Krvava epizoda – Štrpci

U Štrpcima su ubijeni Bošnjaci koji su se nalazili u vozu sa linije Beograd-Bar (AP)

“Zločin u Štrpcima je paradigmatičan odnos Srbije prema Bošnjacima. To nije poseban, ni izolovan zločin, već savršeno odgovara kalupu, koji otvara pitanje državne logistike i dokazuje institucionalnu saradnju Srbije i Vojske Republike Srpske, tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini”.  

Ovim rečima je Milica Kostić, direktorka pravnog programa Fonda za humanitarno pravo Srbije, definisala monstruoznu otmicu iz voza Beograd – Bar.

Na alternativnom stajalištu Štrpci, u kojoj po voznom redu, ni pre, ni ranije, nikad nije bilo stanice, ni zastajkivanja, osim kobnog 27. februara 1993. godine, u prohladno zimsko povečerje, kad je iz voza oteto 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, koji su zatim opljačkani, zverski mučeni i ubijeni na, navodno, tajnim lokacijama. 

Po državnoj matrici, dekretu i diktatu, likvidirani su građani Srbije i Crne Gore, samo zato što vlasnicima vlasti, paravojnim formacijama i vikend-četnicima, nije odgovaralo njihovo srednje slovo. Eliminisani su putnici koji nisu znali da su krenuli na put bez povratka, jer nisu pripadali većinskoj stran(putic)i, u balkanskom ratosiljanju, oduvek, sastavljenom od strana i obala.

Tamo gdje se rat kopa, a mir potkopava.

“Nema tu, govora o istini, ako se zločinci kriju i veličaju, a sudi zbunjenom stražaru. Zato je Srbija svetlosnim godinama udaljena od pravde, demokratskih načela i miroljubivog odnosa ili suočavanja sa prošlošću”, kategorična je Kostićeva.

Prema njenom objašnjenju, Srbija u izostanku rešenja, uvek se poziva na mentalitet i tradiciju. U tom traganju kad pronađe polugu, nema oslonac za sistemske apsurde, koji imaju snagu tragikomičnih zakona nametnutog aparthejda. Da bi bili prepoznati kao civilna žrtva rata, treba da su počinioci ubistva neprijateljske snage, što prema pravosudnom tumačenju, u postupku tzv. službenog nadzora “nije i nikako ne može biti Vojska Republike Srpske”.

Zaverenički mračno, kao najtamnija noć.

“Radi se o klasičnoj diskriminaciji  građana nesrpske nacionalnosti, što je u direktnoj suprotnosti sa osnovnim  principima, važećeg Ustava, u kome je Srbija država njenih građana, a ne većinskog naroda”, podsetila je Milica Kostić. 

To je misteriozna Srbija 2017.

Ne pričajte bajke

“Deportacija i masovna ubistva bošnjačkih civila, ostali su sramna mrlja vladajuće garniture, organizovana sa najvišeg partijskog i državnog vrha, sa ciljem da se na podmukli način, tajno i nečujno ispune zahtevi iz naloga ratnog zločinca Radovana Karadžića”, konkretan je advokat iz Rožaja Velija Murić, koji zastupa 16 porodica žrtava voza u Štrpcima.

Njegovo višedecenijsko iskustvo govori da je na Balkanu moguće i – nemoguće. Da su Bošnjaci devedesetih stradali zbog “naknadne pameti i kasnog buđenja, od komšija koji često vide slamku u tuđoj avliji, a ne vide balvan u svojoj, nego najradije susednu gredu pretvaraju u svoju slamku”.

“Porodice žrtava su u neverici. Niko ne može da im objasni zašto je državi trebalo dve decenije da uhapsi osumnjičene i zašto su zvaničnici oklevali u njihovom procesuiranju, što je kontradiktorno elementarnom pravu”, pita Murić i dodaje: “ Pravosuđe mora preko sudskih odluka da se suoči sa prošlošću i izleči ili zaleči od političke stege i nametnute teške zavisti, koja se vremenom pretvorila u svojevrsnu epidemiju, davno izgubljenog karakterističnog poveza preko očiju, kao simbola pravde i pravičnosti”.

Na različitim adresama, ista pitanja, ostala su bez odgovora. U Beogradu i Podgorici, zbunjeni sporošću evrointegracija, idu korak napred, a dva nazad. Računaju, na sigurnu kartu, iz rukava i namerno odlažu uređivanje pravosuđa i rešavanje pitanja ličnih sloboda i ljudskih prava.

“Srbija i Crna Gora svesno okreću leđa međunarodnim obavezama, zbog kojih će još dugo biti u evro-čekaonici”, ubeđen je advokat Murić, dobronamerno podsećajući “da se krene od mezarja do mezarja, malo uz Drinu i niz Drinu, u Foči, Višegradu, pa preko Rudog i Štrpca, da se dođe u Čajniče. Zatim,  preko pljevaljske Bukovice i Sandžaka, do Herceg Novog, da se obalom crnogorskom raspitamo ko i radi čega ostavi osamdeset nedužnih glava na panj dželatu što dane odbrojava u Ševeningenu”.

I natera nas, da bošnjačkoj deci ne pričaju bajke. Imaju tužan kraj. Nalik na voz broj 671.

Krvava epizoda

Štrpci su samo krvava epizoda. U državotvornoj klanici Srbije i Crne Gore, isključivo po nacionalnom ključu, bahato se uzmiče pred licem pravde. Zločinci se uz gusle veličaju u mitove, dok neravnoteža razuma i osećanja, sve više umanjuje nadu u izgledniju budućnost.

Nakaradna Vučićeva i prethodne nakazne vlasti se opiru razumu, negiraju genocid, a podstiču selektivne emocije. Naravno, bez razvoja kulture sećanja, kao snažnog mehanizma u procesu pokušaja uspostavljanja regionalne pravde za žrtve i ukazivanja da država priznaje da je zločin počinjen.

Mračne tajne zločina u Štrpcu i dalje su pod zaštitom države. Strogo poverljiva, krvava tajna u danu kad je naprednjačka  vlast uveličala stogodišnjicu Topličkog ustanka i po sramno-retardiranoj navici prećutala službeni zločin, posle kojeg više niko, ne samo na tromeđi, ne veruje da svojatanje, znači biti svoj, na svome.

“Daleko je uspostavljanje tranzicione pravde i vraćanje dostojanstva nevinim žrtvama, ali treba negovati kulturu sećanja,  da ratne strahote i žrtve ratnih zločina ne bi bile zaboravljene. Međutim, najvažnije je insistiranje da nadležni procesuiraju odgovorne za počinjene zločine”, kategorična je Milica Kostić.

Pravo na beščašće

Takva očekivanja od kumovske vlasti Srbije, odmetnute u večitu kampanju su nemoguća misija. Podjednako neverovatna koliko i optimizam da bi Vladimir Vukčević, posle višemesečnog skidanja sa dnevnog reda najzad mogao da dobije naslednika na poziciji državnog tužioca za ratne zločine, kao i beskrupulozna blokada ratne štete porodicama žrtava u režiji Aleksandra Vulina, ministra za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku.

Zastrašujuće, pravo na beščašće, zar ne? Jer, Justicija ne stanuje u Srbiji.

Radi mira, savetuju, pozovite Palmu. Da Vučićev džoker, makar i daleko od “Sata života”, spomen obeležja žrtvama otmice u Štrpcima, objasni kako je politički časovnik otkucao višestranački razuđenu Srbiju.

U zemlji legendarnih  (kolo)vođa, na potezu su državni organi. Srbija je direktno odgovorna za Štrpce i zloslutne poruke, koje od devedesetih, uz povremeno i privremeno manje sazvučje, ili disonantne tonove šalje Bošnjacima.

U balkanskoj Sudaniji bez suda, zemlji apsurda, krvave lekcije su najskuplja škola. Dok se dva nezasićena prerušena radikala bore za vlast, treći vreba.

Svi zajedno – prete. 

Istrebljenje – zvuči poznato.

Već viđeno. Ne samo u Štrpcima.

Izvor: Al Jazeera