Kreatori terorizma – ko koga ubija?

Terorizam je jedna od najčešće ponavljanih riječi u globalnim informativnim emisijama već desetljećima. To je riječ koja, uprkos njenom središnjem mjestu i globalnom utjecaju, do danas nema univerzalnu i sveobuhvatnu definiciju koja pojašnjava šta se njome označava.

Mnogi teroristički incidenti su zaista promijenili svijet, a među najpoznatije se možda ubrajaju događaji 11. septembra 2001. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, primjetno je da su dvosmislenost i nejasnoće dvije dominantne karakteristike svega povezanog s terorizmom, bilo da se radi o nastanku i razvoju, a zatim povlačenju grupa koje su međunarodno klasificirane kao terorističke organizacije, poput Al-Kaide, Islamske države Irak i Levant (ISIL) i drugih, ili po pitanju činjenica i terorističkih akcija za koje su odgovornost preuzele takve organizacije koje s vremena na vrijeme napadnu kojekuda. Te nejasnoće su otvorile vrata mnogim polemikama i svaki put pokrenule oluju pitanja postavljenih s pravom o tome šta je suština ovih operacija i ko uistinu stoji iza njih, s tim da su mnoga od tih pitanja i dan-danas otvorena bez uvjerljivih odgovora.

U ovom članku nećemo ulaziti u besplodne rasprave i uključivati se u nedokumentirane analize i zaključke o izvorima terorizma i njegovim skrivenim rukama, već ćemo samo pokušati rasvijetliti neke ”terorističke” incidente u kojima su neke misterije i tajne razotkrivene i dokumentirane, a analizu prepuštamo vama, dragi čitatelji.

Otmica francuskog konzula i njegove supruge u Alžiru 1993.

Sve je počelo u ranim jutarnjim satima 24. oktobra 1993. usred stravičnih događaja kojima je Alžir svjedočio za vrijeme ”crne dekade” građanskog rata. Tog dana je nekoliko naoružanih muškaraca otelo francuskog konzula, njegovu suprugu i zaposlenika konzulata u Alžiru i odveli ih na nepoznato odredište. Takozvana “Oružana islamska grupa” u Alžiru službeno je preuzela odgovornost za otmicu. Tri dana nakon otmice, Alain Juppe, francuski ministar unutrašnjih poslova u to vrijeme, izrazio je svoju punu podršku alžirskom režimu, a francuskoj javnosti je obećao da će pronaći i osloboditi tri otete osobe što je prije moguće.

U Alžiru su alžirske sigurnosne vlasti okrenule glavni grad naopačke tražeći otete. Pokrenute su brojne racije i uhićenja te raspoređen veliki broj sigurnosnih patrola. Policija je objavila fotografije otetih osoba kako bi upoznali javnost i zatražili njihovu pomoć u istrazi. Sedmicu nakon otmice, iznenada je stigla vijest da su francuski konzul i njegova supruga oslobođeni u “raciji” alžirskih sigurnosnih snaga. Odmah su deportirani u Francusku privatnim avionom gdje su ih dočekali najviši francuski dužnosnici. Tri dana kasnije stigla je vijest o oslobađanju i treće osobe, odnosno konzularnog službenika.

Važno je napomenuti da je oslobođenom francuskom konzulu i njegovoj supruzi bilo zabranjeno da daju bilo kakve izjave novinarima vezano za otmicu. Nakon toga su direktno poslani na udaljenu otočnu državu Fidži. Francuski ambasador u Alžiru zahvalio se alžirskim vlastima na njihovim naporima da oslobode taoce, a nakon toga je Francuska pokrenula svoju najveću operaciju od 1961. godine protiv alžirskih opozicionara s prebivalištem u Francuskoj, a operacija je nazvana “Chrysantheme”.

Ovdje vrijedi spomenuti priču o alžirskom disidentu Husseinu Kroucheu, u čiju kuću su upale francuske snage sigurnosti i uhapsile ga pod optužbom da podržava Islamsku grupu u Alžiru. Prilikom hapšenja su snage sigurnosti u njegovom domu pronašle izjavu sličnu saopćenju u kojem je Islamska grupa preuzela odgovornost za otmicu, što su francuske vlasti protumačile kao dokaz da gospodin Krouche pripada ovoj terorističkoj organizaciji. Krouche je nakon toga osuđen na zatvorsku kaznu, da bi nakon sedam godina bio oslobođen na iznenađujući način: francuski istražni sudac odgovoran za taj slučaj opravdao je puštanje gospodina Krouchea na slobodu time da su u slučaju predočeni “lažni dokazi i da su krivotvorene činjenice u cilju ometanja pravde”.

Skriveni detalji ovog slučaja izneseni su u knjizi DST Police secrete iz 1999. godine, autora Rogera Faligota i Pascala Kropa. U knjizi se otkriva uloga alžirskih obavještajnih službi u pripremi ove operacije od početka do kraja, s ciljem da se Francuzi i Evropljani potaknu na pružanje podrške režimu u Alžiru. Također, time bi se pružio izgovor za napad na alžirske islamiste sa prebivalištem u Francuskoj i Evropi. U knjizi se naglašava da su odmah nakon otmice u Alžir doputovala dva francuska zvaničnika koja su se sastala sa čelnicima alžirskih obavještajnih službi. Oni su ih uvjerili da su taoci dobro i da će uskoro biti oslobođeni, ali da čekaju znak saradnje i podrške iz Francuske. Njihova želja je bila da Charles Pasqua, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Francuske, zada snažan udarac islamistima u Francuskoj.

S druge strane, francuski kanal Canal+ emitirao je istragu prema kojoj i sami Francuzi imaju prste u planiranju ove operacije. U istrazi se navodi da su mnogi bivši alžirski vojni obavještajci potvrdili scenarij otmice, poput kapetana Husseina Ouguenounea. On je potvrdio da je pukovnik Smain Lamari, drugi čovjek tadašnje alžirske vojne obavještajne službe, ponudio nekoliko scenarija, uključujući otmicu francuskog ambasadora, ali da je na kraju dogovorena samo otmica osoblja francuskog konzulata. Kapetan Hussein Ouguenoune dodaje da se prema taocima postupalo dobro i da su bili smješteni u kuću koja je pripadala obavještajnoj službi. Ovaj televizijski izvještaj sadrži i potvrdu Jeana-Charlesa Marchianija, desne ruke francuskog ministra unutrašnjih poslova u to vrijeme, jednog od dvojice francuskih dužnosnika koji su tada doputovali u Alžir, kao što je ranije spomenuto, kako bi dali zeleno svjetlo za izvođenje operacije “pod uvjetom da se ne dogodi greška”.

Također, treba spomenuti da istraga koju je emitirao ovaj francuski kanal na YouTubeu ima samo nekoliko hiljada pregleda, što je neuporedivo s velikom halabukom koju je izazvala sama otmica i za koju su okrivljeni islamisti. S druge strane, oteti konzularni službenici nisu bili upućeni u tok otmice i planove, zbog čega su takva dešavanja za njih u to vrijeme bila potpuno stvarna i zastrašujuća, a danas to nose u svom sjećanju kao bolnu uspomenu.

Bombaški napadi i otkrivanje skrivenih detalja

Otmica francuskog konzula nije izoliran slučaj, budući da postoje i brojni drugi primjeri čiji su skriveni detalji otkriveni. Spomenimo, na primjer, slučaj Michela Samahe, bivšeg libanskog ministra i savjetnika sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, koji je uhvaćen na sirijsko-libanskoj granici zbog umiješanosti u prijevoz eksploziva i oružja namijenjenog za teroristički napad na ključnu metu u libanskom gradu Tripoliju. Realizacija tog plana podstaknula bi sektaške sukobe i destabilizirala zemlju, a možda dovela i do građanskog rata u Libanu. Slučaj je predat pravosuđu, a Samaha je otkrio detalje plana u cijelosti, što je jasno ukazivalo na to da su sirijske vlasti, na najvišim političkim i obavještajnim razinama, glavni planer ove operacije.

Također se možemo pozabaviti pitanjem terorističkih bombaških napada koji su pogodili jordansku prijestolnicu Aman u novembru 2005. godine u kojima su stradale desetine i ranjene stotine osoba, među kojima i svjetski poznati sirijski filmski producent i režiser Moustapha Akkad. Odgovornost za te terorističke napade u to vrijeme preuzeo je irački ogranak Al-Kaide na čelu sa Abu Musabom al-Zarqawijem. Međutim, godinama kasnije, kao rezultat tužbe koju su neke od porodica žrtava tih eksplozija podnijele pred američkim pravosuđem, američki sud je presudio da je sirijska vojna obavještajna služba umiješana u pružanje logističke pomoći i financijske podrške osobama koje su upletene u izvođenje napada.

Naposljetku, to su neke od priča o “islamskom terorizmu” čiji su tajni detalji  doprli do građana a skrivene ruke koje su osmislile operacije, kao i zacrtani ciljevi, postali vidljivi javnosti. S druge strane, brojni su slučajevi terorizma čiji su detalji još uvijek nejasni i istovremeno obavijeni mnoštvom zastrašujućih pitanja koja su na mjestu. Prema tome, je li učešće država u proizvodnji terorizma izuzetak ili to predstavlja dosta šire usmjerenje?  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera