Kriza regionalnog poretka u Zaljevu

U vrijeme kada je Bliskom istoku prijeko potrebna pozitivna agenda i plan da se prevaziđe podjela, novi zlosutni događaji dominiraju scenom i izgleda da su oslobođene sile dezintegracije.

Trenutna “zaljevska” kriza je samo najnovija manifestacija ovog trenda. Prije razmatranja puteva za rješavanje ove krize, važno je predstaviti je tačno, predstaviti njene glavne uzroke i regionalne implikacije.

Postoji mnogo prikaza katarske krize i koristi se nekoliko različitih imena da se opiše priroda problema koji je izazvao krizu.

“Katarska kriza”, “zaljevska kriza”, “takmičenje da se definira novi regionalni poredak” i “najnovije poglavlje obračuna Arapskog proljeća” su nazivi koji su upotrebljavani u različitim prilikama da se opiše ova kriza.

Ovo su sve validni opisi nastali na osnovu logike posmatrača. Zapravo, politika imenovanja krize nije lakomislen poduhvat.

Imena rasvjetljavaju političku poziciju intelektualca ili informisanog posmatrača krize, te nas shodno tome informišu o načinu na koji se situacija razumijeva i o formulama koje se nude za njeno rješavanje.

Iscrpljujuća konkurencija

Ova kriza nije ni bilateralna kriza između Katara i njegovih arapskih susjeda, niti je to geografski izolovana svađa ograničena na zaljevsku regiju.

Ovo je regionalna kriza – direktni ishod nepostojanja održivog regionalnog poretka na Bliskom istoku.

Nepostojanje održivog i legitimnog regionalnog poretka osnažilo je prijeteća rivalstva i iscrpljujuću konkurenciju, kreiravši ciklus igara u kojima niko ne dobija u regiji.

Ova logika dvostrukih gubitnika definira osnovne premise većine unutardržavnih odnosa kao i odnosa na relaciji država-društvo u regiji trenutno, postajući glavno obilježje regionalnih poslova u posljednje vrijeme.

Budući da su neprijateljstva, sumnje, nesigurnosti i smrtonosna rivalstva počeli određivati prirodu regionalnih kontakata, granice su počele predstavljati ne poveznice već barijeru između naroda, društava, ideja i država. Na neki način, granice su se preobrazile u zidove razdvajanja.

Takve sumnje, pogrešna tumačenja i preuveličane ideje o prijetnjama nadohvat ruke uvele su “mentalitet opsade” na nivou političkih elita širom regije, a to je zauzvrat položilo temelje za proaktivno spletkarenje, maltretiranje i agresivnu politiku.

Glavni uzrok ovog “mentaliteta opsade” kao i paranoične prirode ovakvog političkog ponašanja leži u velikom jazu između naroda i vladajućih elita.

Takva kriza legitimnosti na nivou političkih elita i ogromni kontrast između težnji naroda i projekcija političke klase formira osnovu svih velikih kriza u regiji. To zauzvrat koči svaki plodonosan angažman među državama i društvima na regionalnom nivou.

Shodno tome, ovo stanje ima poguban utjecaj na regionalnu saradnju i integraciju. Razlog za ovo je jasan: institucije slijede namjere i zajedničke vrijednosti.

Zdrave institucije

Politički akteri bez legitimiteta među narodom ne mogu djelovati sa dobrom voljom koja bi otvorila put za zdrave institucije koje mogu proizvesti javna dobra i za individualna društva i za regiju u cjelini.

Stoga je od ključnog značaja da se riješi kriza legitimnosti političkih aktera da bi se mehanizmi namjera i institucija razvili i funkcionisali.

Uspješan model u ovom pogledu je projekat evropske integracije. Kada analiziramo namjere osnivača evropskog projekta, postaje jasno da su svi oni bili posvećeni ideji evropske integracije i restruktuiranja prirode odnosa među sobom na uzajamno koristan način; dakle vodili su se logikom u kojoj su svi pobjednici.

Štaviše, ove političke elite bi jasno mogle vidjeti povezanost nacionalnog i regionalnog konteksta.

Isto tako, uz popularni legitimitet, oni su dijelili i slične vrijednosti u pogledu poretka u državi, društvu i regiji – faktor koji je umnogome doprinio uspostavljanju zajedničke sigurnosne zajednice kroz projekat evropske integracije.

Proto-regionalni poredak

Tokom 20. i 21. stoljeća, najbliže što je Bliski istok došao kreiranju legitimnog proto-regionalnog poretka bila je ubjedljivo godina 2012., kada se činilo da su određene društvene energije i zahtjevi počeli oblikovati političke procese, što bi zauzvrat dalo nužnu idejnu osnovu i političku sigurnost za političke elite da počnu sa uspostavljanjem novog regionalnog poretka ukoliko bi taj proces bio uspješan.

Ali ovaj proces je prekinut.

Danas, Bliskom istoku bolno nedostaju gore spomenute osobine osnivača evropskog projekta. Isto tako, stav američkog vođstva u vezi ove krize daleko je od vizionarskog.

Dvojna priroda američke politike, jedna koju predstavljaju Trump ili Bijela kuća i druga koju predstavljaju institucije, samo je pogoršala krizu. Takve različite politike usvojene od različitih komponenata američke vlade doprinose nesigurnosti u Zaljevu.

Ova politika ne potiče ni na samouvjerenost ni na povjerenje među američkim saveznicima. Sada treba usvojiti odgovornu zajedničku politiku čiji je cilj deeskalacija krize.

Drugim riječima rečeno, i u kontekstu Bliskog istoka, ova regija traži vizionarske izjave, koje imaju narodni legitimitet, koje mogu vidjeti dalje od trenutnih poteškoća i posebnosti vlastitih nacionalnih konteksta.

Političke elite moraju naučiti vizualizirati uzajamno koristan regionalni poredak u kojem će dobrobit jedne nacije biti u zavisnosti od većeg, regionalnog konteksta.

Na taj način će postići stanje regionalne dobrobiti koje se može posmatrati ne samo kao altruističan poduhvat već i kao postupak koji je koristan i za onoga ko ga čini.

Logika uzajamne zavisnosti

U takvom scenariju, blokada Katara bi bila nezamislila, jer bi se logika uzajamne zavisnosti suprotstavila takvom potezu. Ovo je usko povezano sa postojanjem funkcionalnog regionalnog poretka.

Međutim, nepostojanje regionalnog poretka nije jedini problem koji pogoršava regionalne probleme ili nesuglasice.

Činjenica da ovoj regiji nedostaju institucije ili okviri koji mogu upravljati ovim problemima ili služiti da kanališu nesuglasice u diplomatske i političke procese bi također trebala biti pitanje kojem se posvećuje velika pažnja.

Ali ovaj deficit nije iznenađujući. Kao što sam ranije spomenuo, institucije su proizvod namjera, a namjere uglavnom oblikuju percepcije samog aktera, a samim time i njihove političke psihologije, koje većim dijelom formira njihov nivo socio-političkog legitimiteta.

U ovoj regiji, političke elite pokreću pritajeni strahovi i aktivne paranoje – ili problematične političke psihologije – i one nisu dobro pozicionirane da pokrenu proces uspostavljanja legitimnog regionalnog poretka.

Jer loše namjere otvaraju put za uspostavljanje ili nefunkcionalnih ili loše osmišljenih institucija od početka, uočljiva karakteristika većine regionalnih institucija ili međuvladinih okvira je da su se pokazale beskorisnim kada su bile najpotrebnije.

Činjenica da GCC ne učestvuje u diskusijama o tome kako riješiti najznačajniju krizu u zaljevskoj regiji u historiji ove organizacije veoma je ilustrativna. Jedna institucija može biti efikasna samo onoliko to njeni sudionici žele.

To zahtijeva gledanje prema naprijed i legitimne političke elite koje se ne bave sitnim smicalicama iz prošlosti.

Dakle, postoji dijalektički odnos između vrijednosti, namjera i institucija.

Potraga za novim poretkom

Još jednom se vraćamo na naše ključno pitanje, regionalni poredak od prije Arapskog proljeća je mrtav. Ni Arapsko proljeće nije uspješno proizvelo novi poredak. Potraga za novim regionalnim poretkom prebačena je u period nakon arapskih ustanaka.

Da bi ova potraga bila uspješna, trebamo poštovati četiri principa koja sam razradio 2008. i kasnije isticao kao ministar vanjskih poslova kada sam se odazvao na poziv da učestvujem na 132. Konferenciji Arapske lige za ministre vanjskih poslova devetog septembra 2009. To su sljedeći principi:

I) Princip “sigurnosti za sve”, koji bi trebao biti primjenjiv na sve države i na sva društva kao i na pojedince u regiji;

II) “Politički dijalog visokog nivoa” trebao bi biti glavni mehanizam da se rješavaju regionalne razmirice;

III) Kreiranje “ekonomske međusobne zavisnosti” među regionalnim državama kao način da se polože temelji za regionalni poredak posvećen miru;

IV) Prihvatanje “kulturnog pluralizma i koegzistencije” kao zajedničkih vrijednosti kako bi se zaštitila i čuvala etnička, sektaška i vjerska različitost i sastav naših gradova, društava i država.

Osim ovih idejnih osnova, na praktičnoj osnovi pokušaj formiranja regionalnog poretka također zahtijeva postojanje nekih polaznih tačaka ili otoka stabilnosti čije se granice postepeno mogu širiti i povećavati tako da obuhvate cijelu regiju.

Gledajući mapu Bliskog istoka, Turska i Zaljev predstavljaju područja stabilnosti. Tako je bar bilo donedavno.

U prilog postojanju turske baze

Ovo malo stabilnosti što imaju treba sačuvati. U tom pogledu, o turskoj vojnoj bazi u Kataru treba pričati unutar debate o potrebi očuvanja predjela stabilnosti u regiji.

Turska baza nije tu samo da sačuva sigurnost i stabilnost Katara. Ona je tu da sačuva sigurnost zaljevskog subregijskoj sistema kao cjeline.

U tom pogledu, sigurnosti Saudijske Arabije posvećena je koliko i sigurnosti Katara. Turska odbija igrati politiku različitih kampova u Zaljevu.

Drugim riječima, turska baza u Kataru namijenjena je da funkcioniše kao faktor koji pospješuje sigurnost i stabilnost u Zaljevu.

Nije napravljena tako da učestvuje u daljnjoj fragmentaciji regije niti da otvori put za ulazak stranih sila u regiju.

Iskustvo nas je naučilo da ulazak hegemona ili stranih sila u regiju nije donio mir i prosperitet narodu regije. Zaista, često je bilo upravo suprotno.

U tom pogledu, ne trebamo dozvoliti da se ova kriza pretvori u uobičajenu situaciju u regiji.

Ne bi trebala činiti još jednu neriješenu krizu u našem zajedničkom susjedstvu, proizvodeći različite negativne posljedice i sigurnosne izazove za širu regiju.

Rizik novog standarda

Ako se ova kriza brzo ne riješi, postoji rizik od pojavljivanja novog standarda normalne atmosfere u okviru koje postaju isrctane linije novog hladnog rata u regiji. U takvom scenariju jedno je sigurno: niko neće izaći kao pobjednik iz ove pogubne razmirice.

Pored tog, trajanje ove krize odvraća pažnju sudionicima od stvarnih pitanja i programa u regiji.

Zaglušujuća tišina arapskih muslimanskih lidera u vezi načina na koji Izrael tretira Palestince i zabrane pristupa kompleksu džamije Al-Aqsa ilustrativan je primjer.

Pristup svetim mjestima neotuđivo je fundamentalno ljudsko pravo.

Izraelska politika postavljanja detektora metala u kompleks Al-Aqse ili kasnije ugrađivanje drugih metoda nadzora pod izgovorom „sigurnosti“ krši sve ljudske sporazume.

Države u regiji i međunarodna zajednica moraju odmah reagovati i tražiti da Izrael opozove ovu politiku. U suprotnom, ova politika će voditi do eskalacije tenzija i narušiti stabilnost u regiji.

Ova regija treba povećati veličinu otoka ili lokacija stabilnosti umjesto što ih smanjuje.

Današnji kolaps, metež u regiji, neuspjeh države ili propadanje društva ne trebaju zamagliti način na koji gledamo sutrašnjicu, a naša djela i naše riječi ne trebaju produžavati trajanje današnjeg haosa.

Pokušaj da se oživi stari poredak u svojoj ranijoj formi i obliku bio bi beskoristan. Budućnost neće biti replika prošlosti ove regije.

Isto tako, regionalni poredak budućnost neće biti ostvaren udisanjem života u truplo jučerašnjeg poretka. Taj poredak sada pripada prošloj epohi, čiji društveni element brzo nestaje proteklih godina.

Politička psihologija pristanka

Da bi bilo koji politički poredak bio održiv potrebna je politička psihologija pristanka na nivou društva.

Prisustvo ovih diktatorskih režima, čak i u njihovim prostijim oblicima, i regionalno zastrašivanje ne bi trebali nikoga zavarati da pomisli kako na se na ovaj način rađa novi regionalni poredak.

U najboljem slučaju, ovo je pokušaj ostataka prošlosti da suzbija sile budućnosti.

Ova regija ima nove aktere i novu političku psihologiju. Poredak koji ne uključuje zahtjeve i želje naroda ne može proizvesti koherentni regionalni poredak.

U tom pogledu, “zaljevska kriza” treba poslužiti kao prilika za nas da ponovo razmislimo o ideji inkluzivnog, legitimnog i održivog regionalnog poretka koji će prevazići regionalno pokazivanje sile i onemogućiti pokušaje da se ponovo uspostavi raniji autoritarni status quo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera