ovim općinama, u minulom ratu: „Ti zločini su zataškani, dobro prikriveni, i to ne treba da čudi, jer se radi o djelima ratnog zločina. Počinioci su tragove zločina nastojali dobro sakriti, kako ne bi za njih odgovarali. Na žalost to se reflektuje na sam proces traženja nestalih.“

Pritisak da se proces završi

„S druge strane, protok vremena je također jedan od razloga što još uvijek tragamo za ovolikim brojem nestalih. Iako postoje saznanja, pa čak i svjedoci počinjenih zločina, često smo u situaciji da nas njihovi iskazi odvedu na drugu stranu. Očito, vrijeme je učinilo svoje, mnogo toga se zaboravlja.

Svi znamo da je ovo dug i težak proces, ali se mora učiniti sve da se što prije privede kraju, jer pritisak je ogroman i na one koji učestvuju u tom procesu, a posebno za porodice, koji ni nakon dvadesetak godina još o sudbini svojih nestalih ne znaju ništa“, dodaje Begić.

Posebna priča u ovom svemu je Šejkovača – Identifikacioni centar  Bosanske krajine, jedan od dvanaest koliko ih je u BiH. Svi posmrtni ostaci  ekshumiranih žrtava ovdje su spremljeni. Ovdje se zapravo i odvija najteži dio posla – identifikacija žrtava. Ovdje počinje i završava svaka nada.

I tako već dvadeset godina.

Podaci upućuju da je do sada u Šejkovači, koja je počela sa radom odmah početkom procesa ekshumacija u BIH, još 1997. godine, identificirano više od polovine ekshumiranih žrtava na prostoru Bosanske krajine.

Međutim, za znatan broj posmrtnih ostataka još se ne zna kome pripadaju.

Revizija posmrtnih ostataka žrtava

Zbog svega rečenog, ali i potrebe da se konačno proces traženja završi, te činjenice da konstantno u prosjeku oko pet  stotina posmrtnih ostataka u „Šejkovači“ godinama čeka utvrđivanje identiteta najznačajnija aktivnost Instituta u ovoj godini – bit će proces revizije posmrtnih ostataka.

Aktivnost je počela polovinom prošlog  mjeseca.

U „Šejkovači“ je trenutno 280 posmrtnih ostataka koji čekaju na identifikaciju, ali još su tu i 622 kosti, koje su ekshumirane iz masovne grobnice „Jakarina kosa“, na kopovima Rudnika „Ljubija“ nedaleko od Prijedora. Radi se o dijelovima posmrtnih ostataka žrtava iz Tomašice, do sada jedne od najvećih otkrivenih masovnih grobnica u BIH.

„Reviziju posmrtnih ostataka žrtava koje se nalaze u Identifikacionom centru Šejkovača radimo prvenstveno iz razloga, kako bi utvrdili stvarno stanje, odnosno da bi izvršili identifikaciju žrtava koje pripadaju mandatu ovog Instituta i one koje su identificirane prije toga,“ kaže rukovodilac Instituta Mujo Begić i dodaje: “S druge pak strane, reviziju radimo kako bi donijeli tužilačke  i sudske odluke o određenim posmrtnim ostacima koji se ne mogu identificirati iz nekoliko razloga. Nadalje, imamo i slučajeva gdje je završena identifikacija posmrtnih ostataka, ali ih porodica ne može preuzeti. U nekim slučajevima više nema živih članova tih porodica, a u nekim nalaze se u prekookeanskim zemljama… U takvim slučajevima ćemo zajedno sa Tužilaštvom donijeti odluku šta s tim posmrtnim ostacima. Oni će najvjerovatnije biti pokopani na sudskim parcelama u općinama u kojima su ekshumirani.“

Kaže kako će kroz ovaj proces raditi na uzimanju dodatnih uzoraka u nekim slučajevima, a sve s ciljem konačne identifikacije posmrtnih ostataka koji se nalaze u Šejkovači, a čiji broj iznosi nekoliko stotina.

„Pokušaće se ispraviti i greške, jer su one bile neminovne, nažalost i česte, kada se identifikacija radila klasičnom metodom, po modelu prepoznavanja i bez DNK analize. Bili smo tada u zaista  teškim situacijama“, prisjeća se Begić.

„Kako kazati majci, ocu… da te kosti ne pripadaju njihovom djetetu, jer se ne može izvršiti analiza DNK. A sve je, s druge strane, upućivalo da se radi o nečijem sinu, jer našli su neki predmet, komad odjeće… Bili su svjedoci da su tu žrtve pokopane. Ili, mnoge žrtve imaju lobanju, ali nema zuba odakle je najlakše uzeti uzorak DNK. Ili nema nijedne sačuvane kosti od onih koje bi mogle biti analizirane… Ali, članovi porodica su bili uporni – našli su pored njih čizme, hlače, lične dokumente…“

Uz ovo najteži posao za članove Instituta bio je u tzv. sekundarnim grobnicama u kojima su bila smještena tijela iskopana iz drugih masovnih grobnica, radi skrivanja zločina.

Tomašica – primjer zločina

Ilustracija tome je „Tomašica“ kod Prijedora, jedna od najvećih do sada otkrivenih masovnih grobnica, odakle su žrtve premještane u nekoliko drugih grobnica. I tada bi rad na identifikaciji bio najteži i najneizvjesniji, jer su se dijelovi tijela žrtava nalazili na više strana.

„Zbog toga, nažalost imamo i toliki broj kostiju ovdje u Šejkovači. Znatan broj je neidentifikovan i nekompletna su tijela i godinama se čuvaju u ovom Centru. Za brojne posmrtne ostatke postoje DNK profili, ali nema podudaranja s profilima krvi članova porodice, jer je problem, koji sam već istakao što su se dijelovi tijela jedne žrtve nalazili na više lokacija“, završava  Begić.

Dobro je da se krenulo u proces revizije – kažu u Institutu za traženje nestalih Bosanske krajine, koji vjeruju da će taj posao uspjeti završiti u ovoj i narednoj godini.

Revizija je, kažu dalje u Institutu, u završnoj fazi u Visokom i Komemorativnom centru u Tuzli, a završena je u Nevesinju, Goraždu i Mostaru.

Očekivanja su da će ova aktivnost rezultirati i otkrivanjem određenog broja novih identiteta, jer je DNK metoda posljednjih godina uznapredovala.

Najvažnije je, ipak, naglašavaju u Institutu, kada nekome, u svom njegovom bolu i tuzi, nakon uspješne identifikacije omogućite da barem može sahraniti svoje najmilije.

U Institutu dalje podsjećaju da će nakon završetka procesa revizije neki od postojećih 12 identifikacionih centara u BiH, u kojima je trenutno oko tri hiljade posmrtnih ostataka, biti zatvoren, odnosno prestat će sa radom, dok će neki ući u ideju centralizacije svih mrtvačnica. Među njima će biti i Šejkovača.

Nastavak ekshumacija

U prošloj 2016. godini, nastavljen je proces ekshumacija. Radilo se na ekshumaciji masovne grobnice „Hozića kamen“ u Novom Gradu, iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci bivših logoraša logora „Niska glava“. Ekshumirano je i više pojedinačnih grobnica u općinama Prijedor, Sanski Most i Bihać. 

U ovoj godini ekshumacije će biti nastavljene na području općina Prijedor, Glamoč, Bihać, Sanski Most, Bosanska Dubica, Kostajnica i Skender Vakuf, posebno na lokalitetu Korićanskih stijena, na planini Vlašić, gdje se još uvijek traga za posmrtnim ostacima stotinu žrtava – civila iz konvoja u kojem su  protjerani Bošnjaci i Hrvati iz Bosanske krajine u ljeto 1992. godine pokušali doći do Travnika.

U Institutu za traženje nestalih Bosanske krajine kažu da su došli do određenih saznanja gdje bi se ti posmrtni ostaci mogli nalaziti. Čak i za neke lokacije na prostoru Krajine koje kriju posmrtne ostatke stotine žrtava.

Otud i vjerovanje da bi se proces  konačno  mogao  završiti.

Izvor: Al Jazeera