‘Kuća male zvijezde’: Kad stereotipi padaju…

Slađana Lučić i Nudžejma Softić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kada se film uspije na ličnom nivou povezati s gledaocima, onda je jasno da je priča koju prenosi emotivna i sugestivna. Film novinarke Al Jazeere Balkans Slađane Lučić Kuća male zvijezde donosi priču o mladoj lektorici Nudžejmi Softić, koja se, rušeći stereotipe i tabue, odvažuje suočiti s nezamislivo teškim izazovima.

Onog trenutka kad shvati da mora život mijenjati iz korijena Nudžejma donosi odluku da se upusti u avanturu zvanu trčanje, nakon koje počinje otkrivati ne samo nevidljive dijelove svoje ličnosti nego dobre i zle strane društva u kojem živi.

Odlučna uvijek širiti optimizam, Nudžejma je djevojka koja namjerno ruši društvene norme i konvencije, dokazujući, između ostalog, da marama (hidžab) nije prepreka ili nedostatak nego stvar savršeno uklopiva u sve savremene društvene procese.

Prateći kamerom izbliza život djevojke koja je odlučila napraviti radikalnu promjenu u svom životu, autorica Slađana Lučić ispričala je intimnu pripovijest žene koja se suočila sa svojim najstrašnijim demonima.

To sučeljavanje prati nenametljivim prisustvom kamere, koja ipak uspijeva razotkriti intimu protagonistice filma i u tom sučeljavanju sa stvarnošću objektiva saznajemo da je Nudžejma kao dijete protjerana iz Kozarca, da je s majkom, sestrom i bratom živjela u progonstvu, da joj je otac ubijen i da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni 15 godina kasnije.

Detalj sa Beogradskog maratona

  • Priča o Nudžejmi, uz svu ličnu tragediju, neuspjehe i poraze, priča je o uspjehu jedne žene da izgradi život. Slađana, koliko je danas ženama općenito teško naći svoje mjesto u društvu?

Put je različit, ali za većinu nimalo jednostavan. Kad imate države koje se bore s provođenjem vlastitih zakona i brojne druge kronične bolesti društava, ravnopravnost spolova i položaj žene nije u prvom planu. Promjena nabolje ima, samo su spore, a šutnja im ne pomaže. Zato je važan angažman pojedinca. Upravo je Nudžejma primjer kako žena vlastitom upornošću može mijenjati društvo i njegov odnos prema drugim ženama, u ovom slučaju pokrivenim. Zanimaju me te male promjene iznutra, pojedinačne, osobne i njihov utjecaj na širu okolinu jer ponekad su tako snažne u toj iskrenosti da ih društvo ne može kontrolirati i ono ih mijenjaju iznutra, a da toga nije ni svjesno.

  • Osim uspjeha koji se doseže ustrajnošću i vjerom u ljudske kvalitete, velika tema filma jest i otkrivanje osjećaja neuklopljenosti. Koliko je danas teško biti drugačiji u bosanskohercegovačkom društvu, drugačiji u bilo kojem smislu?

Ni u jednom društvu nije jednostavno biti svoj i progovarati otvoreno, izražavati neslaganje s anomalijama koje nas okružuju. I u Bosni i Hercegovini poželjna je pripadnost nevidljivim zatvorenim krugovima po ključu nacionalnosti, vjere, podobnosti, koristoljublja iako se većina građana tome protivi, no demotivirani su nedostatkom reakcije kad upozore na probleme. Pojedinci koji sami traže svoj put i uspijevaju ga naći izvan navedenih krugova ugrožavaju njihovo postojanje. O tim hrabrim ljudima treba što više govoriti, pokazati važnost individualizma jer ta različitost u pravilu ima jednu zajedničku crtu: podržava pravo na drugačije mišljenje, izražavanje, vlastiti identitet.

  • Nudžejma je žena s maramom i njen sportski i javni angažman, između ostalog, ima i jaku društveno-političku simboliku. Koliko je društvo spremno prihvatiti pokrivenu ženu kao ravnopravnu jedinku?

One to bolje znaju i osjete u svakodnevnom životu. Nudžejma i ja različito gledamo na vjeru i meni je snimanje filma pomoglo u razumijevanju njezine odluke. Ako nije riječ o prisili nego o izboru žene, pa tako i da se pokrije, podržavam to pravo jer je to osobni odabir. To ne smije utjecati na njezino prihvaćanje u društvu, ali, nažalost, to često nije tako.

  • Koliko je Nudžejmino isticanje vjerskog identiteta, nošenje marame, pokušaj da se slome predrasude i raskrinkaju stereotipi koji su, u pravilu, veoma nekorektni prema pokrivenim ženama?

Nudžejma samo pokušava živjeti svoj život i na tom putu griješi, uči, raste, kao i svatko od nas. Međutim, ona je ogledalo u kojem se zrcali okolina sa svojim predrasudama i stereotipima. Ljudi često više vremena provode promatrajući i osuđujući druge, a ne radeći na sebi. Ona je, bez obzira na sve osude i poruke kako bi se trebala ponašati, oblačiti, čime bi se trebala baviti kao pokrivena žena, izabrala vlastiti put i time pokazala neizmjernu hrabrost.

  • Koliko je izazov za jednu ženu podvrgnuti se tako teškim fizičkim izazovima kao što je nadmetanje u triatlonu i je li to jedna vrsta “praktičnog feminizma”?

To je prije svega osobni izbor, pokušaj pomicanja vlastitih granica i pobjeđivanja vlastitih strahova, bez obzira na to jeste li žena ili muškarac i nisam ga doživjela kao manifest feminizma. Nudžejma sebe nikad nije definirala ni doživjela kao feministicu nego kao osobu koja želi osnažiti i inspirirati druge žene. S druge strane, pripremajući se za triatlon, motivirala je brojne sugrađanke na pokret i izlazak iz zone komfora tako da je ono što radimo u svakodnevnom životu često važnije od toga kako se definiramo.

Nudžejma Softić u trenutcima radosti

  • Film pokazuje i drugu stranu te borbe, a to su reakcije na društvenim mrežama u kojima su pokazani mržnja, netolerancija, ponovljeni fašizam i nacionalizam. Kako da se čovjek nosi s takvim teretom?

Društvene mreže postale su za mnoge mjesto ispoljavanja vlastitih frustracija. Rijetko objavljujem statuse i sudjelujem u online raspravama, ali sam i sama doživjela napade i osude. To je neargumentirana mržnja koju gotovo fizički možete osjetiti preko ekrana od osoba koje vas ne poznaju i osuđuju vaše životne odabire, razmišljanja, rad. Mislim da sankcioniranje govora mržnje, koje često ide pod ruku s prijetnjama, može pridonijeti njegovu smanjenju. Kada znaju da mogu biti novčano i zatvorski kažnjeni, izgubiti posao, teško će se odlučiti ponovno napisati i objaviti sličan status ili komentar.

  • Kao filmskom autoru koliko Vam je važno da priča komunicira s publikom na jednom sasvim ličnom nivou i je li ovo, u suštini, film o uspjehu pojedinca, i to uspjehu koji je došao kao nagrada nakon dugotrajne borbe?

Veselim se reakciji publike i njihovom doživljaju filma jer Nudžejma je i mene motivirala da u 45. godini snimim prvi dokumentarni film. Ovo je priča o svakome od nas i što možemo biti ako izađemo iz zone komfora i pobijedimo vlastite strahove bez obzira na to odakle dolazimo, starost, spol, vjeru, nacionalnost. Nagrada ne može biti veća: živjeti život kakav želimo, slatko na kraju puta.

Izvor: Al Jazeera