Kuba između Trumpa i komunizma, Guaidoa i Castra

Kubanci se i dalje zaklinju na vjernost Fidelu Castru (EPA)

Nema više Čavesa, nema ni Fidela. Ni Obama više ne stanuje u Beloj kući. Venecuela je u plamenu, a Trampova administracija je rešena da preostale poluge iz “trougla tiranije” (termin Džona Boltona, Trampovog stratega za nacionalnu bezbednost) očisti od socijalizma. Posle Venecuele, na redu su Kuba i Nikaragva. 

Kuba je tu najtvrđi orah. Tokom šezdeset godina otkad je u revoluciji zbačen režim diktatorski desničarski režim, ona je, po rečima jednog njenog spoljnopolitičkog savetnika položila doktorski ispit iz preživljavanja.

U vreme hladnog rata, kad su se uz pomoć američkih obaveštajnih službi izvodili krvavi vojni pučevi po Latinskoj Americi, Havana je odolevala. U vreme Obame, ambasadori SAD specijalizovali su se za “mekane udare” pa su uz diskretnu intervenciju Velikog brata, pale levičarske vlade u Brazilu, Argentini, Paragvaju, Čileu. Kubu do sada nisu uspeli da odvrate od Kastrovog socijalizma.

Fidelov naslednik, Raul Kastro dozvolio da privatni posao uđe na Ostrvo, Obama je bio prvi američki predsednik u poslednjih devedeset godina koji je zvanično posetio Havanu, i tada je izgledalo da će Amerika postepeno ukinuti poluvekovne sankcije prema Ostrvu u susedstvu. Ni u spoljnoj ni u unutrašnjoj politici, Donald Tramp ne namerava da nastavi, tamo gde je Obama stao, pa otud sve oštriju retoriku ispaljuje na račun Havane.

Među Latinoamerikancima preovlađuje mišljenje da Vašington u pohodu na južniji deo kontinenta na koji se ciklično vraćao tokom cele istorije takozvanog novog sveta, ovoga puta neće zaobići ni kvrgav kubanski teren. I da će posle Venecuele, milom ili silom, pasti i socijalizam u Havani. Tramp nije raspoložen da ga trpi u američkom zadnjem dvorištu, iako komunističke lidere u Vijetnamu i Severnoj Koreji smatra svojim velikim prijateljima.

Dok Vijetnamu, kojim vlada marksističko lenjinistička komunistička partija, proriče preko Tvitera “genijalnu budućnost”, Venecueli, Kubi i Nikaragvi, Tramp obećava “slobodu i demokratiju”.

Sedamsto hiljada Kubanaca protiv novog socijalističkog Ustava

U takvim mutnim geopolitičkim uslovima građani Kube su na referendumu podržali tekst novog Ustava kojim se zadržava jednopartijski socijalistički sistem, i planska ekonomija, ali se modernizuju pojedini finansijski, krivični i izborni zakoni. Nova Magna karta stupiće na snagu u aprilu kad ga usvoji Skupština. Time će se van snage staviti Ustav iz 1976. godine koji je svojevremeno podržalo 97 odsto Kubanaca, dok je za novi dokument glasalo 87 odsto građana, a više od 700.000 Kubanaca je bilo protiv. Iz tog podatka izvlači se i zaključak da se opozicija uprkos jakoj režimskoj propagandi, omasovila i da je zbila svoje redove.

U ranijim prilikama disidenti su uglavnom bojkotovali biračke kutije ili su u njih ubacivali bele listiće, sada se neobično veliki broj građana izjasnilo da je protiv novog dokumenta.

Za učešće na referendumu umesto njegovog bojkota, ovoga puta se založio i nezavisni digitalni medij El Toke (El Toque) koji navodi da je prvi put u poslednjih 45 godina građanima pružena prilika da zaista biraju između dve opcije. Novinari i blogeri ovog i sličnih medija smatraju da bojkot služi režimu kad odmerava stepen represije prema neistomišljenicima. El Toke poziva “žrtve sistema da se  međusobno identifikuju i priznaju” što je preduslov za “prve političke korake u transformaciji društva”.  

Oficijalizam međutim ima drugu priču mada zvanični list komunističke omladine Kube Huventud Rebelde (u prevodu “buntovna omladina”) u jednoj od svojih kolumni konstatuje da Kuba nije “perfektna nedodirljiva vitrina” i da njihovu otadžbinu pogađaju “turbulencije ovog vremena”. Oslanjajući se međutim na podatak da je za novi Ustav glasalo gotovo sedam miliona ljudi, list tvrdi da je u Kubi razum ubedljivo pobedio “ptice zlosutnice”. Učestalo se pritom citiraju misli Fidela Kastra a daje se za pravo i Raulu Kastru (87) koji, na čelu Komunističke partije, ostaje do 2021.

Pošto i u novom Ustavu ova jedina legalna partija ima vodeću reč, sadašnji predsednik Migel Angel–Diaz, prvi do sada koji nije iz redova učesnika u revoluciji, nema mnogo manevarskog prostora da “skrene sa revolucionarne staze”.  

Fidel i dalje šalje poruke

Fidel je rekao da se “ne smemo odricati većine naroda” i da treba da računamo ne samo sa revolucionarima, već sa “svim poštenim građanima čak i kad nemaju revolucionarni stav prema životu”.  Moramo odbaciti, citira se dalje Fidel Kastro, samo one “nepopravljive reakcionare i nepopravljive kontrarevolucionare”.

Mnogo je pitanja bez odgovora vezanih za prirodu najavljene tranzicije na Kubi. U kom će se pravcu ona kretati, ako se po Fidelovom receptu izopšte “nepopravljivi” i da li u njih spadaju onih 700.000 građana koji su glasali protiv novog Ustava. Pojedini opozicioni blogeri prizivaju kubanskog Huana Gvaida, hvaleći novog opozicionog venecuelanskog lidera, koji se uz pomoć Vašingtona samoproglasio za predsednika države, a potom ga je kao legitimnog priznalo pedesetak zemalja iz zapadnog bloka i regionalnog okruženja.

Drugi pak opozicionari žele da izbegnu haotičnu tranziciju kroz koju su posle rušenja Berlinskog zida prošle zemlje istočnog bloka. Oni strahuju da bi Kuba, mogla opet da se pretvori u karipski Las Vegas kako su joj tepali u predrevolucionarnom dobu, kad su ne mareći za diktaturu Fulgencija Batiste, tu nalazili rajsko utočište mnogi američki biznismeni.

Hoće li Tramp uspeti da vodi diplomatiju sa Kubom na isti način na koji je rukovodio svojim poslovima? O pokušaju da njujorški milijarder uprkos sankcijama još 1998. godine izgradi hotelske komplekse na Kubi, izvestili su američki mediji još pre dve godine.

Sa krahom socijalizma u Venecueli i levičarske vlade u Brazilu, ne zna se ni šta će biti sa hiljadama odličnih kubanskih lekara koji su medicinu studirali na odličnim kubanskim fakultetima i to besplatno.

Kako podseća jedan od najistaknutijih latinoamerikanaca, španski pisac Maurisio Visent, pre šest godina, malo pre nego što je preminuo líder bolivarskog socijalizma Ugo Čaves, Venecuela je uvozila 44 odsto od ukupnog izvoza Kube. Karakas je “kupovao” kubanske lekare, medicinske sestre, učitelje i nastavnike u godišnjoj vrednosti od pet milijardi dolara. Najmanje 40.000 kubanskih stručnjaka je radilo u Venecueli, dok je Kuba dnevno odatle dobijala po preferencijalnim cenama 105.000 barela nafte, što je pokrivalo 60 odsto njenih energetskih potreba.

Sa Nikolasom Madurom nastavljeni su bliski odnosi, ali su isporuka nafte iz Venecuele kao i plaćanje kubanskih stručnih usluga sa krizom postale neredovne. U Venecueli se međutim nalazi i danas, kako se procenjuje, najmanje 20.000 kubanskih stručnjaka. Da li će se oni vratiti u svoju domovinu ili će se pridružiti milionskim kolonama Venecuelanaca koji beže u druge zemlje?

U tekstu novog kubanskog Ustava sporna je odluka da se zadrži jednopartijski komunistički sistem. Tekstopisci međutim tvrde da “ljudsko biće ostvaruje dostojanstvo samo u socijalizmu i komunizmu”. Ako su pritom mislili da svaki čovek ima jednako pravo na besplatno lečenje i školovanje i da je to preduslov za dostojanstven život, onda su u pravu. Ali kako u ovo vreme profita ubediti svet da neka važna dostignuća socijalizma ne smeju da izumru?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera