Kristofor Kolumbo – Jevrej koji je ladino ‘odnio’ na Antile

U historiji jevrejskog naroda 1492. godina predstavlja tragični preokret, jer je to datum kad su pod pritiskom kršćanskih osvajača Španije Sefardi bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna obitavališta i uputiti se u neizvjestan i često pogibeljan egzil. Napuštajući svoje domove, Sefardi su u tu potragu za novim domom ponijeli svoju kulturu življenja, bogato naučno i praktično znanje te jezik, koji će ih više od svega ostalog činiti toliko posebnim u zemljama koje će naseliti.

I dok je njihovo kuturno naslijeđe nestajalo s Pirenejskog poluotoka, u Osmanlijskom carstvu, tada najvećoj mediteranskoj sili, prognane španske Jevreje dočekivali su dobrodošlicom poštivajući i cijeneći njihovo jedinstveno znanje i sposobnosti. Štaviše, priča zagrebačka profesorica ladino i španskog jezika Jagoda Večerina Tomaić, svijest o vrijednosti njihovog praktično upotrebljivog znanja u Osmanlijskom carstvu bila je toliko velika da su čak i sultani poticali njihovo naseljavanje u Carstvu.

“Zato što je sultan Bajazit II, osmanski sultan, prepoznao u njima potencijal jer to su bili doktori, pravnici, liječnici, prevoditelji, bili su radini ljudi, kao što većinom Židovi i jesu i on je u njima prepoznao snagu za svoje carstvo. Čak je slao i brodove po njih i dočekao ih je široko otvorenih ruku i rekao je: ‘Kakvi su to glupi kraljevi, ti španski vladari, koji puštaju takve ljude da odu?’ Tako su se s vremenom u Grčkoj, Turskoj, Makedoniji, Srbiji i Bosni naselili Sefardi.”

Papiamento i haketia

Dolazeći u razne dijelove svijeta, Sefardi su nosili sa sobom i svoje jezičke specifičnosti, a ladino jezik dobijao je različite varijante, sve u zavisti od podneblja gdje su njegovi govornici dolazili. Oni koji su došli u sjevernu Afriku, u Maroko, svoj su jezik stoljećima gradili pod snažnim utjecajem arapskog jezika, tako da se u gradovima berberskog Magreba formirao poseban ladino dijalekt, haketia.

Profesorica Večerina Tomaić objašnjava da je bilo sasvim prirodno da se dva jezika “pomiješaju”, stvarajući posebno ladino narječje. “Haka znači jezik i oni su preuzeli arapske riječi, ali opet je to jedan dijalekt ladina – haketia i taj dijalekt prisutan je u Maroku, naročito u Tandžeru i Casablanki.”

Najzanimljiviji dijalekt nastao iz govora prognanih španskih Sefarda i onaj koji danas ima najviše izvornih govornika jeste papiamento, koji se govori na otocima u Karipskom moru, a koji su u taj dio svijeta donijeli mornari Kristofora Kolumba. Taj zanimljivi dijalekt veoma je sličan ladinu, a nastao je na identičnim lingvističkim principima.

“Papiamento je jedan prekrasni jezik koji je živ, za razliku od ladina, koji je na samrti. To je ladino dijalekt. Naime, to je jezik koji su Kolumbovi mornari i kolege osvajači donijeli na Antile, na karipsko otočje. Na otocima Aruba, Bonaire i Curacao i otocima Sveti Martin, Saba i Sveti Eustahije govori se papiamento, dijalekt ladina, i to je vrlo interesantna stvar.”

Još je interesantnije što taj neobični jezik danas ima stotine hiljade živih govornika, da je književno normiran i da se kao takav izučava u školama, kaže dalje Večerina Tomaić.

“Danas papiamento ima preko 400.000 govornika i službeni je jezik na Arubi i Curacau, uči se u školama i ima jednaku snagu kao i holandski i tu je budućnost ladina osigurana. Veoma je sličan ladinu, samo sa dodacima holandskog i nekim domorodačkim izrazima.”

Kolumbo – konvertit na katoličanstvo

Danas je manje poznata činjenica da je Kolumbo bio sefardski Jevrej i da je upravo on ladino jezik, zajedno sa svojim mornarima, koji su bili Jevreji, donio na područje Karipskog mora. Zbog kojih je razloga Kolumbo konvertirao na katoličanstvo nije poznato, ali se pretpostavlja da je jedan od njih bila njegova želja da pomogne sefardskoj zajednici, koja se nalazila pod velikim pritiskom.

“Pravo Kolumbovo ime, jer je on konvertit koji je prešao na katoličanstvo, bilo je Moshe Jona i Jona na hebrejskom znači golubica i on je praktično svoje ime preveo sa hebrejskog na španjolski. Postoje povjesničari i historiografi koji o tome puno pišu; jedan je Elias Barrocas, a drugi Simon Wiesenthal i oni su napisali knjige o tome da je Kolumbo bio Sefard i da je zato sa sobom vodio Sefarde, dakle, da ih spasi.”

Priča o Sefardima koji su doselili na balkanski dio Osmanlijskog carstva bila je jednako živopisna i zanimljiva kao i onih koji su dospjeli do obala sjeverne Afrike i karipskih otoka. Na prostoru današnje Turske, Grčke, Bugarske, Rumunije, Makedonije, Srbije i Bosne i Hercegovine Sefardi su razvijali svoj jezik u doticaju s lokalnim jezikom, ravnopravno učestvujući u stvaranju bogate kulturne prakse.

Početkom 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini, gdje je živjela velika i značajna sefardska zajednica, potaknuta izazovima modernizacije, jevrejska inteligencija aktivno se uključuje u borbu za spašavanje svog jezika, koji razvoj školstva i općenarodne pismenosti na lokalnim jezicima – srpskom, hrvatskom i bosanskom – počinje potiskivati čak i iz interne upotrebe. Večerina Tomaić kaže da je dobar dio jevrejskih književnika odlučio pisati književnost na ladino jeziku nastojeći ga spasiti od nestanka.

“Dvadesetih godina 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, okuplja se jedan krug, grupa intelektualaca koji shvaćaju da se jezik polako gubi, a gubi se zato što su se otvorile, dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu, škole na lokalnom jeziku, odnosno na bosanskom, srpskom i hrvatskom. Tu se polako počinje gubiti ladino, jer djeca počinju ići u školu i ženska djeca prestaju biti prenosnik ladino jezika i kulture. Počinju ići u škole gdje uče na bosanskom i pomalo stavljaju po strani i zanemaruju svoje ladino naslijeđe. Tome se pokušavaju oduprijeti Laura Papo Bohoreta, dr. David Kajon, Kalmi Baruh, Avram “Buki” Romano. Oni se pokušavaju suprotstaviti na način da sva svoja djela počinju pisati na ladinu. Da je to uspjelo, da su to radili i pripadnici iz drugih zemalja gdje su živjeli Sefardi – Rumunjskoj, Grčkoj, Turskoj – da su podržali pokret ladino, možda ne bi bio na izdisaju i pred potpunim nestankom.”

Holokaust ‘izbrisao’ ladino

Ipak, holokaust je učinio da ladino jezik bude gotovo uništen, jer je populacija bosanskih, jugoslavenskih i balkanskih Sefarda desetkovana, a nacistički genocid nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata proizveo je za posljedicu kulturocid i lingvicid. Poslijeratno iseljavanje u Izrael i agresija na Bosnu i Hercegovinu učinili su da taj jezik gotovo u potpunosti iščezne i danas ga u Bosni govore samo četiri osobe, sve starije od 75 godina, konstatuje Večerina Tomaić.

“Ladino je u Bosni bio jako cijenjen i na jako visokom nivou početkom 20. stoljeća. Nakon Drugog svjetskog rata, nažalost, mnogo se smanjio broj govornika. Prije Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini bilo je 14.000 Sefarda, a danas ih ima, onih koji govore ladino, samo četvoro. Ima Sefarda u Bosni i Hercegovini i nešto više, ali više ne govore ladino jezik i to je tužno za Bosnu, koja je bila glavni centar sefardske kulture i književnosti početkom 20. stoljeća.”

Hoće li se uspjeti održati živa govorna matrica ladino jezika u Bosni i Hercegovini teško je reći, ali činjenica da su jedini živi govornici tog “čudesnog” i “melanholičnog” jezika, koji čuva uspomenu na domovinu iz koje su Jevreji došli u Bosnu i Hercegovinu, osobe u poznoj životnoj dobi ne daje razlog za optimizam. Zato ne propustimo napisati ovdje i njihova imena: Estera Debevec, Moris Albahari, David Kamhi i Jakob Finci.

Izvor: Al Jazeera