Oglasi

Kriza bi Liban mogla poslati u potpuni bankrot

Protesti su izbili, ali čelnici zemlje izgleda ne žele ili nisu u mogućnosti reagirati.
Libanci svih političkih i vjersko-etničkih skupina traže potpunu smjenu vlasti i odlazak premijera i predsjednika zemljeEPA-EFE

Libanonci svih političkih i vjersko-etničkih skupina traže potpunu smjenu vlasti i odlazak premijera i predsjednika zemlje. Libanon se suočava s valutnom krizom, koja prijeti da će zemlju, koja je već na uzdrmanom ekonomskom tlu, poslati u potpuni bankrot.

Protesti su izbili, ali čelnici zemlje izgleda ne žele ili nisu u mogućnosti reagirati. Dvaput su ljudi izlazili na ulice Bejruta, drugog po veličini grada Tripolija te Baalbeka, zahtijevajući od Vlade da nađe rješenje za neposrednu financijsku krizu i rastuću razinu siromaštva.

Za vrijeme prvog prosvjeda 29. rujna jedan prosvjednik u Bejrutu rekao je agenciji Reuters: „Spustili smo se u potragu za dostojanstvom. Želimo poručiti zastupnicima, ministrima i svim vladajućim klasama da ako ne žele vratiti ono što su ukrali, trebali bi barem prestati krasti kako bi ljudi mogli živjeti.“

Prosvjednik se osvrnuo na korupciju koja je pripisana vladajućoj klasi, a Libanon je na 143. mjestu od 180 zemalja na Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala 2017. Također bilježi 28. od 100 mjesta za koje se uočava nivo korupcije u sektoru, a 0 je oznaka za vrlo korumpirani sustav.

Hiperinflacija i kolaps

Ova reputacija je sve važnija libanonskim građanima, od kojih se mnogi bore kako bi došli do svog novca. Libanonska lira je tijekom više od 20 godina bila prikovana za dolar kako bi spriječila hiperinflaciju i gospodarski kolaps nakon završetka građanskog rata 1990., a 1 USD odgovarao je fiksnoj stopi od 1-500 lira.

Posljednjih tjedana tečaj lire propadao je i banke pokušavaju zadržati bilo kakvu opskrbu dolarima, jer libanonski državljani i stanovnici pokušavaju povući valutu sa svojih bankovnih računa. Valutni kolaps se pogoršava vladinim mjerama štednje poput novih poreza i većih troškova zdravstvene zaštite, osim loših mogućnosti zapošljavanja i gospodarskog rasta.

Došlo je do recesije uzrokovane povećanjem kamatnih stopa kako bi se privukli američki dolari u gospodarstvo. Taj porast je usporio ulaganja i rast, a također i pad ekonomske aktivnosti zbog neizvjesnosti i političkih sukoba. Ekonomsku recesiju pratili su rast cijena i inflacija, što je ekonomski fenomen zvan stagflacija.

Ako vlasti ne provode široke ekonomske, fiskalne i monetarne reforme, stagflacija će trajati duže nego što se očekuje i uzrokovat će gubitke u radnim mjestima, prihodima i porastu siromaštva. Drugim riječima, već ugroženoj populaciji prijeti povećanje siromaštva, jer vodstvo nije poduzelo odlučne i potrebne korake kako bi ih ekonomski zaštitilo.

Iako je najveći prosvjed bio ispred Grand Seraila, srodne demonstracije su se odvijale diljem Bejruta, blokirajući glavne prometnice i autoceste i paralizirajući grad. Noćni događaji bili su potaknuti porezom do 6 dolara mjesečno na internetske telefonske pozive putem WhatsAppa i drugih aplikacija koje su odobrene istog dana.

Vijesti da je ministar telekomunikacija Mohammed Choucair povukao porez malo su učinile da bi primire prosvjednike koji pozivaju na revoluciju. Iako su u početku pokrenuti uslijed niza novih poreza predloženih u sklopu libanonskog proračuna za 2020. godinu, koji je uključivao WhatsApp porez, protesti su bili posljedica dubokih ekonomskih i političkih prigovora.

Do sada su, kako se čini, prosvjednici su premostili libanonske političke i vjerske podjele i pozivaju na ostavku cijele Vlade, uključujući premijera Saada Haririja, predsjednika parlamenta Nabiha Berrija i predsjednika Michela Aouna uslijed pogoršanja ekonomije zemlje.

Tijekom obraćanja naciji 18. listopada, Hariri je dao sebi i drugim čelnicima 72 sata da riješe krizu, ali nije dao ostavku kao što su ga drugi političari nagovarali. Demonstracije su bile narušene nasiljem s više strana, sukobima demonstranata i policije, kao i više slučajeva pucanja na prosvjednike od strane tjelohranitelja političara koji su rezultirali povredama u sjevernom gradu Tripoliju.

Sličnosti sa BiH

Dosljedna tema protesta bio je očigledan nedostatak vjerskih podjela među prosvjednicima. Činilo se da njihova pjevanja i akcije ciljaju na sve tradicionalne vođe libanonskih konfesionalnih zajednica.

U Tripoliju, koji je povijesno poznat kao bastion Haririjevog Pokreta za budućnost, prosvjednici su viđeni kako ruše slike premijera i njegove obitelji. U većinski šijitskom Nabatiyehu u južnom Libanonu, demonstranti su snimali uklanjanje fotografija parlamentarca Hezbollaha Mohammeda Raada i uzvikivali parole protiv Berrija, šefa savezničkog pokreta Hezbollaha, nazivajući ga lopovom.

Ovdje se vidi kako se ne radi o prosvjedima protiv jedne političke stranke ili nekog pokreta, već protiv cjelokupnog sustava. Oblik konsocijacijske demokracije u Libanonu troši masovne resurse a ne pridonosi gospodarskom životu zemlje. Mnogi Libanonci vide u institucionalnoj podjeli moći i sustavnu korupciju. Ovaj sustav koristi institucionalnu, klijentelističku, ekonomsku i diskurzivnu praksu za proizvodnju i reprodukciju sektaških subjekata i načina političke borbe.

Klijentelistički poslijeratni ekonomski sustav održao je kontrolu sektaške / političke elite nad libanonskim društvom. Iz tog razloga, važno je sagledati političku ekonomiju podijele moći među etničkim i vjerskim skupinama u poslijeratnom Libanonu, koja se temelji na modelu poslijeratne neoliberalne obnove pokojnog Rafiqa al-Haririja.

Taj neoliberalni projekt privatizirao je poslijeratno gospodarstvo zemlje na štetu sve osiromašenih nižih i srednjih slojeva.

S obzirom na tu poveznicu, može se lako zaključiti da su prosvjedi i znak nezadovoljstva konfesionalnog sustava podijele moći. Od nastanka države poslije 1943. godine i nakon uništenja Osmanlijskog kalifata nacionalnu politiku u velikoj mjeri određuje relativno ograničena skupina tradicionalnih regionalnih i sektaških vođa.

Nacionalni pakt iz 1943. godine, nepisani sporazum kojim su uspostavljeni politički temelji suvremenog Libanona, dodijelio je političku vlast u osnovi konfesionalnom sustavu na temelju popisa iz 1932. godine. Mjesta u Parlamentu bila su podijeljena na omjeru kršćana prema muslimanima 6 do 5, sve do 1990. kada se omjer promijenio na polovicu. Položaji u vladinoj birokraciji raspoređeni su na sličnoj osnovi.

Pakt je također po uobičajenim dodijeljenim javnim dužnosnicima prema vjerskim linijama s tri glavna mjesta u vladajućoj "trojki" raspoređena kako slijedi: Predsjednik, maronitski kršćanin; Predsjednik parlamenta, šijitski musliman; Premijer, sunitski musliman. Napori na promjeni ili ukidanju konfesionalnog sustava raspodjele vlasti već su desetljećima u središtu libanonske politike, ali do njega nije došlo prije svega zbog opstrukcije političkih elita.

Libanonski slučaj je vrlo važan kao primjer za mnoge druge zemlje koje su ostvarile podjelu moći, a često se uspoređuje s Bosnom i Hercegovinom. Sličnosti su, svakako, uočljive.

Skrivanje dolarske ušteđevine

Ipak, čini se da vlada ne čini ništa kako bi smirila javnu paniku, jer su ljudi otišli toliko daleko da sakrivaju svu ušteđevinu dolara u svojim domovima. Vlada igra igru ​​sa čekanjem, odgađa stvarna rješenja dok se ne stvori regionalni paket pomoći - kroz zaljevske zemlje - ili dok ne počne bušenje nafte i plina, mada tu novac neće biti vidljiv pet-sedam godina.

Od 2009. godine u ciparskim, izraelskim, libanonskim i egipatskim vodama otkriveni su brojne i velike zalihe podmorskog plina i naftnih polja. U veljači 2018. Libanon je potpisao svoje prve sporazume o istraživanju i proizvodnji nafte i plina na moru s konzorcijem Total-Eni-Novatek za offshore Blokove 4 i 9. Dio Bloka 9 pokriva vode sporne sa susjednim Izraelom, koji je u ratu s Libanonom od 1948., ali konzorcij je priopćio kako ne planira bušiti u spornom području.

Iako je označeno kao čudo za ekonomski oporavak Libanona, bilo kakva otkrića nafte i plina vjerojatno će imati malo učinka u sljedećih nekoliko godina, a ovisno o tome kako se ti resursi preraspodjeljuju, možda neće biti stvarni u smislu vidljive promjene života libanonskih građana. Unatoč širokoj frustraciji i zabrinutosti za budućnost, malo je vjerojatno da će oni dovesti do trenutne promjene smjera vlade ili promjene režima zbog pobune.

Libanonci su previše podijeljeni na denominacije i uvijek su ovisni o vladajućoj klasi koja pruža osnovne usluge svojim zajednicama, umjesto središnjih državnih odjela.

Gospodarstvo je očit povod prosvjedima, ali s njim se povlače i pitanja održivosti političkog sustava. Ovakva pitanja ne postavljaju samo Libanonci. Sve arapske zemlje doživljavaju neki oblik pobune ili prosvjeda, što se sada posebice vidi u Iraku, Egiptu, Alžiru.

Neuspjeh tzv. Arapskog proljeća (s djelomičnim izuzetkom Tunisa) i povratak snažnih autokratskih vlada nije spriječilo nastavak organiziranih prosvjeda od strane nevladinog sektora.

Kratkoročno se može očekivati da će stare političko-vojne elite, uz potporu tradicionalnih vjerskih zajednica, nastojati izdržati ove pritiske odozdo, ali kontinuirani niz ekonomskog osiromašivanja stanovnika i manjak političke slobode zahtijevaju korjenite i strukturalne reforme u ovim državama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.